Da li idemo ka privatizaciji EPS-a?

Glavni urednik Talasa

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: iStock

Eventualna privatizacija EPS-a doprinela bi smanjenju partijske kontrole nad privredom u zemlji, što bi trebalo da pogoduje budućim demokratskim promenama, ali bi dovelo i do neophodnih novih investicija

Postoje indicije da Vlada Srbije namerava da EPS preregistruje kao akcionarsko društvo iz njegovog trenutnog statusa javnog preudzeća, što bi možda bilo povezano i sa mogućom privatizacijom, a po preporuci MMF-a, piše portal Danas.

U Izjavi o programskim merama Vlade Srbije koji je podnet Međunarodnom monetarnom fondu za 2019. i 2020. postoji nekoliko mera koje se odnose i na EPS. Ove mere pre svega navode da će se nastaviti sa reformom preduzeća:

1) Da će do kraja decembra 2019. biti raspisan javni tender za procenu vrednosti imovine preduzeća

2) Da će u junu 2020. doći do novog povećanja cene struje koji bi trebalo da dovede do toga da se cena struje izjednači sa ukupnim troškovima njene proizvodnje (full cost recovery)

3) Da će se nastaviti sa reformama u okviru preduzeća, imajući u vidu Akcioni plan za unapređenje korporativnog upravljanja koji je usvojen u martu 2019, a koji je izrađen u saradnji sa EBRD

4) da će EPS tokom 2020. promeniti status i od javnog preduzeća postati akcionarsko društvo

Međutim, sama privatizacija se ne pominje. EPS inače posluje veoma loše, što je vidljivo i iz posebnog izveštaja Fiskalnog saveta koji nabraja slabosti preduzeća: preveliki broj zaposlenih, previsoke rashode za plate i njihovu lošu raspodelu (previsoke plate za nekvalifikovane radnike, niske za stručnjake), velike gubitke na mreži, nisku profitabilnost, niske investicije, ali i rastuće buduće potrebe za investiranjem u zaštitu životne sredine i nove pogone za proizvodnju struje. Zbog toga inače i možemo razmišljati o privatizaciji kao mogućem načinu da se reše ovi nagomilani problemi, koje država ne može ili ne želi sama da reši.

 

Da li ovo znači moguću privatizaciju EPS-a?

Ne nužno. Ne živimo u društvu koje je sklono privatizacijama – delimično usled loših iskustava, socijalističkog nasleđa, ali jednostavno i stoga što privatizacija prekida brojne privilegije onih grupa koji uspevaju da svoje lične interese prikažu kao opšte. Kao što vidimo svakog dana, preduzeća kojima upravlja država kod nas služe i za zapošljavanje partijski odanih kadrova i isisavanje novca za finansiranje političkih aktivnosti kroz nameštene javne nabavke.

Ipak, prvi korak ka mogućoj privatizaciji jeste prelazak iz statusa javnog preduzeća u akcionarsko društvo. Koja je razlika? Najvažnije razlike odnose se na način izbora rukovodstva preduzeća, i na to da javno preduzeće ne može da bankrotira, jer prema članu 14. Zakona o javnim preduzećima „osnivač je dužan da se delatnost od javnog interesa obavlja u kontinuitetu“.

 

Mogući načini privatizacije

Postoji ceo niz mogućnosti da se EPS privatizuje, ako Vlada tako odluči. Svaki od njih ima svoje prednosti i mane, imajući u vidu politički pritisak protiv privatizacije, moguću cenu koja se može dobiti, mogućnost države da i dalje ima uticaj u donošenju političkih odluka i slično. Verovatno bi politički najlakši proces privatizacije bio podela besplatnih akcija svim građanima, uz izlazak preduzeća na berzu gde bi tim akcijama moglo da se trguje. Možda bi politički najteži proces bio tender za prodaju celokupnog paketa akcija. Između se nalazi niz mogućnosti, kao što je dokapitalizacija emitovanjem novih akcija preko berze, do prodaje većinskog ili manjinskog dela akcija strateškom investitoru, ili mešavina svih njih – podela dela akcija građanima i radnicima, uz prodaju dela akcija.

Dok prvi model ne bi doneo privatizacione prihode, ostali bi – pa se onda postavlja i pitanje na šta bi taj novac trebalo potrošiti. Sa stanovišta maksimizacije privatizacionih prihoda, model privatizacije trebalo bi da uključuje prodaju većinskog paketa vlasništva (da bi privatni investitor mogao da sam donosi glavne strateške i operativne odluke), ali da se preduzeće pre toga „sredi“ da bi mu se povećala profitabilnost.

Ovo podrazumeva rešavanje barem dela problema koja je nabrojao Fiskalni savet: odvajanje nepotrebnih zavisnih preduzeća (npr. Kolubara građevinar, koji se bavi građevinskim radovima, ali i gajenjem sadnica voća), drugačija politika zarada, rešavanje viška zaposlenih i tako dalje.

 

Preduslovi za privatizaciju

Prelazak u akcionarsko društvo nije dovoljan preduslov za moguću privatizaciju EPS-a. Možda najvažniji preduslov za uspešnu privatizaciju predstavlja drugačija regulacija cene struje – sve dok je ona ispod neophodnog nivoa za pokrivanje svih troškova koji nastaju u njenom generisanju, investitori neće biti ponukani da učestvuju u potencijalnoj privatizaciji.

Ovo stanje EPS za sada uspeva da izdrži pomoću nedovoljnih investicija, koje su čak niže od troškova amortizacije što znači da se imovina preduzeća kontinuinirano obezvređuje, ali i niskog profita preduzeća, te korišenja zastarelih postrojenja, nepoštovanja ekoloških propisa itd. Povećanje cene struje bi naravno bio ozbiljan udarac na kućni budžet domaćinstava, dok industrija uglavnom neće biti pogođena jer već plaća cene slične onima u regionu.

Sa druge strane, niska cena struje dovodi do velikog rasipanja tako što se troši za grejanje umesto drugih energenata i onemogućava se razvoj energetskog sektora. Najskuplja socijalna politika nije ona koja se ne vodi ciljano ka onima koji su siromašni preko socijalne pomoći, već ona koja se vodi prema svima preko neodrživo niskih cena javnih preduzeća.

 

Da li treba privatizovati EPS?

Argument protiv privatizacije koji glasi „ako preduzeće kreira profit, ne treba ga prodavati“ nije preterano smislen jer će se finansijski rezultati preduzeća preslikati u ponuđenu cenu. Što preduzeće bude imalo viši profit, to će i ponuđena cena biti veća. Sa druge strane, analiza Fiskalnog saveta procenjuje da u narednim godinama EPS mora da investira oko 5,6 milijardi evra u nova postrojenja za generisanje struje, prateće ugljenokopove i poštovanje ekoloških standarda, i to sve u situaciji kada se očekuje povećanje potrošnje struje (zbog ekonomskog rasta i industrijske proizvodnje) i gašenje starih postrojenja (zbog ekoloških standarda).

Glavno pitanje jeste da li bi EPS, čak i kada bi se reformisao, mogao da izvede ovaj novi neophodni investicioni ciklus? Ako ne bude mogao, kroz nekoliko godina bismo mogli da se suočimo sa nedostatkom struje. Tu je i važno pitanje uopšte postojanja političke volje da se EPS reformiše jer bi time politički važne interesne grupe izgubile mogućnost ubiranja rente. Stoga bi eventualna privatizacija EPS-a doprinela smanjenju partijske kontrole nad privredom u zemlji, što bi trebalo da pogoduje budućim demokratskim promenama, ali bi i dovelo do neophodnih novih investicija.

Kada pogledamo sve prednosti i mane privatizacije EPS-a, trebalo bi da je barem načelno podržimo, a da konačni sud ostavimo kada budemo više znali o tome kakve su Vladini planovi po ovom pitanju.