Šta se sve zamera Sonji Savić?

Autorka

Vreme čitanja: 3 minuta

Foto: Ranko Tomić

Glumica Sonja Savić je preminula pre skoro 12 godina, ali se i dalje razgovara o njenom životu i nasleđu.

Park kod Železničke stanice u Čačku će nositi njeno ime, ali su pojedini mediji preneli da Komisija za određivanje naziva ulica u Čačku nije usvojila predlog da jedna od ulica u njenom rodnom gradu bude nazvana po njoj. Violeta Marković, odbornica u Skupštini Čačka, rekla je da je jedno od objašnjenja bilo to da “kada bi Sonja Savić dobila ulicu, to ne bi bila dobra poruka mladima zbog načina na koji je živela”.

Iako nije precizirano šta tačno znači “zbog načina na koji je živela”, nije teško zaključiti da je verovatno problematična njena upotreba narkotika. Sonja Savić je umrla sa samo 48 godina usled “prevelike doze nedozvoljenih supstanci”, navodi Blic. Tada su mediji pisali i da je “spavala je na dušeku na podu, a svuda okolo bili su razbacani upotrebljeni špricevi”.

Ne ulazeći u čitavu diskusiju oko toga da li Savić zaslužuje da dobije ulicu u svom rodnom gradu (teško je osporiti njen zavidan glumački opus), ova kontroverza pokrenula je dva dublja pitanja – na koji način se kao društvo ophodimo prema onima koji su zavisni od narkotika i da li prilikom ocena nečijeg “uticaja” postavljamo drugačije standarde za muškarce i žene.

 

Da li je narkomanija lični neuspeh?

Nema sumnje da narkomaniju u Srbiji, a nažalost i u ostatku sveta, prati ogromna stigma i nedostatak informacija. Od toga da se gotovo svaka upotreba nekog narkotika vidi kao problematična (zanemarujući činjenicu da ih većina koristi samo rekreativno), pa sve do ideje da se narkomanija može suzbiti oštrijim kaznenim politikama, gotovo je nemoguće pobrojati sve zablude koje postoje o ovoj temi.

Zablude su prisutne naročito kada se pominju ljudi koji zaista imaju problema sa zloupotrebom određenih narkotika, poput kokaina i heroina. Gotovo da ne postoji empatija prema zavisnicima zato što se upotreba narkotika posmatra kao lični neuspeh individue. Narkomanija, u slučajevima istinski problematične upotrebe narkotika, percipira se kao puki “nedostatak volje i karaktera”, a rešenje koje se u ovim slučajevima predlaže je jednostavno – samo prekinite sa konzumiranjem narkotika.

Na zavisnike se gleda sa visine, često bez saosećanja koje je prisutno prema ljudima sa fizičkim oboljenjima, a ovakav stav možemo videti i kada se govori o Sonji Savić. Poistovećivanje zavisnosti sa “nedostatkom karaktera” samo stigmatizuje narkomaniju i aktivno odmaže zavisnicima (oni u većini slučajeva svakako osećaju stid i krivicu), kojima je potrebno razumevanje i empatija. Prema rezultatima istraživanja koje je 2014. godine sprovela institucija Johns Hopkins Bloomberg School of Public Health, preko 43% ispitanika u Sjedinjenim Američkim Državama smatra da zavisnicima od narkotika ne treba omogućiti pristup državnom zdravstvenom osiguranju, a svaki treći ispitanik veruje da je nemoguće da se zavisnik potpuno izleči.

Bolesti zavisnosti, bilo da su u pitanju narkotici ili kockanje, izrazito su kompleksna pojava koja se nikako ne može svesti na individualne karakteristike zavisnika. Postoje brojni preduslovi i faktori koji dovode do toga neko postane zavisnik, kao što su, između ostalog, prethodna mentalna oboljenja. Takođe, određene supstance utiču i na trajne promene u mozgu, što znači da je odvikavanje često dug i mukotrpan proces. Ovo ne znači da ne postoji volja i odgovornost zavisnika koja mu može pomoći da prestane sa konzumiranjem narkotika, a često je osećanje određene doze krivice i srama ono što mnoge podstakne da potraže pomoć. Takođe, narkomanija nikako ne podrazumeva gubitak slobodne volje i odsustvo samokontrole. Međutim, potpuno je pogrešno posmatrati zavisnike kao “slabe” ili “loše” ljude, jer zavisnost ne predstavlja nikakav moralni sunovrat, iako očigledno ima negativne posledice po zavisnika i njegovu okolinu.

 

Žene (ni)su na pijedestalu

Pored narkomanije, dodatan aspekt debate oko Sonje Savić tiče se i problema sa kojim se mnoge žene susreću, a to je da za slične postupke društvo oštrije osuđuje žene. Samo 4,48% ulica u glavnom gradu Srbije nosi naziv po ženama, navodi BBC Srbija, a nema sumnje da su brojni muškarci po kojima se ulice u Srbiji zovu vodili živote koji ne bi mogli da služe kao primer mladima danas. Mnogobrojni su primeri sličnih dvostrukih standarda, a oni uglavnom imaju koren u tome što postoji drugačija percepcija toga šta žena treba da bude. Ponašanja koja odstupaju od tradicionalne ideje ženstvenosti (kao na primer pušenje, alkoholizam i narkomanija) teže se opraštaju ženama nego muškarcima u sličnim situacijama. Sonja Savić je savršen primer upravo toga – njena zloupotreba supstanci se više osuđuje nego što bi to bio slučaj da je u pitanju muškarac.

Ovo je pojava koja je prvo primećena prilikom ocenjivanja žena koje se nalaze na liderskim pozicijama u kompanijama. Na primer, žena na direktorskoj poziciji će pre biti okarakterisana kao “hladna” ili suviše oštra, dok se slično ponašanje muškaraca opisuje kao “profesionalno”. Slične razlike u percepciji postoje i u drugim oblastima – prema rezultatima istraživanja koje je sproveo Worcester Polytechnic Institute, žene se suočavaju sa većim stepenom stigme ukoliko konzumiraju alkohol u javnosti u odnosu na muškarce. Ovo potvrđuju i nalazi istraživačice Karli Lajtovers iz Liverpula koja je u članku objavljenom 2018. godine navela da se u Engleskoj i Velsu konzumiranje alkohola češće uzima kao otežavajući faktor ženama prilikom izricanja sudske kazne.

Bez obzira na krajnji ishod i odluku gradskih vlasti u Čačku, debata o Sonji Savić je odlično ogledalo za mnogo više od samo njenog lika i dela. Na njenom primeru možemo videti predrasude koje postoje o bolestima zavisnosti, ali i na koji način seksizam i različite predrasude oblikuju percepciju žena.