SPAS: Da li Srbija može da odgovori izazovima budućnosti?
Vreme čitanja: 3 minuta

Foto: iStock

Ono što SPAS smatra neophodnim jeste sveobuhvatna javna debata i pronalaženje budžetskih rešenja koja bi trebalo da unaprede položaj dece i adolescenata

*Tekst je deo serijala autorskih tekstova u okviru rubrike “Politički ugao” u kojoj političke partije i pokreti obrazlažu svoje programe i rešenja.

 

Nijedna reforma ne može da prati rapidne promene koje je digitalna industrijska revolucija donela. U eri za koju govore da će obrisati dve trećine postojećih radnih mesta, Srbija se suočava sa istim izazovima kao i druge zemlje koji mogu da se podvedu pod jedno pitanje: Kako pripremiti decu za budućnost koja je stigla?

Ne postoji reforma obrazovanja koja će efikasno da odgovori na zahteve tržišta koje se tako brzo menja. Već tokom poslednje decenije prethodnog veka međunarodne organizacije, poput UNESKO, UNICEF, i brojne druge, započele su procese koji su na globalnom nivou otvorili brojne debate. „Kakvo nam obrazovanje treba i u kakvom društvu“ budućeg, 21. veka, bilo je suštinsko pitanje na koje je retko koja zemlja dala kompletan odgovor.

U međuvremenu, brojne generacije završavale su obrazovni proces raspolažući veštinama koje su bile neadekvatne, zastarele i prevaziđene zahtevima tržišta.

Dakle, nije se uspelo u pripremi đaka za njihove buduće ekonomske uloge u društvu.

Opet, obrazovanje kao najznačajniji puls svake zajednice i društva ne bi trebalo da se svodi samo na utilitarnu vrednost. Ono u svojoj celovitosti, to dalje znači, u svom obrazovno-vaspitnom kontekstu, decu treba da pripremi za mnogo komplesnije uloge kakve ih očekuju. Oni su budući naučnici, rukovodioci, roditelji, pedagozi. Rečju, stubovi porodice i društva.

Tako su se škole našle na raskršću kao ključna mesta u kojima se obavlja priprema đaka za život posle. Međutim, one nisu jedini akter u ovako važnom procesu.

Naprotiv!

Društvo u celini je na ispitu. To, kako vidimo sebe kao zajednicu i na koji način želimo da učestvujemo u pripremi budućnosti, najvažnija su pitanja na koja ne smemo da damo polovičan, ili, ne daj Bože, loš odgovor.

Zato nam je potrebna, iznad svega, najšira moguća javna debata koja bi uključila: đake, jer oni su najvažniji u obrazovno-vaspitnom procesu i neophodno je da čujemo šta je to što njima treba i na koji način tokom procesa edukacije; roditelje, koji su posebno (ali ne i jedino) odgovorni za budućnost svoje dece; učitelje i profesore, čija je uloga posebno važna i vrlo osetljiva jer se u njihove ruke s punim poverenjem predaju deca od svojih najranijih godina; kao i sve ostale bitne aktere u društvu koji takođe treba da preuzmu odgovornost skoro podjednako kakvu imaju roditelji i nastavnici.

Najmlađi, u periodima kada se ličnost formira, treba da rastu u zdravom društvu.

 

Šta to znači?

Ukoliko se detektovalo da „škole 21. veka“ učenike treba da uče „kritičkom rasuđivanju, uspešnom rešavanju problema i saradnji,“ onda društvo treba da pruži model u kom će sistem vrednosti biti osnov. Promovisanje vrednosnog sistema koji bi trebalo da podupre izgradnju identiteta i stvori prostor za zdravu i efikasnu utakmicu u kojoj će najbolji biti primer i uzor, čini se da je jedan od najvećih izazova za Srbiju (podjednako i za ostale države) 21. veka.

 

Situaciona analiza: Gde smo danas?

UNICEF je decembra 2019. godine objavio „Situacionu analizu dece i adolescenata u Srbiji“. Kroz pregled osnovnih informacija o zemlji, prava deteta, život dece u prvoj deceniji detinjstva i adolescenciju u Srbiji, poprilično precizna merenja ukazala su umnogome na sve ono što smo opisno i znali:

„Usled teških ekonomskih uslova, mnoga domaćinstva u Srbiji se nalaze na ivici egzistencije, imajući u vidu da je za prosečnu potrošačku korpu potrebno izdvojiti 1,44 prosečne zarade. Razumevanje dinamike siromaštva u Srbiji ima suštinski značaj za razumevanje položaja dece, jer ono predstavlja jedan od ključnih strukturnih uzroka uskraćivanja dečijih prava,“ između ostalog, navodi se u Analizi.

Ne može se reći da se ne radi na pronalaženju sistemskih rešenja kroz razna socijalna i druga davanja. Međutim, da li su ona sveobuhvatna i dobro planirana? S obzirom na reakciju porodilja i majki, takođe, moramo da istaknemo da svako sistemsko rešenje mora da prođe ozbiljnu i najširu moguću raspravu.

Imamo sjajne pedagoge, pravnike, sociologe, učitelje, profesore…konačno decu i njihove roditelje

Imamo sjajne pedagoge, pravnike, sociologe, učitelje, profesore…konačno decu i njihove roditelje. Sve njih moramo da uključujemo u proces donošenja sistemskih rešenja i odluka. Te rasprave moraju biti javne i dostupne svima. Samo tako će donosioci odluka moći da vide problem i obezbede najbolje moguće rešenje.

Ovo je, tek, jedan od mnogih problema. Ali je u osnovi uživanja svih prava deteta. Nemamo prostora da dotaknemo brojne izazove sa kojima se naše društvo susreće poput nasilja u školama, statuse i potrebe dece s posebnim potrebama, i brojne druge.

Posebno je važno istaći da je izgradnja identiteta od velikog značaja. Stoga je prilagođavanje nastavnih programa potrebama dece koja pripadaju najvećem procentu populacije u Srbiji, a jesu Srbi, od izuzetne važnosti.

Podjednako je važno obezbediti iste sadržaje deci koja dolaze iz porodica nacionalnih manjina. Uvažavajući pritom sve različitosti koje čine posebnim pripadnike drugih naroda koji žive na teritoriji Srbije i njeni su državljani.

I, ukoliko bi u rečenici trebalo da zaključimo: ono što SPAS smatra neophodnim jeste sveobuhvatna javna debata i pronalaženje budžetskih rešenja koja bi trebalo da unaprede položaj dece i adolescenata.

Za početak.

 

Autorka teksta: Marina Raguš, SPAS

*Stavovi izraženi u autorskim tekstovima u okviru rubrike “Politički ugao” odražavaju isključivo stavove političkih stranaka i pokreta koji ih potpisuju, a ne stav uredništva Talasa.