Kada širenje panike postane opravdano

Consumer Choice Center

Vreme čitanja: 3 minuta

Foto: iStock

U Narodnoj Republici Kini se ne dešava često da jedna grana vlasti kritikuje drugu. Još je ređe da Vrhovni sud Kine kritikuje postupke policije i njihovog postupanja. Ali to je upravo ono što se desilo u prvim danima epidemije virusa koji još uvek nema zvanično ime već se naziva “koronavirus” po imenu grupe virusa kojoj pripada.

Tog 30. decembra, lekar iz lokalne bolnice je na alumni grupu svoje medicinske škole prosledio informaciju o sedam slučajeva bolesti za koju je isprava mislio da je SARS, a kasnije pojasnio da i dalje virus nije identifikovan. Nakon toga je pozivan u policijsku stanicu u najmanje dve prilike da potpiše dokument obećavajući da neće širiti dalje informacije o slučajevima koji su dolazili sa lokalne “mokre” pijace, kako se nazivaju pijace koje prodaju voće, povrće, životinje i meso. Naziv “mokre” pijace dolazi zbog prakse ispiranja podova pijace nakon radnog dana, kao i zbog razlikovanja od “suvih” pijaca na kojima se prodaju garderoba, igračke, plastika i ostala roba široke potrošnje, a smatra se i mestom odakle je i epidemija SARS započela 2003. godine, što je možda i jedan od razloga koji je ovog lekara asocirao u prvim danima virusa da pomisli na ovaj virus.

Kao što u svakoj epidemiji postoji Indeks slučaj, odnosno prva zaražena osoba koja je dokumentovana u epidemiji, tako se može reći da je ovaj slučaj postao i prvi slučaj cenzure i kontrole komunikacija i društvenih medija u vezi sa ovom epidemijom. Ne samo u Kini, već i u Maleziji, Indiji, Tajlandu, Indoneziji i HongKongu, gde je najmanje 16 ljudi privedeno ili uhapšeno zbog postova na društvenim mrežama povezanih sa epidemijom koja je izbila u Vuhanu i u narednih mesec dana se proširila regionom. U Singapuru, kontraverzni POFMA, ili kako se češće naziva, “fejk njuz” zakon, koji je uz mnogo debate donet sredinom prošle godine, obavezuje medije ali i individue da koriste disklejmere kada dele ovakve informacije.

Tvrdnje i teorije koje su se od trenutka kada je javnost saznala za ovaj virus mogle pročitati po društvenim mrežama, medijima i u ostalim kutcima interneta, uključivale su one bezopasne, pa i čak i smešne (da se virus širi video igrama ili da ima nekakve veze sa promotivnom strategijom brenda piva), preko onih daleko opasnijih i potencijalno kontroverznijih, a svakako sa većim potencijalom za izazivanje panike – od onih koje tvrde da je virus patentiran, pobegao iz laboratorije do onih koji govore o ciframa od desetina hiljada preminulih, za čim nema nikakvih dokaza. Osim teorija koje su povezane sa nastankom virusa, epidemiologijom i njegovim širenjem, videli smo i veliki broj sadržaja povezanih sa životinjama za koje se veruju da prenose viruse. Viralno, još jedan termin iz epidemiologije koji je ušao u svakodnevni internet žargon, se na primer širio snimak koji pokazuje supu koja sadrži slepog miša, koji je zapravo snimljen na arhipelagu Palau od strane putne blogerke i nema mnogo veze sa ovom epidemijom, iako se i dalje istražuje da li su slepi miševi umešani u prenos i mutaciju ovog virusa.

Jedna od karakteristika internet infrastrukture u Kini jeste i njena zatvorenost – bez upotrebe VPN aplikacija nije moguće pristupiti Guglu, Fejsbuku, Tviteru i ostatku interneta na kojem se nalazi ostatak sveta. Ova karakteristika je ujedno i pogodno tlo za širenje velike količine poluproverenih ili netačnih informacija, imajući u vidu da je količina informacija, snimaka, tvitova, ličnih ispovesti koja je dolazila iz Kine prethodnih nedelja izuzetno ograničena. Osnovna i glavna aplikacija za komunikaciju na kineskom kopnu je WeChat. Ne samo za komunikaciju u smislu razmene poruka ili društvenih mreža, već i kada su u pitanju rezervacije bioskopskih karata, naručivanje hrane, plaćanje parkinga, zakazivanje frizerskog tretmana. Ujedno, svetski stručnjaci za komunikaciju su gotovo saglasni da WeChat deli podatke sa vlastima, te su slučajevi cenzure koje smo videli u prethodnim nedeljama bili relativno lak posao za regulatore. Reakcije i osude cenzure od strane malobrojnih aktivista su vidljive na pojedinim platormama, a dolaze od onih koji su van granica zemlje ili imaju tehničko znanje i pristup VPN uslugama.

Shvatajući važnost bilo koje suverene teritorije da održi socijalni mir i spreči nepotrebno širenje panike kod situacija koje se izuzetno brzo razvijaju, kao što je u prethodnim nedeljama bio slučaj sa virusom 2019-nCoV, važno je imati u vidu kakve posledice širenje pogrešnih informacija može da ima. Ali u isto vreme, kriminalizacija širenja informacija, čak i kada je u pitanju informacija slična onoj zbog koje je prekoren visoki zvaničnik Mijanmara (da u borbi protiv koronavirusa treba jesti više luka), dovodi do opasnih implikacija i posledica. Širenje dezinformacija, teorija zavere i lažnih vesti usled nedostatka informacija sa lica mesta je svakako jedna od njih.

Mogućnost suzbijanja širenja oboljenja uz ranu komunikaciju profilaktičkih mera, kao što su maske za lice i oči, direktno su mogle da pomognu većem broju stanovnika Vuhana i okolnih provincija da se pravovremeno zaštite. Potencijal i moć država koje aktivno kontrolišu internet i društvene medije, a i aktivno upravljaju razmenom informacija među stanovništvom, da izazovu neplanirane posledice biće predmet debate u godinama koje dolaze. Primer razvoja najnovije epidemije i načina na koje se cenzori i državni aparati različitih zemalja bore sa novonastalom situacijom će pružiti dobre i loše primere za budućnost. Pitanje je po koju cenu.