Foto: Talas.rs
Srbija je ekonomski prirodno upućena na saradnju sa drugim evropskim zemljama, od kojih su sve u Evropskoj uniji, ili načelno žele da budu njene članice. To se javno vidi u našim trgovinskim tokovima: velika većina vrednosti naše ukupne ekonomske razmene vezana je za razvijene evropske države, pre svega Nemačku i Italiju. Nakon toga na red dolaze zemlje CEFTA iz regiona, pre svega Bosna i Hercegovina i Crna Gora. Od drugih zemalja, tu su značajnije još samo dve zemlje – Rusija i Kina (ova druga pre svega na strani uvoza). Prema tome, oko dve trećine našeg ukupnog izvoza namenjeno je tržištu EU, potom zemljama iz regiona iz CEFTA sporazuma koje takođe, barem deklarativno, žele da postanu države članice EU.
Foto: Destinacije izvoza robe iz Srbije u milijardama USD. Izvor: Baza podataka RZS. Napomena: ovi podaci ne uključuju trgovinu sa Kosovom*.
Foto: Destinacije uvoza robe u Srbiju u milijardama USD. Izvor: Baza podataka RZS. Napomena: ovi podaci ne uključuju trgovinu sa Kosovom*
Slična situacija je i u trgovini uslugama, gde je naša zemlja isto pretežno okrenuta evropskim zemljama. Pored tržišta EU, međutim, javljaju se kao značajna za nas i tržišta Sjedinjenih Američkih Država i Švajcarske, a u okviru EU posebno tržište Velike Britanije (koja uskoro neće više biti knjižena kao deo zajedničkog EU prostora).
Foto: Destinacije izvoza usluga iz Srbije u milijardama USD. Izvor: NBS. Napomena: podaci januar-novembar 2019.
Foto: Destinacije uvoza usluga u Srbiju u milijardama USD. Izvor: NBS. Napomena: podaci januar-novembar 2019.
Stvari su još jasnije kada pričamo o kretanju kapitala: najveći deo stranih direktnih investicija u Srbiji dolazi iz zemalja Zapadne Evrope. Međutim, ova statistika nije u potpunosti jasna jer se posmatra u kojoj zemlji je registrovana matična kompanija, što uključuje i razne poreske rajeve. Na ovom spisku se nalaze i neke evropske zemlje, poput Holandije, Luksemburga, Malte i Kipra, zboga velikih pogodnosti koje pružaju kompanijama registrovanim na njihovoj teritoriji, ali koje posluju u inostranstvu. Tako da treba imati u vidu da kompanije registrovane u ovim zemljama nisu nužno iz tih zemalja, već mogu biti inostrane kompanije koje su tamo registrovane. I pored ovih problema koji zamagljuju pravo stanje stvari, ipak je jasno da su preduzeća iz Zapadne Evrope pojedinačno najveći investitori u Srbiji.
Foto: poreklo SDI u Srbiji 2010-2018. Izvor: NBS
Slično je i kada posmatramo strukturu banaka kod nas: većina operativnih banaka su u stranom vlasništvu, od kojih većina dolazi iz zemalja EU, pre svega iz Italije, Francuske, Austrije i Mađarske. Od ostalih zemalja, tu su UAE , Rusija, Turska i Kina.
Foto: Poreklo banaka u Srbiji, prema ukupnoj bankarskoj aktivi, Q3 2018. Izvor: NBS.
Ne mora EU, ali je najbolje rešenje
Izlazak Velike Britanije iz Evropske unije neće imati značajniji uticaj na ovu statistiku, jer su naši ekonomski odnosi sa tom zemljom samo vidljivi u odeljku trgovine uslugama. Osim toga, još uvek ne znamo kako će tačno izgledati krajnji trgovinski sporazum EU i VB, jer će možda VB na kraju ostati deo Evropskog ekonomskog prostora.
Prema izloženim ekonomskim podacima, nema mnogo smisla tražiti neku drugu ekonomsko-političku zajednicu, među kojima se najčešće spominje Evroazijska unija oko Ruske Federacije, jer bi to odmah značilo prekidanje trenutno povoljnog ekonomskog statusa koji naša zemlja ima u trgovini sa EU. Za našu privredu najcelishodnije bi bilo tražiti način kako da se uključimo na veliko evropsko tržište sa najmanjim mogućim barijerama. Za sada postoje dva načina za tako nešto: punopravno članstvo u Evropskoj uniji, kao i članstvo u Evropskom ekonomskom prostoru (EEA).
EEA, pored zemalja EU, čine još i zemlje Evropskog udruženja slobodne trgovine (EFTA): Norveška, Island i Lihtenštajn, dok Švajcarska nije zvanično član, ali preko bilateralnih sporazuma pristupa zajedničkom tržištu. Ove zemlje primenjuju direktno propise koje je donela EU (osim onih iz oblasti ribolova i poljoprivrede), bez mogućnosti da na njih zvanično utiču (nisu članice da bi mogle da glasaju u Evropskom parlamentu, niti imaju predstavnike u Savetu ministara ili Evropskoj komisiji) i plaćaju kontribucije za finansiranje projekata za razvoj nerazvijenih područja na istoku ili jugu Evrope (slično kohezionim fondovima EU). Srbija verovatno ne bi morala da plaća ove doprinose, jer je i sama među najmanje razvijenim zemljama na kontinentu, pa bi de facto razlika bila u tome što ne bismo imali preko naših predstavnika uticaj na donošenje političkih odluka na nivou EU, mada je iluzorno da bi mala i siromašna Srbija mogla da ima neki značajniji uticaj u ovim procesima. Ono glavno što ne bismo dobili članstvom u EEA, u poređenju sa članstvom u EU, su kohezioni fondovi EU kojima se finaniraju razvojni projekti u manje razvijenim regionima iz zajedničkog budžeta. Srbija bi svakako plaćala i doprinose u budžet EU, ali bi ova sredstva bila značajno manja od sume koju bismo mogli da povučemo.
Sam ulazak u EU nije toliko bitan
Za ekonomski rast prvenstveno je važan kvalitet institucija. Stoga članstvo u EU nije toliko važno, koliko su važne osnove na kojima ove bazične institucije počivaju – zato i Bugarska koja jeste u EU nije sjajno mesto u odnosu na Švajcarsku koja nije članica. Prigovor da je prevelika EU birokratija sa svojim komplikovanim pravilima i procedurama ozbiljan problem koji će imati loše posledice po poslovanje u zemlji takođe ne stoji, jer su članice EU istovremeno zemlje koje se nalaze na vrhu listi sa dobrim poslovnim okruženjem, kao što su Danska ili Švedska, kao i zemlje koje se kotiraju mnogo niže, poput Italije i Bugarske.
Važno pitanje koje treba sebi da postavimo jeste da li će Srbija ulaskom u EU postati bolje mesto za život nego ako ostane izvan nje. Kako se za sada nismo proslavili u naporima da od Srbije napravimo uređenu državu u kojoj se može lepo raditi, zaraditi i živeti – i to pre svega usled toga što delu političara i drugih važnih interesnih grupa to ne odgovara jer ne bi više mogli da love u mutnom i bogate se na tuđoj grbači – treba ozbiljno porazmisliti o tome da li bi članstvo u EU imalo pozitivan uticaj na ove procese. Iskustvo nam pokazuje da spoljašnji pritisak na institucionalne promene sam nije dovoljan da bi do takvih promena i došlo – to se kod nas vidi u čuvenim konstatacijama da “zakoni nisu loši ali se ne primenjuju”. Tako su i one zemlje koje su od 2004. do 2013. godine postajale članice EU više profitirale ako su imale snažne domaće grupe koje su iskoristile proces evrointegracija za poboljšanje javne administracije i pravosuđa (npr. Češka, Slovačka, baltičke zemlje), nego one gde su te grupe bila slabije ili lošije organizovane (Bugarska, Hrvatska).
Prema tome, uticaj evrointegracija na neophodne reforme koje bi unapredile vladavinu prava i smanjile korupciju mogao bi da nam pomogne u tome da od Srbije napravimo bolje društvo, ali sigurno sam po sebi nije dovoljan za tako nešto. Ali bolje je imati i malu pomoć, nego nikakvu pomoć, pa je barem zbog toga za Srbiju bolje postati članica EU nego ostati izvan nje.