Da li govor mržnje treba da bude zabranjen?
Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock

„Kroz istoriju se pokazalo da cenzura govora mržnje, bez obzira na dobre namere koje iza nje stoje, donosi više štete nego koristi u unapređivanju jednakosti, dostojanstva, inkluzivnosti, različitosti i društvene harmonije“

 

Ministar zdravlja Zlatibor Lončar izjavio je da „gleda da ih nema“, govoreći o građanima Crne Gore zaposlenim u zdravstvu u Srbiji ili, njegovim rečima, „Crnogorcima koji još nisu ni srpski naučili“. Boško Obradović, lider Dveri, demonstrirao je ideju nadolazeće opasnosti migranata presipanjem tamne tečnosti (migrantska populacija) u čašu sa prozirnom tečnošću (srpsko stanovništvo). Predsednik opštine Stari Grad Marko Bastać kupio je Goranu Vesiću autobusku kartu za Kruševac da bi, verovatno, otišao „odakle je došao“, dok je par meseci ranije zamenik gradonačelnika Beograda Vesić označio spaljivanje njegove knjige kao „Đilasovu nacističku politiku“. Narodna poslanica Srpske radikalne stranke Vjerica Radeta reagovala je na transparent koji je u parlament unela ministarka Zorana Mihajlović rečima „kučko, sram te bilo“.

Dovoljno je da sagledamo ovih nekoliko incidenata da bismo došli do zaključaka koji se često ističu – da je politička scena Srbije „zatrovana“, da su uvrede postale sastavni deo političke komunikacije, kao i da je govor mržnje tolerisan u tolikoj meri da je postao uobičajen, te se na njega ne reaguje.

Iako u svemu tome ima istine, ovakvi događaji mogu da posluže kao povod za širu raspravu o slobodi govora, njenim granicama i konceptu govora mržnje. U ovim raspravama, važno je imati na umu da jedno ograničenje bilo kojeg prava ili slobode vrlo lako može da vodi sve većim ograničenjima.

 

Kako zakoni u Srbiji regulišu govor mržnje?

Ustav Republike Srbije, kao najviši pravni akt u zemlji, u skladu sa relevantnim međunarodnim izvorima prava – Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, Paktom UN o građanskim i političkim pravima i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama – jemči „slobodu mišljenja i izražavanja, kao i slobodu da se govorom, pisanjem, slikom ili na drugi način traže, primaju i šire obaveštenja i ideje“ (član 46). U istom članu se, međutim, navodi i da se „sloboda izražavanja može zakonom ograničiti, ako je to neophodno radi zaštite prava i ugleda drugih, čuvanja autoriteta i nepristrasnosti suda i zaštite javnog zdravlja, morala demokratskog društva i nacionalne bezbednosti Republike Srbije“.

Drugim rečima – sloboda govora jeste univerzalno ljudsko pravo, ali ona nije apsolutna i podleže ograničenjima. U tom smislu, zakonodavstvo Srbije ne odudara od drugih razvijenih zemalja i potpisnica relevantnih međunarodnih ugovora. Međutim, kada je reč o govoru mržnje, postavlja se pitanje kako treba da ga tretiramo u odnosu na slobodu govora.

U publikaciji „Anonimna mržnja“, Beogradski centar za ljudska prava (BCLjP) navodi da je „govor mržnje pozicioniran ili kao ograničenje prava na slobodu izražavanja ili kao zloupotreba prava na slobodu izražavanja“, te da pravnu definiciju govora mržnje treba da tražimo upravo u odredbama o ograničenju ljudskih prava, kao i standardima u vezi sa dozvoljenošću ograničenja prava na slobodu izražavanja.

Kada je reč o konkretnim zakonima, BCLjP ističe Zakon o zabrani diskriminacije kao krovni zakon koji se bavi govorom mržnje. Ovaj zakon prepoznaje govor mržnje kao oblik diskriminacije i navodi:

„Zabranjeno je izražavanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog ličnog svojstva, u javnim glasilima i drugim publikacijama, na skupovima i mestima dostupnim javnosti, ispisivanjem i prikazivanjem poruka ili simbola i na drugi način.“

Pored toga, Zakon o javnom informisanju i medijima eksplicitno zabranjuje govor mržnje, „bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo“. Međutim, kada je reč o medijima, ovaj zakon nalaže da ne postoji povreda zabrane govora mržnje ukoliko je informacija deo novinarskog teksta, a objavljena je „1) bez namere da se podstiče na diskriminaciju, mržnju ili nasilje protiv lica ili grupe lica, posebno ako je takva informacija deo objektivnog novinarskog izveštaja; ili 2) s namerom da se kritički ukaže na diskriminaciju, mržnju ili nasilje protiv lica ili grupe lica ili na pojave koje predstavljaju ili mogu da predstavljaju podsticanje na takvo ponašanje“.

Dodatno, Krivični zakonik prepoznaje krivična dela „izazivanje nacionalne, rasne i verske mržnje i netrpeljivosti“ i „rasna i druga diskriminacija“, a njihove definicije obuhvataju i ono što bismo nazvali govorom mržnje.

Još jedan važan zakon jeste Zakon o elektronskim medijima koji takođe zabranjuje govor mržnje, te daje regulatornom telu (REM) mogućnost da ograniči slobodu prijema i reemitovanja sadržaja iz drugih država radi, između ostalog, „sprečavanja podsticanja mržnje zasnovane na rasi, polu, verskoj ili nacionalnoj pripadnosti“.

 

U SAD-u govor mržnje nije regulisan

Dok srpsko zakonodavstvo prepoznaje govor mržnje kao krivično delo, što je na liniji sa razvijenim evropskim zemljama i praksom Evropskog suda za ljudska prava, situacija u Sjedinjenim Američkim Državama je značajno različita.

Naime, Prvi amandman američkog Ustava garantuje slobodu govora i ne navodi govor mržnje kao izuzetak. Imajući u vidu razlike u pravnim sistema, to jest činjenicu da je u SAD-u postoji precedentno pravo koje je u velikoj meri oblikovano sudskim presudama, važno je pogledati i kakva je praksa američkih sudova.

Vrhovni sud SAD-a (The Supreme Court) je tako u više navrata potvrđivao neprikosnovenost Prvog amandmana i nije konstatovao govor mržnje kao osnovu za izuzetak. Jedan od najskorijih slučajeva odigrao se 2017. godine (Matal v. Tam) u vezi sa državnom zabranom zaštitnih znakova (trademark) koji omalovažavaju na rasnoj osnovi. Tom prilikom je sudija Semjuel Alito naveo da „govor koji ponižava na rasnoj, etničkoj, rodnoj, religijskog, generacijskoj ili bilo kojoj sličnoj osnovi jeste govor mržnje; ali najveća pohvala našoj sudskoj praksi slobodnog govora je upravo to da štitimo slobodu izražavanja ’misli koje mrzimo’.“ Nakon toga je Vrhovni sud potvrdio postojeću praksu da govor mržnje ne može biti osnova za ograničavanje slobode govora.

Prvi amandman američkog Ustava garantuje slobodu govora i ne navodi govor mržnje kao izuzetak

Naravno, ni Ustav SAD-a ne definiše slobodu govora kao apsolutnu, već postoje druga, konkretno definisana ograničenja. Prvi Amandman tako, između ostalog, ne štiti govor koji podstiče neposredne nezakonite radnje, stvarne pretnje, maloletničku pornografiju ili govor koji narušava pravo intelektualne svojine. Budući da je nemoguće kodifikovati sve pojedinačne slučajeve, s vremena na vreme se otvaraju rasprave o ovim ograničenjima i postojanju pravnog osnova za presude – takav je bio slučaj sa osamnaestogodišnjom Mišel Karter optuženom da je podstakla samoubistvo njenog prijatelja Konrada Roja. Dok se tada govorilo o mogućoj zatvorskoj kazni i do 20 godina, sud u Masačusetsu je na kraju odredio kaznu od 15 meseci. Njeni advokati su tražili uključivanje Vrhovnog suda, argumentujući da je reč o narušavanju slobode govora koju optuženoj garantuje Prvi amandman, ali je Vrhovni sud odbio da se bavi ovim slučajem.

Deo razlika između američkog i (kontinentalno) evropskog pravnog tretmana govora mržnje nesumnjivo leži u razlikama pravnih sistema, ali treba imati u vidu i različit istorijski kontekst. Jedan od najčešćih povoda za rasprave o govoru mržnje u evropskim zemljama jesu nacistički simboli i retorika, što objašnjava oprez regulatora u ovom domenu.

S tim u vezi, Evropski sud za ljudska prava objavio je ovog meseca dokument u kojem detaljno objašnjava odnos prema govoru mržnje, a koji sadrži i pregled pojedinačnih slučajeva, ophođenja i presuda ESLjP-a.

 

Gde je granica između govora mržnje i pozivanja na nasilje?

Veoma je teško precizno i univerzalno definisati govor mržnje. Dodatno, utisak je da su granice između govora mržnje i poziva na nasilje zamagljene, što u nekoj meri ostavlja prostor za tumačenje toga da li neki govor predstavlja direktnu pretnju, odnosno direktan poziv na nasilje ili ne.

Međutim, uvek je pitanje koliki rizik nosi ostavljanje previše prostora za diskreciono odlučivanje. Drugim rečima – da li dovoljno verujemo institucijama (a posebno imajući u vidu njihovu funkcionalnost u Srbiji) da će znati i želeti da prave jasne granice između dozvoljenog i nedozvoljenog? Da li sankcionisanje široko definisanog pojma poput govora mržnje otvara prostor da se dalje ograničava sloboda govora i ko o tome odlučuje?

Ovim pitanjem bavila se Nadin Strosen, bivša predsednica Američke unije za građanske slobode (ACLU). U svojoj knjizi „Mržnja: zašto treba da joj se odupiremo slobodom govora, a ne cenzurom“, Strosen argumentuje zbog čega govor mržnje ne treba da bude regulisan.

„Najdelotvorniji način da se nosimo sa potencijalnim negativnim posledicama govora mržnje – koji odražava diskriminatorne stavove ili mržnju zasnovanu na rasi, religiji, rodu i slično – nije putem cenzure, već još više govora. Kroz istoriju i širom sveta pokazalo se da cenzura govora mržnje, bez obzira na dobre namere koje iza nje stoje, donosi više štete nego koristi u unapređivanju jednakosti, dostojanstva, inkluzivnosti, različitosti i društvene harmonije“, istakla je autorka u NPR-ovom podkastu.

Ne moramo da gledamo toliko daleko u prošlost da bismo zaključili da svako pojedinačno ograničavanje ljudskih sloboda vrlo lako može da vodi sve većim ograničenjima. U tom smislu, regulacije koje ograničavaju slobodu govora, sve dok taj govor ne iskazuje direktne pretnje i pozive na nasilje, predstavljaju rizik za njen opstanak.

 

Pročitajte i: