Šta znači privatizacija Komercijalne banke?

Glavni urednik Talasa

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock 

Prodaja Komercijalne banke je dobra stvar za sve nas – da je ostala u državnim rukama, nekoliko godina bi delovalo da je sve u redu, ali onda bismo morali da otvorimo novčanike i da saniramo loše poslovanje banke, a korist bi pokupili politički povezani tajkuni i političari

Nedavno se pojavila vest da je država ipak odlučila da proda Komercijalnu banku, i to Novoj ljubljanskoj banci (NLB) iz Slovenije. Šta ovo znači za nas?

Komercijalna banka je jedna od najvećih banaka u Srbiji, sa gotovo 420 milijardi dinara neto bilansne aktive, što čini 10,5% ukupnog bankarskog sektora. Prema ovom merilu, u zemlji su od Komercijalne banke značajnije samo Banka Inteza i Unikredit banka. Takođe, NLB na našem tržištu već posluje preko svoje dosta manje podružnice NLB banke Beograd, pa bi eventualnim spajanjem ovih banaka NLB u praksi upravljao drugom najvećom bankom u zemlji.

 

Državna banke lošije posluju i neretko propadaju

Kako je neka ideja zamišljena i kako se ona u praksi sprovodi ne mora da bude isto. Kao što je to rekao jedan nemački teolog: „Umesto reformacije, dobili smo luteranizam.“ Tako zagovornici državnog bankarstva kažu da su državne banke neophodne da finansiraju domaću privredu u onim projektima gde inostrane banke nisu zainteresovane, kao i za finansiranje projekata koji imaju šire društvene implikacije.

U praksi, međutim, dobijamo državne banke koje finansiraju preduzetničke projekte po političkoj i partijskoj pripadnosti. Zato nije ni čudo da državne banke često propadaju i da saniranje njihovog lošeg poslovanja ide preko leđa poreskih obveznika. Bili smo svedoci dva talasa propadanja državnih banaka – prvi nakon 2000. godine, kada se ispostavilo da su državne banke u gubicima od 4 milijarde tadašnjih maraka, a drugi 2012. kada su propale Razvojna banka Vojvodine, Privredna banka Beograd i Agrobanka (propala je i mala privatna Univerzal banka, kao i Srpska banka, ali je ona nakon novčane injekcije od strane države nastavila da radi kao specijalizovana banka za namensku industriju). Ovaj drugi krug propasti srpskih banaka nas je koštao oko milijardu evra što je bila, na primer, polovina ukupnih rashoda za zaposlene iz republičkog budžeta u toj godini.

Da slabije poslovanje državnih banaka nije izuzetak koji pogađa samo Srbiju, govori nam i veliko istraživanje MMF-a koje je pokazalo da su državne banke slabije posluju od privatnih banaka u svim zemljama u tranziciji. Kod nas je situacija možda malo gora nego u Sloveniji (koja je takođe imala veliku krizu izazvanu propadanjem državnih banaka nakon 2008. godine) jer su i državne institucije slabije. Naravno, jako je zanimljivo i to da do danas još uvek nisu okončani sudski procesi prvooptuženima za, na primer, propast Agrobanke.

Komercijalna banka je do sada uglavnom uspevala da se odupre ovakvim pritiscima, ali isključivo zato što država nije bila glavni odlučujći faktor, već su značajan broj akcija imale međunarodne finansijske korporacije (Međunarodna finansijska korporacija i Evropska banka za obnovu i razvoj) pa političari nisu mogli da rade sve što hoće. Kada su ove korporacije državi prodale svoje akcije (prema ugovoru, bili smo obavezni ili da privatizujemo celu banku ili da otkupimo od njih te akcije), ove spoljne kontrole više nije bilo. Zato je prodaja Komercijalne banke dobra stvar za sve nas – da je ostala u državnim rukama, nekoliko godina bi delovalo da je sve u redu, ali onda bismo morali da otvorimo novčanike i da saniramo loše poslovanje banke, a korist bi pokupili politički povezani tajkuni i političari.

 

Postojeći problemi se neće rešiti državnom bankom

Pored toga, za finansiranje pojedinačnih investicija i poslovnih poduhvata i dalje postoji Fond za razvoj, pa ako država i dalje želi da se bavi finansiranjem poslovnih poduhvata (iako smo videli da to ne zna da radi), može to da nastavi da radi i preko datog Fonda. Naravno, nije na odmet spomenuti da su politički pritisci u poslovanju ovog fonda i trgovina političkim uticajem u okviru toga bili predmet i jednog posebnog izveštaja Saveta za borbu protiv korupcije iz jula 2014, a nekako nisam siguran da se stanje od tada značajno popravilo.

Stanje u srpskoj privredi nije sjajno, a naročito u oblasti malih i srednjih preduzeća (MSP) koja su kičma svake uspešne privrede. Ovo se vidi i u tome što su domaće privatne investicije jako niske, otprilike duplo niže nego što je to slučaj u zemljama Centralne i Istočne Evrope. Jedan od razloga za ovo pada i na banke jer nisu spremne da finansiraju razvoj MSP – ovo vidimo iz toga što različita istraživanja već godinama kao jedan od glavnih prepreka u razvoju poslovanja identifikuju otežan pristup finansiranju. Da li bi možda državna banka ovde dala bolje rezultate i pomogla brži razvoj malih i srednjih preduzeća? Pa verovatno ne bi. Uglavnom iz prethodno opisanog mehanizma loše identifikacije visine kreditnog rizika.

Osim toga, država može da učini dosta toga da olakša bankama da daju kredite MSP, ali za sada radi suprotno tome. Glavni razlog zašto banke ne daju više kredita je u visini percipiranog rizika vraćanja kredita – rizik poslovanja je u Srbiji znatno veći nego u Nemačkoj jer postoje ozbiljni problemi u elementarnoj vladavini prava – sudski procesi su dugotrajni i nepredvidljivi (jer postoje slučajevi da sudije u sličnim postpucima donose različite presude), tu je državna administracija od koje često zavisi poslovanje firme (inspekcije, poreska uprava, ministarstva), državna preduzeća uživaju neformalnu zaštitu države i tako dalje. Možda je kruna ovakvog postupanja države noćno rušenje u Savamali – tada je srušeno i nekoliko malih preduzeća koja su tamo poslovala. Država bi, dakle, mogla da podstakne banke time što bi poradila značajno na nivou vladavine prava u zemlji umesto da aktivno radi na njenom podrivanju.

Međutim, postoji jedan stvarni problem u vezi sa dihotomijom domaće ili inostrane banke, a to je pojava krize. U tom slučaju možemo da očekujemo da će inostrane banke koje kod nas plasiraju kapital iz matičnih država hteti da jedan deo sredstava vrate nazad da bi očistile svoje bilanse. Ovo bi kod nas rezultiralo velikim smanjenjem dostupnih kredita, što bi bio veliki udar po privredu. Domaće banke ne bi bile u ovoj situaciji jer ne bi izvlačile svoj kapital, nego bi smanjile obim novoodbrenih kredita u skladu sa kretanjem na domaćem tržištu. Ali ni za ovo nije neophodna državna banka – Bečkim dogovorom, pod okriljem međunarodnih finansijskih institucija, inostrane banke su se obavezale da neće povlačiti svoj kapital iz regiona tokom krize. Dakle, ovo se može postići i bez uloge jakih državnih banaka.

 

Prodaja Komercijalne banke nije nacionalna izdaja

Stvaran problem nastaje kada neko lošim poslovanjem i lakim odobravanjem kredita politički i poslovno povezanim licima ošteti državu za milijardu evra, kao što je to bilo 2012, a da niko za to nije odgovarao, a verovatno nikada ni neće. Tačno je da u drugim državama postoje državne banke, ali i one imaju običaj da propadaju ako se njima loše upravlja (kao u Sloveniji) ili da posluju manje efikasno od privatnih banaka. Povlačenje države iz bankarskog sektora je bolja opcija nego da se država igra bankama, jer bismo konačnu cenu ovakvog ponašanja opet plaćali svi mi.

Uloga države u bankarskom sektoru treba da bude regulatorna i nadzorna, preko narodne banke, a ne komercijalna, da bira kome treba dati kredit.

 

Ne baš blistava istorija NLB banke

NLB banka nastala je 1994. kao banka koja je nastavila kontinuitet rada tada Ljubljanske banke, preuzevši njenu imovinu i slovenačke štediše, dok su dugovi i štediše iz drugih republika nekadašnje SFRJ ostale u staroj banci, a potom je donesen i novi zakon kojim bi se sprečile tužbe oštećenih štediša.

Ustavni sud Slovenije je napokon 2010. doneo odluku o neustavnosti ovog zakona, a i Evropski sud za ljudska prava iz Strazbura je 2012. naložio Sloveniji da isplati staru deviznu štednju štedišama. Manjinski paket akcija je 2002. kupila belgijska KBC grupa koja se bavi bankarstvom i osiguranjem. NLB se značajno širila po regionu kupujući ili osnivajući banke i osiguravajuća društva, pa čak i turističke agencije, po Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji, Makedoniji i Kosovu.

Izbijanjem krize ispostavilo se da banka baš i ne stoji najbolje, usled prevelikog investiranja i velikog rasta nenaplativih potraživanja (NPL). U decembru 2012. KBC je prodala svoj paket akcija slovenačkoj državi, da bi 2013. država ponovo imala 100% vlasništva nad bankom koja je bila u velikim finansijskim problemima. Pokušaj privatizacije preko berze putem inicijalne javne ponude akcija u junu 2017. nije prošao jer je Vlada smatrala da je ponuđena cena preniska, da bi napokon banka bila privatizovana u novembru 2018. kada je većinski paket akcija od 55% kupila firma The New York Mellon Corporation.