Admir Čavalić

Direktor udruženja "Multi"

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: Talas.rs

Zajednička budućnost zemalja Balkana jeste i treba biti kristalno jasna, poput zajedničke, mirne ili ratne prošlosti, odnosno zajedničke, relativno siromašne i odlazeće sadašnjosti. Pritom, to ne treba da bude u koliziji sa, opet zajedničkim putem EU integracija. Regionalna integracija treba da ide paralelno sa ovim, za region ključnim procesom, koji je prije svega bitan kao proces, u smislu realizacije neophodnih reformi, a ne kao stanje, u smislu konačnog ulaska u društvo zemalja EU. To upravo otkriva Hrvatska.

Da region treba da teži ekonomskoj, ali i svakoj drugoj integraciji, po uzoru na zemlje Istočne Evrope ili Baltika, postalo je jasno već prvog dana nakon kraja ratnih sukoba iz devedestih. Male, siromašne, ratovima devastirane zemlje su brzo shvatile da se više stope ekonomskog rasta ne mogu ostvarivati zatvaranjem, već, naprotiv drastičnim otvaranjem vlastitih ekonomija. Upravo takav tip zemalja, može ekonomski, pa čak i kulturološki, kako tvrdi trenutno najpoznatiji Slovenac Slavoj Žižek, prosperiteti na krilima globalizacije. Upravo je navedeno i razumjela Slovenija, koja je prva iskoristila prednosti otvaranja regiona, a sada i jedinstvenog tržišta od preko 500 miliona bogatih potrošača. Raspad bivše države je pokidao ekonomske i bilo kakve druge odnose, tako da se izgubio potencijal ekonomije obima. Nestalo je jedinstveno tržište čiji su potrošači dijelili identične ili slilne afinitete odnosno lojalnosti prema određenim proizvodima, svjesnost o brendovima, ali i niz drugih, naizgled nevidljivih tradicija, običaja, specifičnih ekonomskih ponašanja i slično. Najveća šteta je nastala gubitkom socijalnog kapitala tj. međusobnog povjerenja koje je temelj ekonomskih odnosa, kao i nižih transakcionih troškova.

Jedva, dvije, tri, četiri slobode?

U skladu sa navedenim, ideja unutrašnjeg tržišta, famozne četiri slobode – kretanja roba, ljudi, usluga i kapitala, djeluje daleko smislenija za fragmentirani Zapadni Balkan, nego li inicijalno za EU. Zbog toga se već dosta, mada još uvijek nedovoljno, uradilo tragom ove ideje. Prije svega, uspjelo se sa slobodom kretanja. Građani Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, uskoro i Albanije, mogu samo sa ličnim kartama, u skladu sa pojedinačnim bilateralnim sporazumima, prelaziti nacionalne granice navedenih zemalja. Ovo je značajan napredak, simbolično i praktično.

Slično tome, protok kapitala je relativno slobodan, i to u onoj mjeri koliko može biti slobodan među zemljama koje imaju problema sa inostranim plaćanjem, ili pak nedostatkom domaćeg kapitala. Svejedno, region kao region privlači strane direktne investicije – neke procjene navode da je u 2019. godini došlo do rasta od 33%. Značajan inicijalni progres je ostvaren po pitanju kretanja roba. To je najvećim dijelom rezultat Srednjoevropskog ugovora o slobodnoj trgovini, popularnije CEFTA, koja je, ekonomski posmatrano, nešto najvažnije što se desilo za region u posljednje dvije dekade. Nedosljedna primjena CEFTA-e, nedostatak autoriteta iste, kao i postojanje bescarinskih barijera, su bile i ostale najveći izazov za njeno funkcionisanje. Na kraju, sloboda pružanja usluga tj. sloboda da ekonomski subjekti slobodno pružaju usluge na čitavom području Zapadnog Balkana, ostaje najmanje realizovana, i to najvećim dijelom zbog prirodne zatvorenosti tranzicijskih tržišta, o čemu će biti više riječi u drugom dijelu teksta.

Iz vedra neba

U ovoj pat poziciji, nedovoljno ostvarenih regionalnih sloboda, neiskorištenih potencijala ekonomske suradnje, i usporavanja EU integracija, glasnih poruka Emanuela Makrona, iznenada se pojavljuje nova inicijativa, veoma zvučnog imena – ‘Mali Šengen’! Naziv koji na prvu govori sve i ništa. Idealno rješenje, bajka koja je proizašla iz tržišnog raja. Toliko dobro da bi bilo stvarno, što upravo otkriva najveću manu inicijative – ostvarivost. Zbog toga će se navesti samo neka od pitanja, kritika, koja proizilaze u čitavoj priči o Malom Šengenu.

 

Zašto ignorisati postojeće mehanizme?

Već postoje izuzetno razvijeni mehanizmi vanjskotrgovinske suradnje poput CEFTA-e, koja se, istina, treba doraditi i to prije svega po pitanju sankcija za nepoštovanje multilateralnih ugovora (slučaj Kosova), zatim modernizacije određenih graničnih prelaza, kao i usaglašavanja oko priznavanja dokumenta (certifikata, fitosanitarnih nalaza i slično). Tu su svakako i mehanizmu bilateralnih suradnji, naročito po pitanju uklanjanja bescarinskih i drugih nevidljivih barijera poput namjernog zadržavanja kamiona na graničnim prelazima. Pitanje je zašto trošiti političku i diplomatsku energiju na novu inicijativu, ako još nismo riješili repove prethodnih.

 

Mali Šengen ne treba ugroziti EU integracije

Nažalost, regionu nedostaje progresivnosti po pitanju neophodnih reformi pravosuđa, ekonomije, kao i ostalih, za građane bitnih dijelova društva. Ovo naročito vrijedi za pitanje zaštite prava pojedinaca i ekonomske slobode poduzeća. Mali Šengen u tom smislu, ne treba da zaustavi pozitivne ishode EU integracija, niti da se predstavlja kao antiteza istima, već prije kao nadopuna. Zapadnom Balkanu još uvijek treba Zapad kako bi ga, štapom ili mrkvom, u praksi više mrkvom, navodio na “bolne” reforme, koje u konačnici najviše koristi donose običnim garađanima. Mali Šengen nema kapaciteta za takvo, razumjevajući političko djelovanje njegovih inicijatora.

 

Koliko je realno da će lokalni politički lobiji, javni sektor pristati na Mali Šengen?

Izvještaji o ekonomskim slobodama pokazuju da su ovdašnje ekonomije zarobljene od strane ekstraktivnih institucija, tačnije elita – lokalnih političkih moćnika, kronista. Riječ je o ekonomijama u okviru kojih država vodi glavnu riječ, nakon čega slijedi tzv. tenderski sektor odnosno onaj dio ekonomije koji je direktno vezan za državu, tačnije sistem javnih nabavki. Za razliku od izvoznika i zdravog dijela privatnog sektora, prethodno navedeni su veoma zatvoreni, dobro uvezani i posljedično prema bilo kojim naznakama otvaranja domaćih tržišta ka regionu, naročito u vezi slobodnog pružanja usluga.

 

Da li je zaista moguće realizovati ovu inicijativu, koja osim zvučnog naziva i par sastanaka, nema ništa još?

Navedeno pitanje visi iznad inicijative Mali Šengen. Svejedno, dobro je da se priča o ovome, to je prvi korak, međutim još uvijek nedovoljan da bi se bilo šta konkretizovalo. Ne postoje precizne analize, niti projekcije u vezi date inicijative. Tehnička realizacija je krajnje upitna, naročito zbog nerazvijene granične i druge državne infrastrukture koja bi preuzela teret dogovora. Politički lobisti ne pušu u ovom pravcu, barem u većini zemalja koje bi u potencijalu činile jedinstveni prostor. Javnost je također podijeljenja. Sve u svemu, previše otvorenih pitanja zbog kojih je sve ovo još uvijek praktično nezamislivo.

 

Svejedno, treba sanjati

Svaka ideja ima izuzetnu perspektivu, pa tako i ova. Samo je pitanje realizacije. Brojni su razlozi zašto treba podržati i vjerovati u ideju integracija zemalja Zapadnog Balkana, bez obzira da li to zvali Mali Šengen ili nekako drugačije. Prije svega, svaka od zemalja pojedinačno će prosperitati zbog povećanja vanjskotrgovinskih aktivnosti po bilo kojem osnovu. Postoji jasan kauzalitet između vanjske trgovine i ekonomskog progresa. Treba pritom biti svjestan da će zemlje EU, shodno vlastitoj moći, ostati glavni partner u ovim aktivnostima. Međutim, u okviru regionalnog jedinstvenog tržišta, stvorit će se džepovi, prostor za svaku od participirajućih država, koji treba popuniti shodno vlastitoj relativnoj prednosti.

Integracija vodi i ka bržem izjednačavanju ekonomskih indikatora širom regiona – produktivnost, visina nadnica, makroekonomski parametri, itd. Potrošači, bilo na tržištu krajnje ili poslovne potrošnje će dobiti kvalitetniju i cjenovno prihvatljiviju ponudu proizvoda/usluga, što će posljedično unaprijediti opštu konkurentnost regiona u odnosu na ostatak svijeta. Očekivano i da će se razviti bolje prilike za neke forme zajedničkih poslovnih odnosa poput joint ventur-a, nastupa na globalnom tržištu, formiranja međudržavnih klastera, kao i ostalih vidova interesne suradnje. Povećana vanjskotrgovinska razmjena donosi pretpostavku mira i stabilnosti u region (“ako robe prelaze granice onda vojnici neće”), što bi dugoročno mogao biti i najveći benefit čitave priče. Postoji još dosta argumenata u prilog ove ideje, ali isto toliko kritika na račun uspješnosti realizacije iste. Svejedno šta i kako se desilo, treba izabrati pravu stranu, a onda u ovom slučaju znači samo jedno – dalja liberalizacija i otvaranje tržišta zemalja Zapadnog Balkana.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *