Izvršni direktor Instituta za evropske poslove

Vreme čitanja: 6 minuta

Foto: Talas.rs

Kakva je regionalna perspektiva ulaska zemalja Zapadnog Balkana u Evropsku uniju, kako izgledaju regionalni odnosi, da li se region može dublje povezati, ima li mogućnosti i perspektive za četiri slobode i čemu može voditi Mali Šengen?

Evropska unija je zasnovana na vrednostima. Tačno je da su se zemlje okupile da oruđe rata stave pod kontrolu posle perioda kada ljudska civilizacija nikada nije bila bliža uništenju. Međutim, pored jasnih ekonomskih i bezbednosnih interesa, ono što EU drži na okupu, nisu samo sebični interesi zemalja članica nego vrednosti koje ih okupljaju. Glavna vrednost je mir, EU je svojim postojanjem i naporima obezbedila očuvanje mira, što se nikada u istoriji Evrope nije dogodilo, dobila je Nobelovu nagradu 2012. godine zato što je više od šest decenija doprinosila miru i pomirenju, demokratiji i ljudskim pravima u Evropi. U prvom članu Lisabonskog ugovora, defakto Ustava EU, navodi se da je ona zasnovana na poštovanju ljudskog dostojanstva, slobode, demokratije, jednakosti, vladavini prava, ljudskim i manjinskim pravima.

U praksi, EU je najbogatiji region na svetu i njeni građani i u praksi uživaju deklarativa načela. Jasno je da postoji razlika da li živite na jugu Bugarske ili severu Švedske, ali i građani najsiromašnije članice EU uživaju veća prava nego većina ljudi na planeti. Izuzeci samo potvrđuju pravilo. Sa druge strane, deklarativno, ove vrednosti ćete naći u članovima jedan do osam Ustava Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Albanije, Kosova i Severne Makedonije. Međutim, postavlja se pitanje, da li su zemlje kandidati za članstvo i njihove politike, zasnovane na proklamovanim vrednostima? Izveštaji Evropske komisije, međunarodnih organizacija i nevladinog sektora saglasni su u jednom – reforme se ne sprovode, spore su, kontradiktorne i često nema političke volje.

Zemlje Zapadnog Balkana imaju evropsku perspektivu, kada se ispune uslovi. Od samita u Solunu 2003. godine, EU zvaničnici jednoglasno ponavljaju da je zemljama u regionu mesto u EU, ali i naglašavaju da ne odustaju od takozvanog regata principa u kome zemlje postaju članice tek kada se ispune uslovi, drugim rečima, nije dovoljno samo da prođe vreme. Lisabonskim ugovorom je predviđeno da svaka evropska zemlja može podneti zahtev za članstvo u EU. Do sada je samo zahtev Maroka odbijen po tom osnovu. Jasno je da sve zemlje Zapadnog Balkana ispunjavaju taj uslov. Međutim, to nije jedini uslov za članstvo. Potrebno je ispuniti kriterijume iz Kopenhagena i Madrida ustanovljene 1993. i 1995. godine. Ti kriterijumi podrazumevaju da je zemlja kandidat politički, pravno i ekonomski stabilna, ne samo da postane članica nego, da primenjuje pravo EU i da doprinese razvoju Unije. Kriterijumi su podeljeni u 35 pregovaračkih poglavlja koji pokrivaju politike u kojima EU ima nadležnost. Od četiri slobode: kretanja ljudi, robe, kapitala, usluga do pravosuđa, ljudskih prava, policijske saradnje i zajedničke spoljne i odbrambene politike. Poslednje poglavlje se odnosi na ona pitanja koja nisu mogla biti svedena u ostala 34 i formalno se zove Ostala pitanja. Za Srbiju, to je pitanje odnosa Beograda i Prištine, uvijeno u politiku regionalne saradnje i pomirenja.

 

 

Isti problemi u celom regionu

Zemlje u regionu suočavaju se sa istim problemima, ali su na različitom stupnju njihovog rešavanja. Svima je zajedničko da doista kasne u sprovođenju reformi. Albanija, Makedonija, Crna Gora i Srbija imaju status zemlje kandidata, s tim što prve dve zemlje još uvek nisu počele pristupne pregovore, Bosna i Hercegovina i Kosovo su trenutno tamo gde je Srbija bila 2007. godine.

Crna Gora i Srbija napredovale su najviše, ali još nedovoljno za članstvo, razlog je jasan – unutrašnje prilike. Crna Gora je najviše napredovala u pregovaračkom procesu, ali su pitanja politike konkurencije, ribarstva, statistike i četiri slobode i dalje kamen spoticanja. Ipak, pretpostavka je da će Crna Gora završiti svoje pregovore do kraja sledeće godine što joj je i plan, međutim, za takav korak je potrebno da se crnogorske političke elite otrgnu svojih feudalnih principa upravljanja državom i društvom.

Srbija je otvorila prvo poglavlje dve godine kasnije pošto su u januaru 2014. godine formalno otvoreni pregovori. Poređenja radi, za maksimalno šest godina sve zemlje Centralne i Istočne Evrope su završile pregovore ili postale članice EU. Tačno je da je proces priključivanja menjan, usavršavan i unapređivan jer je i EU učila iz tog procesa, ali je jasno da je sa otvaranjem pregovora Srbija u ovom trenutku tek na polovini, a to je lakši deo posla.

Vladavina prava, ljudska prava, sloboda medija i nezavisno sudstvo su glavni problemi sa kojima se Srbija suočava, pored odnosa Beograda i Prištine. Često se zaboravlja da poglavlja, 23, 24. i 35., koja se odnose na osnovne slobode, ljudska prava, vladavinu prava i Kosovo, imaju suspenzivan karakter. Drugim rečima, ukoliko nema vidljivog napretka u redovnom usvajanju zakona, njihovom primenjivanju i napretka u odnosu sa Prištinom bilo koja zemlja članica EU može zatražiti da se pregovori sa Srbijom obustave. Srbija je blizu te odluke budući da je u dva ciklusa otvaranja poglavlja otvorila samo dva. Zabluda je verovati da kad se pitanje Kosova reši, da će Srbija odmah ući u EU, jer ostali problemi u društvu neće nestati zbog pravnog regulisanja odnosa Bograda i Prištine.

Za Srbiju je simptomatično da je jedino društvo u kome nema političkog i društvenog konsenzusa za članstvo u EU. Podrška članstvu, među građanima, u ovom trenutku je nešto veća po 50%, poređenja radi na referendumu u Sloveniji ‘Za članstvo’ u EU glasalo je 89% birača, dok je u Hrvatskoj ‘Za’ glasalo 62%. Tako niskoj podršci u Srbiji doprinosi pitanje Kosova, dug period pristupanja, ali pre svega negativna kampanja protiv EU koju vode političari i mediji, ali i oni kojima ne odgovara politički stabilna Srbija. Iako je naša ambicija da stignemo Crnu Goru za članstvo 2025. godine, svi su izgledi da se to neće dogoditi. Ukoliko bi postojala politička rešenost da se reforme sprovedu, što u ovom trenutku ne postoji, Srbija bi morala značajne napore da uloži kako bi se predstavila kao pouzdan partner i deklarativne vrednosti sprovela u delo. Za to su potrebna značajna finansijska sredstva, ali i ljudski kapital kojeg sve manje imamo.

 

 

Gde su ostale zemlje u regionu?

Makedonija i Albanija nisu otvorile pregovore pre svega zato što nisu spremne. Veliko je razočaranje kada je u pitanju Makedonija, budući da se očekivalo da joj otvaranje poglavlja bude nagrada za istorijski dogovor sa Grčkom. Međutim, administracija predsednika Makrona, koju su podržale Holandija i Danska, stava je da EU mora promeniti pravila kojima se ocenjuje napredak u poljima vladavine prava, ljudskih prava i ekonomskih parametara pre nego što se otvore pregovori sa Albanijom i Makedonijom.

Ovakvu odluku kritikovala je Komisija koja je dala zeleno svetlo za otvaranje pregovora. Međutim, dobili smo potvrdu da je proces proširenja u rukama zemalja članica i da je priključivanje pre svega politički proces u kome se moraju ispuniti minimalni uslovi, taj minimum određuju države članice ponaosob i svaka, ma koliko mala, ima pravo veta. Samim tim, na zemljama kandidatima veća je odgovornost traženja saveznika.

Bosna i Hercegovina i Kosovo daleko su od članstva, međutim hrabre političke odluke u BiH u vezi sa članstvom u NATO, mogu dati dodatan zamajac našem susedu da ubrza neophodne reforme i postavi sebe na EU kolosek. Što se Kosova tiče, bez rešavanja pravnog statusa prihvatljivog za sve zemlje članice, članstvo u EU je misaona imenica čak i ukoliko bi se sprovele sve neophodne reforme, za šta Kosovo u ovom trenutku nema finansijskih ni ljudskih kapaciteta.

 

 

Po čemu se Srbija razlikuje?

Srbija će, za razliku od ostalih zemalja Zapadnog Balkana, u EU ući zato što će to EU želeti, a ne obrnuto. Ostale zemlje u regionu imaju politički konsenzus i biračko telo koje većinski podržava EU integracije, u Srbiji u parlamentu sede anti-EU stranke, veliko je negativno izveštavanje medija, a svaki napor EU se ocenjuje kao licemeran i zlonameran.

To nije slučajno. Bosna i Hercegovina i Srbija su poslednje zemlje u regionu na čije političare Kremlj ima uticaja. Ukoliko odlukom Milorada Dodika, BiH nastavi ka članstvu u NATO, ostaviće Srbiju kao jedinu zemlju preko koje Rusija vrši uticaj u regionu. To samo znači da će veći pritisak biti na Srbiji iz Moskve i Brisela. Ukoliko bi Vučić rekao drugo njet, rešio pitanje odnosa sa Prištinom, postoji verovanje da bi se na nesprovedene reforme gledalo blagonaklono i odluka EU bi bila da Srbiju primi u članstvo iako nije dovoljno spremna. Kratkoročno, to nije dobro za Srbiju, ali dugoročno veća je verovatnoća da će se reforme sprovesti pod kišobranom Brisela, pogotovo što se očekuju unutrašnje reforme EU gde će se i zemlje članice vrednovati na polju vladavine prava i ljudskih prava, mehanizma koji sada ne postoji.

 

 

Dok čekamo članstvo u EU

Dok naporno rade na članstvu u EU, zemlje regiona mogu unaprediti živote svojih građana različitim inicijativama, od ukidanja rominga do uspostavljanja zajedničkog investicionog prostora i tzv. Malog Šengena. Međutim, čak i mala pitanja u regionu postaju politička zato što nema poverenja i zajedničkih vrednosti, a zapravo nema političke zrelosti. Poverenje nije moguće uspostaviti dok se ne reše pitanja prošlosti i dok se ne suočimo sa uzrocima i posledicama sukoba devedesetih. Nije izgledno očekivati održivost u sprovođenju inicijativa ukoliko nema poverenja da će partner ispuniti deo svog dogovora. Međutim, nikako regionalne inicijative ne mogu biti zamena za članstvo u EU, kao što Berlinski proces ne može biti zamena za EU integracije.

Kada postanu članice EU, zemlje Zapadnog Balkana biće prirodno upućene jedna na drugu u stvaranju savezništva kako bi njihove ideje bile glasnije u Briselu. Takvi blokovi već postoje u EU – Beneluks, Višegradska grupa, Nordijske zemlje, Francusko-Nemački savez. Što dublje, zemlje regiona, budu integrisane pre članstva, omogućiće svakoj zemlji ponaosob glasniju poziciju. Da bi njihov glas bio validan, neophodno je da reformama deklarativne vrednosti i načela koja dele sa EU pretvore u realne politike i standard građana. Do tada, neophodno je staviti sav fokus i resurse u službu pristupanja EU, jer je to jedini način da se naša društva dovedu u nekakav red, što zapravo vodi jasnoj težnji vrednostima deklarisanim u našim ustavima.