Programski direktor Beogradskog fonda za političku izuzetnost i Beogradskog bezbednosnog foruma

Vreme čitanja: 3 minuta

Foto: Talas.rs

Kada su me kolege sa portala „Talas“ pozvale da napišem tekst u okviru serijala „Srbija i Zapad: s one strane EU“, puno sam razmišljao o naslovu koji su izabrali. U svakodnevnom govoru, „Zapad“ je geografska, kulturološka, politička i socioekonomska odrednica. Ona ima svoje značenje i u kontekstu nauke o međunarodnim odnosima, jednog od dva bloka suprotstavljena u Hladnom ratu. Mada to sa geografijom nema velike veze, delom Zapada se može i „postati“: socioekonomskom transformacijom („tranzicijom“) i demokratskom konsolidacijom (usvajanjem seta vrednosti, doslednom podelom vlasti i izgradnjom institucija). Ulazak u članstvo Evropske unije (EU) ili Organizacije Severnoatlantskog ugovora (NATO) uzima se kao indikator da je jedna država postala ili se „vratila na“ (u zavisnosti od ideologije kojom se data politika zagovara) „Zapad“.

Pitanje od koga polazim postavio sam nedavno na događaju koji je u Beogradu organizovao Centar za evropske politike (CEP). Postoji li i dalje jedinstven Zapad? Ako ne, koje su implikacije?

Godinama se reformišemo prema uzoru. Taj uzor je na Zapadu i većina zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije nije ga dostigla. Zagovara se kao skup vrednosti, tekovina i institucionalnih rešenja zemalja članica EU i NATO („evroatlantske integracije“). Pod jakim ideološkim i nacionalnim nabojem, zemlje nekadašnjeg istočnog bloka su se 1989. godine (Krastev spekuliše kako su one, pored demokratske, tada prošle i kroz nacionalnu revoluciju) listom opredelile za „povratak u Evropu“, odnosno „okrenule Zapadu“. Srbija taj momenat doživljava 2000. godine, nakon demokratske revolucije koja je ujedno bila „nulta tačka“ autoritarnog režima. Zapad je bio taj koji nas je izolovao i osudio na sankcije, kao kaznu za pogubne politike koje smo vodili; od „njega“ smo očekivali priznanje promena kroz koje smo prošli i ponovno prihvatanje u nastojanjima da im se približimo.

Uzor nije bio savršen. Kako Srbija, tako i druge zemlje u procesu, prešle su dug put od „naivnog pozitivizma“ i nekritičkog usvajanja do spoznaje stvarnosti koja je drugačija. EU postaje „normativni“ i „transformativni“ akter; te „mirovni projekat“ – jedino mesto na kome se mi, Zapadno-Balkanci, nećemo ponovo hvatati za gušu. Vodeće države Zapada sada su neprikosnoveni medijatori u međuetničkim sukobima; „vlasnici“ bezbednosne arhitekture regiona u nastajanju.

Navedeni procesi bili su mogući u kontekstu unipolarnog sveta, liberalnog poretka, multilateralizma, globalizacije i supranacionalizma. Međutim, niz događaja – globalna recesija, kriza suverenog duga, rat u Ukrajini, migrantska kriza, uspon Kine i njenog modela – učinila ga je neminovno slabijim. Sada predstavu o jedinstvenom Zapadu preti da „dokrajči“ napuštanje istog tog multilateralizma, i to od lidera koji veruju da „mogu sami“. Nisu to samo Putin, Tramp ili Si; primeri su brojni i utisak je da se strateška divergencija vodećih zemalja Zapada – povećava. Među razloge ubrajamo: način na koji pomenuti lideri sagledavaju svet oko sebe; svest da je usaglašavanje zajedničke politike mukotrpan i spor posao; interese koji su uzajamno isključujući, a hitni; dugove koje dati političar ima prema grupama koje su pomogle da bude izabran; privlačnost nacionalizma kao formule koja provereno donosi rezultat na izborima. Otuda i „veliki povratak“ identitetske politike (kao da je ona negde pa odlazila), „istorije“, „geopolitike“. Uzeti zajedno, navedeni činioci nisu manja pretnja liberalnom poretku od subverzivnih aktivnosti Rusije, Kine ili neke treće zemlje.

U praksi, Zapad danas izgleda ovako: Tramp koji sam nudi mirovne planove. Francuska i Nemačka, „motor Evrope“ koji ne uspeva da se dogovori o tome kako nastaviti evropski projekat. Bregzit u kome nema dobitnika. NATO saveznice koje su korak-dva od sukoba (Grčka i Turska). Bez zajedničkog nastupa prema Rusiji („Severni tok 2“) i Kini (5G tehnologija). I možda najznačajnije, udaljavanje Nemačke i SAD – čime je aksiom transatlantskog partnerstva doveden u pitanje.

Jedan od primera ove poslednje divergencije odigrao se 2018/2019. godine oko Kosova. Tada su se po pitanju kako dijalog Beograda i Prištine privesti kraju, stavovi SAD i Nemačke bitno udaljili. Pritom je promena u pristupu inicirana od lokalnih aktera, koji nisu videli svrhu u nastavku normalizacije bez jasnog ishoda. Najnovija inicijativa Trampovog specijalnog izaslanika, Grenela, koja se po svemu sudeći odigrala bez znanja Berlina, odnosno Brisela, još jedna je potvrda šta Vašington misli o liderstvu Evrope.

Možda je najznačajnija implikacija slabljenja Zapada slabljenje politike uslovljavanja – godinama doživljavane kao jedini način da se stvari završe na ovom prostoru. Ona je skopčana sa udaljavanjem famozne „evropske perspektive“. Pogledajte kako se na Kosovu danas doživljava uloga EU. Od slavljenja regionalne saradnje, preko regionalnog nadmetanja, došli smo do konfrontacije. Afirmacija državnosti Kosova, ulazak i članstvo u NATO, politike koje se tiču identiteta, problemi u ekonomskoj razmeni čine da se – ponekad – Srbija nalazi na jednoj, a svi ostali na drugoj strani i to mora biti povod za duboko promišljanje.

Pa ipak, bezbednosna arhitektura našeg regiona teško je zamisliva bez učešća i pokroviteljstva vodećih zemalja Zapada. Ako nisu jedinstveni ona slabi. Reakcije zemalja Kvinte, te institucija EU na negiranje zločina počinjenih tokom 90-ih pokazuju da postoje teme i problemi čiju reinterpretaciju Zapad neće dozvoliti. EU ostaje pritom „izvoznik normi“: pod vođstvom Evropskog parlamenta i Evropske komisije, vode se progresivne politike u domenu zaštite životne sredine, privatnosti i prava potrošača na koje se drugi ugledaju. Najzad, sama društva Zapada ostaju izvor inspiracije u obrazovanju, inkluziji, socijalnim inovacijama, slobodi medija (bez obzira na sveprisutan problem polarizacije). Međutim, na terenu međunarodnih odnosa, stvari su se promenile i menjaće se dalje.