Starija istraživačica u Centru za evropske politike (CEP)

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: Talas.rs

Pitanje proširenja EU na Zapadni Balkan je ponovo postalo aktuelno ove jeseni na najvišem političkom nivou EU, nakon maltene deceniju potpune skrajnosti (Hrvatska je okončala pregovore 2011. godine a postala članica 2013). Godinama unazad, politika proširenja nije bila tema dnevnog reda sastanaka lidera država članica EU, sve dok u oktobru 2019. mala grupa država, predvođena Francuskom, nije stavila još jedan veto u nizu na otvaranje pristupnih pregovora sa Severnom Makedonijom i Albanijom.

Ova odluka je proizvela nezapamćene reakcije unutar EU, uz veliki broj javnih osuda Francuske od strane brojnih političkih zvaničnika i stručnjaka. Takođe je ispoljila dugo tinjajući raskol među državama članicama u pogledu shvatanja procesa pristupanja država Zapadnog Balkana ka EU. Najzad, ova odluka je kreirala kriznu situaciju i otvorila prostor za izmenu trenutnog modus operandija u odnosima EU i našeg regiona.

Evropska komisija bi trebalo do kraja januara da predstavi predlog revizije postojeće metodologije procesa pristupanja, nakon što je Francuska uslovila izmenu pregovaračkog okvira sa njenom daljom podrškom procesu pristupanja Zapadnog Balkana i praktično pokrenula debatu o reformi politike proširenja. Komisijin nacrt tog dokumenta bi trebalo da integriše predloge koje je Francuska je u novembru prošle godine iznela, kao i elemente koje je predstavilo devet država članica u svom zajedničkom dokumentu. U najboljem scenariju, države članice bi trebalo da se saglase oko izmena do sledećeg samita lidera evropskih država krajem marta 2020, a revidirani okvir bio bi svečano predstavljen na samitu lidera zemalja Zapadnog Balkana i EU u maju 2020, kao prekretnica koja će doprineti da proces pristupanja zaista dovede i do članstva u EU.

 

Trenutni izgledi da se izađe iz trenutnog ćorsokaka

Narednih nekoliko meseci, dakle, predstavljaju priliku da se unese nova dinamika u postojeće odnose. Kakav će biti ishod u velikoj meri zavisi od spremnosti i motivisanosti država članica da pronađu „zajednički jezik“, imajući u vidu tri važna faktora:

1) Prvi se tiče različitih poimanja pristupnog procesa, odnosno različiti interesi država članica prema regionu. Iako unutar EU postoji konsenzus da je proširenje na Zapadni Balkan (ZB) politički, bezbednosni i ekonomski interes EU, te postoje utvrđeni kriterijumi kako se postaje članica EU, države članice različito tumače ostvareni napredak država kandidata i mogućnost ulaska u EU, pa se mogu grubo mogu podeliti u četiri grupe.

Jednu grupu čine države one koje oštro tumače ispunjenost kriterijuma za članstvo i uslovljavaju ulazak novih članica u EU sa unutrašnjom konsolidacijom EU, odnosno promenama u njenom internom funkcionisanju. Tu se jasno izdvaja Francuska, a iza nje se stidljivo kriju još neke države (na primer Danska). Francuska smatra da bi revidirani proces pristupanja tekao paralelno sa internom konsolidacijom EU, te da su ta dva procesa dopunjujuća i logična. U drugu grupu spadaju države koje se isključivo vode strogim tumačenjima uslova za članstvo, sa posebnim fokusom na pitanja vladavine prava, među kojima su Holandija i Nemačka. One smatraju da bi uslovljavanje ulaska novih članica sa internim prilikama u EU bilo suprotno principu zasnovanom na zaslugama (eng. merit-based approach), na kojima se temelji politika proširenja. Drugim rečima, one smatraju da nije fer niti motivišuće za države kandidate da im se kao nepremostiva rampa nameće interni kapacitet EU da primi nove članice. U treću grupu spadaju države koje proširenje na Zapadni Balkan vide prevashodno kao mogućnost širenja jedinstvenog evropskog tržišta, odnosno, ekonomski interes igra ključnu ulogu u njihovoj podršci za članstvo. U njih možemo da uvrstimo skandinavske države, zemlje Baltika (koje doduše imaju i snažan interes da region, a posebno Srbija, usaglasi svoju spoljnu politiku sa evropskom – čitaj: zaziru od ruskog uticaja u regionu), Italiju i Austriju. Ove države po pravilu prate kurs i ocene koje daje Evropska komisija, pa se mogu se okarakterisati kao podržavaoci proširenja na ZB. Najzad, u četvrtu grupu možemo uvrstiti države članice tzv. Centralne i Istočne Evrope, koje takođe otvoreno podržavaju brzo članstvo država ZB u EU. Međutim, čini se da ove države vide još jedan talas proširenja kao način da se oslabi dalje produbljenje EU (odnosno veći prenos nadležnosti na komunitarni-EU nivo), te da je to njihov primarni interes proširenja. Pored toga, ove države se nisu u potpunosti transformisale u zrele, konsolidovane demokratije i protive se uspostavljanju nadzornih tela unutar EU koje bi pratile stanje vladavine prava među državama članicama, pa samim tim verovatno vide korist ulaska novih članica koje bi takođe bile slične njima u tom pogledu. Kada uzmemo u obzir sve ove različitosti, nameće se sumnja da li će krajnji revidirani predlog zaista i biti suštinska revizija procesa pristupanja.

2) Naredni faktor koji će uticati na donošenje odluka o metodologiji proširenja će biti opterećenost međusobnih odnosa drugim spornim pitanjima. Na primer, neki analitičari tvrde da se francuski veto na otvaranje pregovora sa S. Makedonijom i Albanijom može tumačiti kao „osveta“ Nemačkoj za neslaganje i uskraćivanje podrške u vezi sa zajedničkom monetarnom politikom, kao jedan u nizu taktičnih postupaka za „potkusurivanje“ i odmeravanje međusobnih snaga. Kako se kroz istoriju stvaranja EU pokazalo da je francusko-nemačka okosnica bila presudna za donošenje najvažnijih odluka i sve veći stepen integracije zajedničkih politika, nameće se zaključak da će i za rešenje o revidiranom pristupu politici proširenja Nemačka i Francuska igrati ključnu ulogu.

3) Najzad, pitanja emocija, sujete i međusobnog poverenja su jako bitni. U razgovorima sa zvaničnicima država članica, stiče se utisak da je Francuska nepovratno izgubila kredibilitet u pitanju politike proširenja, odnosno da maltene skoro niko unutar EU ne veruje u njene proklamovane dobre namere. Za pozitivan ishod prilike da se proces pristupanja učini delotvornijim će biti važno da se minimizuje značaj ovog faktora, odnosno da se kroz više međusobnih interakcija fokus pomeri na samu sadržinu predloga. Jedan od predstavnika diplomatskog kora mi je u razgovoru priznao da takvih interakcija ima veoma malo, i da je to možda razlog nedovoljnog međusobnog razumevanja. U tom smislu, državama članicama nedostaje veća motivacija da pitanje proširenja stave na listu prioriteta.

 

Mogući rasplet događaja

Na osnovu preseka stanja možemo napraviti tri tipska scenarija daljeg razvoja politike proširenja i odnosa EU i Zapadnog Balkana.

Prvi bi bio – sve po starom, business as usual, pri kojem bi najava o reformi doživela sličnu sudbinu kao i Strategija Evropske komisije za politiku proširenja iz februara 2018. Nekoliko meseci uoči i nakon objavljivanja te strategije, vladao je entuzijazam o novom zamajcu politici proširenja, međutim on je uskoro nestao, budući da Strategija nije naišla na odobrenje država članica. Komisija tada nije u dovoljnoj meri konsultovala države članice u procesu izrade i momenta donošenja, što je izuzetno neobično i suprotno ustaljenoj praksi. Ovoga puta, države članice ne bi uspele da nađu dodirne tačke i proces bi nastavio da teče na način kakav ga poznajemo danas.

Drugi scenario bi podrazumevao male izmene u okviru procesa pristupanja, koje ne bi zahtevale pravne intervencije i koje bi odražavale predloge koji su zajednički svim državama članicama. Među njima spadaju: logičnije grupisanje pregovaračkih poglavlja i načina na koji se otvaraju i zatvaraju; učestalija primena „štapa“, i „šargarepe“, kao sredstva da se bolje podstaknu traženi rezultati; otvaranje novih mogućnosti za pristup evropskim programima i fondovima; i učešće zvaničnika ZB na sastancima u okviru formacija Saveta EU (bez prava glasa), kao način socijalizacije i pripreme za buduće učešće kao članica. U ovom scenariju proces pristupanja Srbije i Crne Gore praktično ne bi bio znatno menjan, odnosno ne bi zahtevao reviziju Pregovaračkog okvira.

U trećem scenariju bi aktuelni pristup procesu pristupanja doživeo ozbiljne zahvate. Ukoliko Francuzi budu insistirali da se četiri principa njihovog predloga proširenja sprovedu u delo, a ostale države članice podržale dalji razradu ovih predloga, njihova realizacija bi verovatno zahtevala i brojna usklađivanja sa pravne tačke gledišta. Predlog da se države kandidati postepeno integrišu u politike EU pristupom određenim sektorskim politikama, otvaranje strukturnih fondova kandidatima za članstvo i slično, zahtevalo bi reviziju postojećih ugovornih odnosa zemalja regiona sa EU, odnosno Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, nametanje ovog pitanja u diskusije o novom Višegodišnjem finansijskom okviru EU (MFF), itd. Mnogo je tu nepoznanica, a đavo će se nalaziti u detaljima, ukoliko EU odluči da ide tim putem.

Momenat koji se nalazi pred nama sam dočekala sa velikim entuzijazmom, budući da je većina predloga o reformi politike proširenja upravo inspirisana godinama rada i zagovaranja organizacija civilnog društva, te se nadam da će naša ekspertska zajednica ostati uključena i u razradi očekivanih predloga. Međutim, kakva god da bude sudbina aktuelne reforme procesa pristupanja, istinska politička volja sa obe strane (i regiona i EU) je neophodni preduslov za bilo kakav pomak iz trenutnog stanja. Bez nje, nijedna reforma metodologije neće biti delotvorna. Dokle god pitanja visoke politike se nameću kao dominantna u procesu evrointegracija a evropski lideri nastavljaju da zbog tih pitanja gledaju kroz prste političkoj eliti, ne očekujem da će se išta suštinski promeniti u narednom periodu.