Foto: Ljiljana Pekić / Wikipedia
Gojko Božović, Nataša Vučković i Srđan Cvetković o Borislavu Pekiću povodom 90 godina od njegovog rođenja
Na današnji dan, 4. februara 1930. godine, rođen je Borislav Pekić, jedan od najznačajnijih srpskih književnika 20. veka, akademik, borac za demokratiju i jedan od intelektualaca koji su 1990. osnovali ili, po nekim viđenjima, obnovili rad zabranjene Demokratske stranke. Juče, 3. februara, obeleženo je 30 godina rada Demokratske stranke.
Pekić je, pored književnog i intelektualnog doprinosa, ostao zapamćen i kao borac za slobodu i nosilac liberalne misli u Srbiji, što je u velikoj meri oblikovao njegov odnos sa i prema Jugoslaviji – 1948. osuđen je na 15 godina zatvora zbog, najkraće rečeno, disidentskog delovanja u represivnom posleratnom komunističkom režimu, da bi 1953. bio pomilovan. Početkom sedamdesetih emigrirao je u London, nakon čega su jugoslovenske vlasti niz godina sprečavale objavljivanje njegovih dela u zemlji.
Borislav Pekić preminuo je 1992. godine, a samo godinu dana pre toga odigrali su se već čuveni izbori za Skupštinu Srbije u beogradskoj opštini Rakovica na kojima je Pekić ispred DS izgubio od protivkandidata – Vojislava Šešelja.
Pekić je rehabilitovan 2007. godine, a od 2016. na Cvetnom trgu u Beogradu nalazi se spomenik posvećen ovom velikom književniku i hroničaru svog vremena. Devedeset godina od njegovog rođenja, a skoro tri decenije od smrti, Pekićevo nasleđe ostaje prisutno i važno u političkom životu Srbije.
O njegovom književnom, političkom i intelektualnom uticaju razgovarali smo sa Gojkom Božovićem, Natašom Vučković i Srđanom Cvetkovićem.
Božović: Pekić je pisac ideja i sumnje, a sumnja nam je danas važnija nego ikada
Gojko Božović, glavni urednik izdavačke kuće Arhipelag i književni kritičar, u razgovoru za Talas ističe da je Pekićeva književnost i dalje aktuelna i bitna jer pokreće pitanja koja su važna i danas.
„Njegova literatura počiva na jednoj osobenoj intelektualnoj koncepciji. Sam Pekić je za sebe govorio da je „pisac ideja“, a mi, dok čitamo njegove novele ili romane, nedvosmisleno vidimo književni izraz tih ideja. Ništa nije manje važno nije ni to što u Pekićevoj prozi vidimo i jednu moćnu ironiju kojom on te iste ideje, koje su mu neobično važne, preispituje do poslednjih ostataka, izlaže ih sumnji i vrlo teškim intelektualnim izazovima.
Koliko je pisac ideja, najmanje toliko je i pisac sumnje, a sumnja nam je danas, u vremenu post-istine, u vremenu velike konfuzije i u vremenu u kome nisu važne ni činjenice ni vrednosti, možda važnija nego što je ikada bila“, objašnjava Božović.
Koliko je pisac ideja, najmanje toliko je i pisac sumnje, a sumnja nam je danas možda važnija nego što je ikada bila
Kada je reč o Pekićevom uticaju na savremenu književnost, naš sagovornik navodi naslove koje savremeni čitaoci, pa i pisci, neizostavno imaju u svojim bibliotekama – to su, pre svega, Sentimentalna povest Britanskog carstva, Besnilo, Kako upokojiti vampira, ali i dela Hodočašće Arsenija Njegovana i Novi Jerusalim, te konačno – Zlatno runo.
„Ono čime je Pekić snažno uticao na čitavu jednu generaciju srpske književnosti, koja u ovom trenutku polako izlazi iz srednjih godina, jeste njegov odnos prema istoriji, njegova sumnja prema velikim naracijama, svejedno da li dolaze iz oblasti filozofije, ideologije, politike ili antropologije. To je takođe i jedna usitinu retka sposobnost da se, pripovedajući o različitim istorijskim epohama, oživljava ne istorija u velikim razmerama, ne istorija kao odraz društvenih nužnosti i političkih procesa, nego običan život čoveka u konkretnom istorijskom vremenu“, dodaje Božović.
Vučković: Pekić je bio važniji kao figura i simbol nego kao operativni političar
Nataša Vučković, narodna poslanica Demokratske stranke, članica je DS od samog početka 1990. godine. U razgovoru za Talas priseća se tog perioda uz napomenu da se tih godina nije primarno govorilo o „obnavljanju Demokratske stranke“ u smislu kontinuiteta sa predratnom DS i da je retko ko to isticao, dok je atmosfera ukazivala na osnivanje potpuno nove demokratske partije. O kontinuitetu i obnovi će se, dodaje, tek kasnije više govoriti.
„Borislava Pekića se iz tog perioda sećam uglavnom sa nekih važnih događaja kao što su osnivanja beogradskih odbora ili osnivačka skupština DS. Bio je značajna figura koja je Demokratskoj stranci davala jedan drugi pečat – pored onog intelektualnog filozofskog, on je simbolizovao drugo jezgro koje je bilo umetničko“, objašnjava Vučković.
Govoreći o izborima u Rakovici, ona ocenjuje da je čitava ideja bila odraz neiskustva DS koja još uvek nije dovoljno poznavala pravila političke borbe na terenu i generalno izborne bitke – kandidujući Pekića, DS je mislila da nudi najbolje što ima, ali je kontekst išao na ruku protivkandidatu Šešelju, budući da je Rakovica tada bila pretežno radnička opština, sa još uvek aktivnim postrojenjima. Šešelj je tu sredinu razumeo bolje od Pekića koji je ipak dolazio iz drugačijeg miljea.
„Pekić je delovanje u DS prilagođavao boravku u Beogradu, budući da je dosta vremena provodio u Engleskoj. Ipak, održavao je prijateljstva sa ljudima poput Desimira Tošića sa kojima je delio i predratna politička iskustva iz dana omladinskog aktivizma.
Iako je njegovo političko delovanje bilo relativno kratko i ograničeno, bilo je strašno značajno. Posebno za izgradnju identiteta DS kao stranke koja okuplja intelektualce, umetnike, misleće ljude… Na kraju krajeva, svojim angažmanom potvrdio je da se i umetnici i književnici moraju baviti politikom, a tada je jako važilo ono čuveno – ako se ne baviš politikom, baviće se ona tobom“, ističe naša sagovornica.
Svojim angažmanom potvrdio je da se i umetnici i književnici moraju baviti politikom, a tada je jako važilo ono čuveno – ako se ne baviš politikom, baviće se ona tobom
Kada je reč o aktivizmu mladih u DS-u početkom devedesetih, ona posebno naglašava koliko je za početni entuzijazam bilo važno to što su stariji saborci poput Pekića, Tošića, Dragoljuba Mićunovića, pa i Zorana Đinđića, provodili dosta vremena sa mlađim članovima.
„Pekić je tako mnogo značio za mlade ljude koji su pristupali stranci, vezivao ih je za ideju. Danas ima više profesionalizma u politici, ali izostaje taj početni entuzijazam koji nas je okupio kada smo krenuli u izgradnju višepartijskog sistema uprkos zabrani opozicionih stranaka koja je još uvek bila na snazi. Vetrovi su drugačije duvali u Istočnoj Evropi, bilo je jako mnogo entuzijazma i političkog druženja, iako smo bili suočeni sa ogromnom neravnopravnošću i problemima u periodu nakon jednopartijske diktature“, zaključuje Nataša Vučković i dodaje da je, u tom svetlu, Borislav Pekić bio daleko važniji kao figura ili simbol nego kao ’operativni političar’.
Cvetković: Pekić je ceo svoj život posvetio borbi za slobodu
Istoričar dr Srđan Cvetković sa Instituta za savremenu istoriju podelio je za Talas ličnu vezanost za Pekića – kako kaže, Pekićeva dela su među glavnim „krivcima“ za njegovo interesovanje za istoriju i bavljenje osetljivom i važnom temom kao što je odnos slobode i represije.
„Pekić je ceo svoj život posvetio borbi za slobodu – od rane mladosti, kada je sa 14-15 godina išao u školu za vreme okupacije, preko studija u Beogradu, izlaska sa robije, do delovanja kroz književnost, peticionaštvo i ostale, kako se govorilo „oblike subverzivnog rada“, i sve do osnivanja stranke. Kada čitamo njegovu književnost, vidimo da je Pekić svoju borbu nastavio na umetnički način“, objašnjava Cvetković.
On podseća na Pekićev aktivizam kroz srednjoškolske dane, prolaženje „toplog zeca“, deljenje primeraka Demokratije koja je spaljivana pred izbore 1945, a posebno na period 1948-1949. kada je „zbog ilegalnog antidržavnog delovanja osuđen na čak 15 godina zatvora“. Po izlasku, dodaje, dugo je morao svoje članke da potpisuje drugim imenom.
„Kasnije, kada je stiglo bar malo onog deklarativnog ili marketinškog liberalizma, Pekić je to koristio da kroz svoja dela plasira ideje slobode. Zato su važne njegove knjige kao što su Atlantida, Besnilo ili Hodočašće Arsenija Njegovana, jer seciraju društvo, promišljaju ga i šalju bitne poruke“, ističe Cvetković.
Govoreći o aktivizmu, on posebno ističe Pekićevu „širinu“ i to što „nikada nije pitao, ako je ideja dobra, ko je sve podržava i sa kim treba sarađivati ili ići u koaliciju. Podržavao je bunt „šezdesetosmaša“, levice, iako je i sam rekao da ideološki nisu na istoj strani. To je opstalo praktično do njegove smrti – iako poražen od strane Šešelja, njegove ideje ostaju kao uzvišen ideal koji upravo tako treba da čitamo“, ističe naš sagovornik.
Nikada nije pitao, ako je ideja dobra, ko je sve podržava i sa kim treba sarađivati ili ići u koaliciju
Kako kaže, Borislava Pekića treba izučavati u osnovnim is rednjim školama – ne samo kao pisca, već i kao disidenta i borca za ljudska prava koji treba da služi kao primer čoveka koji nije ostrašćen, koji je demokrata i koji može da sarađuje sa svima ukoliko se zalažu za ispravnu stvar koja je zarad opšte koristi.
„Kako kaže Slobodan Jovanović, intelektualcem se ne postaje samo znanjem i pisanjem već i životom u skladu sa onim što pišete – ostajete poluintelektualac ako znanje ne oplemenite delovanjem. Pekić je složena ličnost, a nesumnjivo je jedan od naših najvećih pisaca i intelektualaca“, zaključuje Cvetković.