Autorka

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock

NIN-ova nagrada dodeljuje se već 66 godina, a do sada je samo 5 puta dodeljena spisateljici. Samo jedna žena u istoriji je dobila Oskara za najbolju režiserku, a ove godine nijedna nije nominovana. Od 1901. godine, samo 53 žene dobile su Nobelovu nagradu u nekoj oblasti.

Zastupljenost i reprezentacija žena je jedna od gorućih tema već duži niz godina, a ona je gotovo uvek aktuelna kada dođe period dodeljivanja godišnjih nagrada u različitim poljima. Umetnost u svim svojim oblicima je polje gde pomenuta rasprava najviše eskalira, najverovatnije zbog nedostatka jasnih kriterijuma i konsenzusa oko toga šta je “dobro” umetničko delo.

Iako ovakva rasprava na prvi pogled može delovati kao samo još jedna u nizu rasprava u liberalnim urbanim krugovima, u njenoj osnovi se nalaze važna pitanja. Da li je nedostatak žena pokazatelj seksizma? Na koji način možemo da povećamo reprezentaciju žena u pojedinim oblastima? Da li je nedostatak spisateljica nominovanih za NIN-ovu nagradu problematičan?

Na ova izrazito kompleksna pitanja sve češće se ipak susrećemo sa jednostavnim odgovorima. Ukoliko žene nisu prisutne negde ili ako nisu nominovane za nagradu u nekoj oblasti, u pitanju je gotovo izvesno seksizam. S druge strane, svaki apel za većom reprezentacijom žena se tumači kao primer “identitetskih politika”, odbacuje se kao neosnovan i “suviše politički korektan”. U raspravi ova dva udaljena stanovišta gotovo i da nema dodirnih tačaka, a u takvoj atmosferi se ignorišu dublja pitanja o značaju roda i seksizmu u 21. veku.

Da li su žene lošiji režiseri od muškaraca?

Ukoliko pogledamo velike dodele nagrada za filmska i televizijska ostvarenja u SAD, očigledno je da je mali broj žena nominovan za režiju i slična dostignuća, a glumice poput Natali Portman su to i javno komentarisale.

Međutim, kritičari su brzo ukazali i na mali broj žena u Holivudu koje su odlučile da se bave režijom. Prema podacima organizacije Center for the Study of Women in Television and Film, od 100 najgledanijih filmova u SAD prošle godine samo 12% njih su režirale žene, a ukoliko pogledamo 500 najgledanijih filmova prošle godine, brojka ostaje slična – 14%. Ovo pokazuje da, i pre nego što dođe do samog procesa nominovanja i nagrađivanja, režiserki ima drastično manje nego režisera. U tom slučaju je i statistička šansa da žena bude nominovana drastično manja.

Manjak žena u oblasti režije pokazuje da žene iz nekog razloga odlučuju da se ne oprobaju u toj ulozi, a važno je preispitati zašto. Peti Dženkins, rediteljka popularnog superherojskog filma Wonder Woman, u različitim intervjuima naglašavala je da Holivud ima vidne probleme sa seksizmom, ali da je daleko do nemogućeg da žena postane uspešan reditelj. Kroz skandal sa Harvijem Vajnstinom i svim ostalim primerima seksualnog uznemiravanja u Holivudu, očigledne su prepreke sa kojima se žene suočavaju u filmskoj industriji. U tom svetlu ne treba posmatrati nedostatak nominacija za žene u oblasti režije kao problem samo po sebi, nego kao prikaz drugih izazova koje treba da rešimo. Ovo je važno jer je u tom slučaju rešenje koje pronalazimo drugačije – umesto puke nominacije i nagrađivanja većeg broja žena (što ne rešava ništa, već samo individualno pomaže nekolicini žena), treba dublje zagledati i videti da li je nedostatak žena produkt seksizma i diskriminacije ili je u pitanju slobodan izbor žena da ne budu prisutne na određenim pozicijama.

Ukoliko pričamo o domaćoj NIN-ovoj nagradi, ovde je već teže pronaći statističke podatke o tome koliko žena je izdalo knjige poslednjih decenija i koliko su one bile uspešne. Filozof Ivan Milenković, jedan od članova žirija NIN-ove nagrade, u razgovoru za BBC Srbija izjavio je kako žene u Srbiji jednostavno pišu manje, a da je jedini kriterijum za nagradu “sam tekst”. To da žene pišu manje je dosta teško potvrditi, a još je teže govoriti o kriterijumima koji žiri uzima u obzir. Predrasude i ideje o tome kako “dobro” umetničko delo treba da izgleda postoje u svima nama, a žiri za izbor NIN-ove nagrade nikako nije na to imun.

Prethodne godine nominovane su 4 spisateljice (Branka Krilović, Jelena Lengold, Lana Bastašić i Saša Savanović), a ove godine je po drugi put nominovana Ana Vučković. Kada je 2017. godine nagradu dobila Ivana Dimić za roman Arzamas, pisac Vladimir Tabašević je na svom Fejsbuk profilu podelio status u kom je naveo da je Dimić dobila nagradu upravo zato što je žena, insinuirajući da je žiri uzeo njen rod kao presudni faktor. Zbog ove izjave kontroverza je nastala i prošle godine kada je Tabašević dobio NIN-ovu nagradu.

Ovde se upravo i vidi opasnost od preterane problematizacije toga što žene nisu nominovane ili nisu dobitnice pojedinih priznanja – kada žena dobije nagradu, u delu javnosti se stvara utisak da je ona nagrađena upravo zato što je žena. Za ženu koja je dobila priznanje u bilo kojoj oblasti ovo mora biti jedan porazan trenutak.

Umesto preterane opsesije oko nagrada i nominacija, koje su često produkt pritisaka od strane brojnih faktora i ličnih ideoloških ubeđenja članova žirija, bilo bi dobro pažnju usmeriti na probleme koji zapravo sprečavaju žene da se probiju u književnom ili filmskom miljeu. Da li izdavači u većoj meri odbijaju dela spisateljica? Da li film teže pronalazi sponozore i donatore ukoliko je režiser žena? Da li literarni žanrovi koje žene češće pišu, zbog seksizma ili predrasuda, imaju manji ugled u očima književnih kritičara? Sve ovo su pitanja koja propuštamo zato što smo previše fokusirani na dodele nagrada koje ne govore ništa o položaju žena u određenoj oblasti. Ne rešavamo ništa ukoliko“lečimo” nedostatak spisateljica u listi dobitnika NIN-ove nagrade time što ćemo samo nominovati više žena.

 

Postaneš ono što vidiš oko sebe

Često ćemo u medijima čuti kako je važno da žene budu nagrađivane i nominovane u različitim oblastima zato što to motiviše buduće generacije žena da ulaze u te profesije. Ukoliko je do sada samo jedna režiserka dobila Oskara, to šalje poruku svim ženama koje razmatraju bavljenje režijom da njihov trud neće biti prepoznat i vrednovan. „Takva politika nagrađivanja doprinosi tome da mit da žene pišu manje ili lošije u odnosu na muškarce opstaje i u 21. veku, u 2020. godini”, rekla je za BBC Jelena Lalatović, književna kritičarka i istraživačica u Institutu za književnost i umetnost.

U osnovi ovog argumenta je ideja da pojedinci konstruišu sliku o tome šta mogu realistično da postignu na osnovu toga šta su postigli ljudi slični njima. Ova ideja sama po sebi nije toliko kontroverzna, neosporno je da uzori motivišu i daju inspraciju, a postoje i pojedina istraživanja koja potvrđuju ovu tezu. American Journal of Political Science objavio je 2018. godine članak koji se bavi upravo uticajem koji žene na visokim političkim pozicijama u SAD imaju na budući angažman žena u politici. Rezultati istraživanja koje su sproveli istraživači sa američkih univerziteta pokazuju da će se, ukoliko žena postane senator ili guverner u nekoj američkoj federalnoj državi, na narednim izborima u toj istoj državi kandidovati veći broj žena.

Kada je Ketrin Bigelou dobila Oskara za režiju 2010. godine, u javnosti se pojavio izraz “Bigelou efekat” koji se odnosio na pretpostavku da će njen uspeh biti okidač za mnoge žene koje razmišljaju da se upuste u svet režije. Za sada nema podataka da se efekat materijalizovao, ali je ovaj argument često prisutan.

Međutim, čak i da uzmemo za pretpostavku da će spisateljica koja dobije NIN-ovu nagradu motivisati buduće generacije mladih žena, nejasno je zašto je ovo jedini način da se pošalje poruka da žene imaju mesto u književnom svetu. Različite vrste promocija, mentorstva i javno zalaganje već ostvarenih spisateljica mogu imati sličan efekat. Ukoliko prihvatimo u potpunosti argument da više nagrada i nominacija za žene utiče na veći broj žena u ovoj profesiji u budućnosti, to bi značilo da se nagrade za dostignuća pretvaraju u način za stvaranje poželjnog društvenog ishoda, čime se u potpunosti gubi njihov smisao. Ovo nikako ne govori da sam proces nominacije i selekcije nagrada za bilo koje umetničko ostvarenje može biti objektivan, već da je fokus samo na rod autora besmislen.

 

Zalaganje za reprezentaciju žena nije “politička korektnost”

„Ako se desi da me taj neko poznaje, onda kaže ‘Da, ali ti ne pišeš to žensko đubre’. Kakvo žensko đubre, šta to uopšte znači?”, izjavila je Ana Vučković, koja je drugi put nominovana za NIN-ovu nagradu. Omalovažavanje postignuća žena i čitavih žanrova koji se percipiraju kao “ženski” se događa i ne treba da se ignoriše. Zalaganje za reprezentaciju žena je važno ne zato što muškarci i žene treba u svim poljima i sferama života da budu podjednako zastupljeni, nego zato što je bitno svima obezbediti sličnu početnu poziciju i svačija dostignuća vrednovati jednako.

Nekada je činjenica da žene nisu nominovane ili nagrađivane produkt seksizma i diskriminacije, što zahteva promene i dublje preispitivanje postojećih obrazaca mišljenja i uverenja. Poenta je da povećanje broja žena koje imaju neke prestižne nagrade ili su na visokim pozicijama u društvu samo po sebi ne menja ništa, a ukoliko se i daljemo budemo pretežno fokusirali na koliko žena je nominovano za Oskara ili za NIN-ovu nagradu, propustićemo druga mnogo važnija pitanja o diskriminaciji i seksizmu.