Foto: Talas.rs
Jedna od otrežnjujućih činjenica jeste ogromna diskrepanca između popularne percepcije Donalda Trampa kao branioca srpskog interesa i surove realnosti političkog kontinuiteta sa prethodnom administracijom po pitanju Kosova.
Među desno-orijentisanom i konzervativnom populacijom u Srbiji je, još na samom početku Trampove kampanje za predsedničke izbore 2016. godine, postojala određena doza iluzije po pitanju njegove podrške srpskim interesima u pregovorima između Beograda i Prištine.
Nepopularnost Klintonovih zbog bombardovanja SRJ 1999. godine, percepcija demokratskog establišmenta kao pro-albanskog i simpatije prema Trampovim populističkim napadima na aktuelnu političku elitu (kao i Trampovo dovođenje u vezu sa Putinom) su u očima određenog dela građana Srbije konstruisali sliku Trampa kao novog srpskog heroja.
Takva percepcija je u velikoj meri bila motivisana sentimentima i mitomanskom verom u to da će Tramp, zajedno s Putinom ’’vratiti Kosovo Srbiji’. U isto vreme, očekivanje spoljnopolitičkog preokreta je donekle moglo i biti racionalno, ako se uzmu u obzir Trampova predizborna obećanjima i njegova sklonosti ka ekstremnim i neočekivanim potezima.
Za samo tri godine na vlasti, Tramp je uspeo da napravi mnoštvo kontroverznih poteza koji predstavljaju diskontinuitet sa dotadašnjom spoljnom politikom SAD ili su percipirani kao ekstremniji u odnosu na ono što bi se očekivalo od kabineta Baraka Obame.
Među najvažnijima su: istupanje iz Pariskog ugovora, istupanje iz nuklearnog sporazuma sa Iranom, otpočinjanje ekonomskog rata sa Kinom i EU, najava povlačenja iz NAFTA sporazuma, pojačavanje subverzivnih akcija u Venecueli, medijsko nuklearno nadigravanje sa Severnom Korejom, povlačenje trupa iz Sirije, ubistvo generala Sulejmanija i eskalacija konflikta sa Iranom do ivice izbijanja rata.
S druge strane, određen broj krajnje desno-orijentisanih građana Srbije je tumačio Trampove islamofobne izjave i stavove njegovih najekstremnijih simpatizera, među kojima su hrišćanski fundamentalisti, kao indikator da će radije podržati ’’hrišćansku’’ Srbiju nego albanske ’’muslimane’’ na Kosovu (vrlo je česta pojava da se u desničarskom diskursu Albanci percipiraju isključivo kao muslimani, bez obzira na realne činjenice o multikonfesionalnoj demografskoj strukturi).
Međutim, bez obzira na različito motivisane optimistične prognoze i iluzije, Trampov mandat nije doneo ništa naročito novo kada je u pitanju Balkan.
Surovu realnost simbolički oslikava Trampovo čestitanje nezavisnosti Kosova Hašim Tačiju u februaru 2017. godine i poseta zamenika pomoćnika državnog sekretara Brajana Hojt Ji u kojoj potvrđuje podršku Srbiji na putu evrointegracija, a u isto vreme upućuje kritike na račun Ruskog humanitarnog centra u Nišu i zapošljavanju ratnih zločinaca na Vojnoj Akademiji.
Umesto očekivane simpatije za srpske nacionalne interese i rešenosti da odmrsi ’’Gordijev čvor’’ na Kosovu, trenutna administracija potvrđuje kontinuitet u odnosu na prethodnu, kako u pristrasnosti prema srpskim interesima (odsustvu iste), tako i u intenzitetu aktivnog političkog delovanja.
Poruka je jasna: Balkan nije geopolitički prioritet.
U isto vreme, niz spoljnopolitičkih neuspeha u Venecueli, Severnoj Koreji, Siriji i Iranu ostavlja hipotetičku mogućnost za Donalda Trampa da igra na kartu Kosova u toku kampanje za predsedničke izbore 2020. godine.
Trampova politika prema Kosovu
Postizanje dogovora o normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine bi predstavljalo značajan uspeh na spoljnopolitičkom planu i otvorilo prostor za izgradnju pozitivne reputacije američkog predsednika u međunarodnoj javnosti.
Tramp je još krajem 2018 godine, u pismima koje je razmenio sa Aleksandrom Vučićem i Hašimom Tačijem, najavio ’’postizanje istorijskog sporazuma’’, ali bez jasno definisanih politika i uz nedostatak konkretnog delovanja.
Na početku 2020. godine, ipak možemo izdvojiti dva bitna faktora koji mogu biti pozitivni indikatori da SAD pokazuje veće interesovanje za region:
- podržavanje predloga o razmeni teritorije između Srbije i Kosova
- postavljanje dva specijalna izaslanika za Zapadni Balkan: ambasadora SAD u Nemačkoj, Ričarda Grenela i diplomatu veterana Metju Palmera.
Otvorena podrška ideji razmene teritorije daje trunku optimizma, jer može ići u prilog i srpskoj i albanskoj strani, iako je u suprotnosti sa mišljenjem pojedinih EU država (kao što je Nemačka), dok je demokratska opozicija u Americi podeljena po tom pitanju. U isto vreme, ideja o razgraničenju može predstavljati i opasnost po destabilizaciju regiona jer može izazvati secesionističke reakcije u Bosni i Hercegovini.
Postavljanje specijalnih izaslanika predstavlja određen vid ’’two channel’’ diplomatije, u kom se, pored zvanično definisanih diplomatskih kanala, javlja još jedan kanal koji je u ovom slučaju odgovoran direktno i isključivo predsedniku.
Takav vid diplomatskog delovanja može biti opasan jer je netransparentan i zaobilazi ’’checks and balances’’ institucija, te vrlo lako može biti zloupotrebljen za ličnu korist predsednika Trampa. To ilustruje i skorašnji primer Trampovog specijalnog izaslanika u Ukrajini Kurta Volkera, koji je uticao na predsednika Zelenskog da istražuje Trampovog protivkandidata Džo Bajdena, što je bio glavni povod za pokretanje procesa impeachment-a.
Ričard Grenel, Trampov blizak prijatelj, je takođe kontroverzan. Poznat je po odsustvu diplomatske učtivosti i veliki je podržavalac evropske ekstremne desnice, a već se govori o finansijskim povlasticama koje obećava vladama Kosova i Srbije ukoliko postignu sporazum, što je u suprotnosti sa svim prethodnim pristupima i ponudama SAD i EU medijatora.
Metju Palmer, je sa druge strane, iskusni diplomata i vrsni poznavalac prilika na Balkanu. Pozivajući na ukidanje taksi za robu iz Srbije od strane Vlade Kosova i priznanje nezavisnosti Kosova od strane Srbije, odražava kontinuitet u odnosu na politiku prethodne administracije, i vrlo verovatno nagoveštava da se ona neće u velikoj meri promeniti ko god bio predsednik SAD od januara 2021. godine.
Čak i pored ovih indikatora, teško je predvideti u kolikoj meri će politička aktivnost SAD biti usmerena na pitanje Kosova i stabilnost u regionu, pored mnogo alarmantnijih regiona kao što su Persijski zaliv ili Južno Kinesko More.
Koje prednosti može doneti demokratski kandidat u odnosu na Trampa?
U slučaju pobede nekoga od demokratskih kandidata, verovatnoća da bi se spoljna politika SAD promenila u korist Srbije je minimalna. Iz perspektivne demokratskog establišmenta, Srbija je krivac za ratove u bivšoj Jugoslaviji i humanitarnu katastrofu na Kosovu. Bivši potpredsednik Amerike Džo Bajden je podržao NATO intervenciju 1999. godine, isto kao i senator Berni Sanders koji je trenutno najveći protivnik američkih intervencija u svetu.
Za Bajdena, jedino moguće rešenje je priznavanje nezavisnosti multietničkog Kosova bez razmene teritorija, a ono što se od Srbije očekuje je suočavanje sa sopstvenom prošlošću i priznavanje ratnih zločina. Imajući u obzir socijalno-liberalne i levičarske stavove vodećih kandidata poput Elizabet Voren i Berni Sandersa, njihov odnos prema Srbiji i pitanju Kosova bi bio identičan dosadašnjem stavu prethodnih demokratskih predsednika. Sandersova predizborna obećanja o povlačenju američkih trupa su realistična koliko i Trampova, i verovatno se ne bi odnosila na Kosovo.
Ono što može biti adut u slučaju pobede demokratskog kandidata jeste kontinuitet dobrih odnosa iz perioda vladavine prethodnih demokratskih kandidata, veća predvidljivost u odnosima i komunikaciji, kao i ideološka bliskost između politike američkih demokrata i politike koju trenutno sprovodi Vlada Srbije.
Sa istim ciljem zbog kog je ministar spoljnih poslova Ivica Dačić pozvao Srbe u Americi da glasaju za Trampa na izborima 2020. godine, Vučić je 2016. podržao Hilari Klinton na izborima 2016. učestvujući na forumu koji je organizovala Klinton Fondacija.
Vučićevo obrazloženje da podržava Hilari Klinton ’’zato što je pametan’’, i Dačićeva odbrana da i Albanci organizovano glasaju za Klintonove ili Eliota Engela, ukazuju na to da je srpska vlast spremna na mešetarenje i dodvoravanje jer je svesna da bez pouzdanog saveznika ne može ostvariti svoje nacionalne interese.
Iako Vučićeva podrška Klintonovima zasigurno nije bila po ideološkoj osnovi, već produkt (pogrešne) političke kalkulacije, zvanična politika Vlade Srbije je u velikoj meri bliža politici demokrata, nego Trampovoj. To bi mogla biti olakšavajuća okolnost u sporazumevanju dveju država i pronalaženju kompromisnog rešenja sa Albancima.
Dok Tramp oko sebe okuplja antiglobaliste, evroskeptike, rusofile i krajnju desnicu, podržavajući lidere kao što su Orban, Salvini i Zeman, a kritikujući ’’globalnu liberalnu elitu’’, vlast u Srbiji pokušava da se profiliše kao globalistička, pro-Evropska, liberalna i umereno konzervativna: evrointegracije, pro-migrantska politika, strane investicije, učestvovanje na globalnom tržištu, rodna ravnopravnost, prva gej premijerka. Pogotovo su u suprotnosti sa Trampovom politikom poslovne saradnje sa Sorošem i njegovim Fondom za otvoreno društvo i slično.
Pokušavajući da skrene pažnju sa autokratije, tendencija ka ’’neliberalnoj demokratiji’’, cenzure medija, partokratije i korupcije u javnim ustanovama, Vučić sebe želi da profiliše kao pragmatičnog i stabilnog lidera (po uzoru na Angelu Merkel), koji je čvrst, ali spreman na saradnju i kompromis sa suprotnom stranom.
Postizanje sporazuma između Beograda i Prištine pod medijacijom demokratskog predsednika po srpske interese bi moglo biti nezahvalno i bolno ali u velikoj meri izvesno i predvidljivo.
Tramp je, s druge strane, nepredvidiv, nepouzdan i sklon lažima. Njegova’’two channel’’ diplomatija, podrška razgraničenju i obećavanje različitih benefita još uvek deluju neizvesno i nedefinisano, a pored toga je očigledan nedostatak interesa za aktivno učešće u medijaciji.