Foto: Talas.rs
Dobri odnosi sa Nemačkom su od vitalnog značaja za Srbiju kao evropsku državu. Ovo je, naravno, jasno uzimajući u obzir evropske integracije Srbije kao spoljnopolitički cilj, kao i položaj Nemačke kao najjače ekonomije i de fakto predvodnice EU.
Od dolaska Srpske napredne stranke na vlast, mali broj stvari u Srbiji se promenio na bolje. Štaviše, neke od najbitnijih stvari za nekonsolidovanu demokratiju (što je Srbija bila 2012. godine) kao što su nezavisnost institucija, sloboda medija i borba protiv korupcije su ne samo stagnirale, već je stanje danas značajno gore nego pre osam godina. S druge strane, jedan od retkih pozitivnih rezultata ove vlasti je značajno ojačavanje odnosa sa Nemačkom oličeno u većoj ekonomskoj razmeni, ali i bližoj političkoj saradnji. Iako retki vide problem u poboljšanim odnosima, ovakav razvoj odnosa, uprkos podrivanju demokratije koje se događa unutar Srbije, stvara novu dozu cinizma prema Zapadu kod mnogih. Postoji osećaj da Zapad, a posebno Nemačka i EU, ignorišu (ili čak potpomažu) ovu eroziju demokratije. Da bismo razumeli u kojoj meri je ovo tačno, važno je da razjasnimo nekoliko stvari.
Nemačka spoljna politika nekada
“U međunarodnim odnosima ne postoje prijateljstva, već samo interesi” je jedna od omiljenih fraza mnogih Tviter komentatora. Dok “Tviter realisti” možda smatraju da su ovom izlizanom frazom otključali tajne funkcionisanja međunarodnog poretka, istina je ipak malo komplikovanija.
Naravno da su interesi među najbitnijim komponentama koje determinišu spoljnu politiku država, ali nisu jedini. Tačnije, same interese ne formira puko promatranje povećanja sopstvene moći, već i određeni principi. Na primer, nemačka spoljna politika (kao i nemačka unutrašnja politika) su u još uvek velikoj meri determinisane osećajem kolektivne krivice za nemačka zlodela u Drugom svetskom ratu. Načini na koje se ovaj faktor manifestovao su se menjali kroz vreme. U periodu Hladnog rata, Zapadna Nemačka je generalno izbegavala aktivno delovanje u međunarodnoj sferi, fokusirajući se na vezivanje za Zapad kao članica NATO-a, kao i na proces evropskih integracija. Ovo se donekle menja nakon ponovnog ujedinjenja Nemačke, kada Nemačka mnogo aktivnije počinje da se uključuje u kontroverzna međunarodna pitanja, primarno raspad Jugoslavije. Mantra “nikada više rat” prerasla je u mantru “nikada više Aušvic”, što je u praksi značilo aktivne intervencije tamo gde je postojala percepcija pretnje kršenja ljudskih prava.
Da li su ove intervencije, kao što je priznavanje nezavisnosti Slovenije i Hrvatske pre nego što je Evropska zajednica na to bila spremna, kao i učešće u NATO bombardovanju 1999. godine, zaista doprinele umanjivanju šansi da se dogode određene humanitarne katastrofe je komplikovana tema koja zahteva zaseban tekst, no poenta ovde nije u kranjem rezultatu već u motivaciji. To nas dovodi do trenutne situacije.
Šta motiviše Nemačku na Zapadnom Balkanu?
U Srbiji, kao i u ostalim zemljama regiona, percepcija najvećih problema u društvu se vrti oko unutarpolitičkih tema. Ovo je opravdano, kako te teme mnogo više dotiču svakodnevni život građana od regionalnih geopolitičkih tema. Neka vrsta osećaja nestabilnosti, bar za većinu građana, javlja se jedino u trenucima povećanih tenzija na severu Kosova. Tu se javlja disparitet između toga kako građani Srbije vide sebe, i kako Zapad vidi Srbiju. Iako je jasno da Nemačka ne gleda na prostor Zapadnog Balkana kao na bure baruta na nivou na kome je to očigledno i bio devedesetih godina prošlog veka, njihovi prioriteti su jasni. Prvi cilj njihove politike prema Zapadnom Balkanu je uspostavljanje trajnog mira. Takozvani “zamrznuti konflikt” koji prati problem statusa Kosova predstavlja najozbiljniju pretnju tom cilju.
Nemačka je, motivisana svojim interesima i principima, uložila velike napore u produbljivanje i proširivanje EU. Bitan deo vizije Berlina o budućnosti Zapadnog Balkana uključuje, na duže staze, integrisanje regiona u Evropsku uniju. Ali ova strategija, logično, ne podrazumeva i davanje članstva državama koje nisu ispunile potrebne kriterijume, a naročito ne uvoženje nerešenih konflikata. Jednostavno rečeno, apsolutni prioritet Berlina je da pregovori Beograda i Prištine rezultiraju dugoročnim sporazumnim rešenjem o statusu Kosova.
U određenim krugovima u Srbiji već godinama postoji ova percepcija – Zapad toleriše Vučićev autoritarizam zato što je on čovek koji može da “reši” Kosovo. U kojoj meri je ovo tačno?
Prvo pitanje je da li Berlin želi Srbiju slobodnih medija, nezavisnih institucija i odgovorne vlasti. Odgovor je da. Ne samo zato što su to principi kojima se današnja Nemačka vodi, već i zato što se ti principi podudaraju sa njihovim interesima. Države Zapadnog Balkana integrisane u Evropsku uniju, kao konsolidovane demokratije i jake ekonomije su dugoročni cilj koji odgovara interesima Nemačke. U ovom pogledu, Vučić je daleko od idealnog partnera Berlina.
Vučić je relativno brzo nakon dolaska na vlast shvatio da može da dobije određene simpatije Zapada, a posebno Angele Merkel, ukoliko zauzme realističan stav po pitanju Kosova. Pre promene vlasti 2012. godine, stav zvaničnog Beograda po ovom pitanju bio je izuzetno neelastičan i svodio se na ignorisanje situacije na terenu i ponavljanje mantri o Kosovu kao neodvojivom delu Srbije. Ovo se, na donekle neočekivani način, menja nakon dolaska SNS-a na vlast. Mišljenje po kojem Boris Tadić ne bi politički preživeo potpisivanje Briselskog sporazuma je nesumnjivo tačno. Kombinacija velike popularnosti koju Vučić konstantno ima, delom zbog kontrole medijskog prostora, kooptacije i kontrole dela ekstremne desnice, rezultirala je u promeni klime u društvu koja je dozvolila Vučiću da zauzme realistične stavove po pitanju Kosova koje njegovi prethodnici jednostavno ne bi politički preživeli.
I pored svega iznesenog, ne treba imati iluzije o prevelikim simpatijama zvaničnog Berlina prema Aleksandru Vučiću. Iako su možda u prvih par godina vlasti SNS-a smatrali da Vučić pokazuje određene osobine reformatora, teško da je danas ostalo mnogo strpljenja za ovu vlast.
Primarni interes Berlina je mirno sporazumno rešavanje kosovskog pitanja. Vučić je u ovom pogledu bio relativno dobar partner, ali njegov potencijal da učini da zapravo do takvog rešenja dođe deluje sve manje uverljivo. Iako je Briselski sporazum predstavljao veliki korak, od 2013. godine do danas se pitanje rešenja ponovo pokreće u medijima u određenim talasima, nakon čega se čini da se ponovo svrstava kao sporedna tema do sledećeg talasa. Strpljenja za autoritarne i manipulativne metode koje SNS koristi za održavanje Vučićevog rejtinga takođe ima sve manje.
Šta to zapravo znači za budućnost demokratije i budućnost ove vlasti u Srbiji? Prvo, Vučić ne opstaje na vlasti zbog podrške zvaničnog Berlina, već zbog popularnosti koju ima zahvaljujući sistemskom manipulisanju medija i klijentelističkom modelu po kojem funkcioniše Srpska napredna stranka. Drugo, Evopskoj uniji i zvaničnom Berlinu na duže staze ne odgovara urušavanje demokratije u Srbiji koja treba da postane članica EU, ali kratkoročno im je znatno bitnije da dođe do konačnog sporazuma između Beograda i Prištine. Treće, od Srbije se očekuje da se sa unutrašnjim problemima kao što su partokratija, korupcija, i loša situacija sa medijskim slobodama razrešava u Beogradu, ne u Berlinu. Opozicija u Srbiji mora da shvati da spas od daljeg propadanja u autoritarizam neće nužno doći spolja, i da borba za preuzimanje vlasti (iako značajno otežana užasnim medijskim stanjem) mora da se vodi u Srbiji. Opozicija u Srbiji bi mogla da pridobije više podrške zvaničnog Berlina predstavljanjem realističnog plana za sporazumno rešavanje kosovskog problema, plan kakav trenutno ne postoji u srpskoj opoziciji, ali ne treba da gaji iluzije da će do promene vlasti doći zbog podrške iz inostranstva.