Adis Muhović

Istraživač javnih politika

Vreme čitanja: 6 minuta

Foto: Talas.rs

Političke elite Zapadnog Balkana su stalnim podgrijavanjem konflikata i nedostatkom volje da se obračunaju sa svim društveno-ekonomskim „bolestima“ potrošile povjerenje evropskih partnera da će u dogledno vrijeme adekvatno reformisati svoja društva. Evropska unija je, uslijed Brexita i problema sa poštovanjem temeljnih principa EU od strane „mlađih članica“, neslužbeno zakovala svoja vrata za nove članice. Posljednji ekser u njih zakucao je Emmanuel Macron, definitivnim zaokretom od  političkih stajališta u desno, ali je njegov uslov da se proces pregovora promjeni, kako bi sve nove članice bile u potpunosti reformisane i spremne da se kao članice drže vrijednosti prihvaćenih pri ulasku, razuman iz perspektive EU.

U ovim okolnostima Crnoj Gori i Srbiji slijedi nastavak dugogodišnjih pregovora, dok je Sjevernoj Makedoniji, Albaniji (kojima je odbijen početak pregovora krajem 2019. godine), Bosni i Hercegovini i Kosovu jasno da je i sam početak pregovora daleko. Umjesto skorog ostvarenja dugoročnog cilja svake od zemalja Zapadnog Balkana – slobodnog kretanja naših roba, usluga, kapitala i ljudi u imućnom i dobro uređenom tržištu EU od oko 500 miliona ljudi, Evropljani su nam predložili skromniju alternativu.

 

Ideja koja zvuči dobro

Zajedničko tržište na Zapadnom Balkanu koje bi stvorilo preduslove za neometano uživanje „četiri slobode“ našim građanima (u idealnom slučaju) u šest zemalja regije je dobra ideja. Ona je već dobila svoj popularni naziv „mali Šengen“ i trebala bi postati projekat koji je privremeno rješenje. U njemu bi, u periodu čekanja da Evropa riješi svoje unutrašnje probleme i definiše nove kriterije za proširenje, građani i kompanije zemalja regije trebali ostvariti bolju, tj. neometanu ekonomsku i kulturnu saradnju na uzajamnu korist.

Niz je argumenata zbog kojih je sama ideja o nekoj vrsti carinsko-tržišne unije dobra. U idealnim uslovima, od malih, pojedinačno manje ili više neinteresantnih tržišta, imali bi smo brojčano atraktivno tržište od oko 18 miliona ljudi. Ono ne bi predstavljalo samo priliku za regionalne kompanije da šire poslovanje, već bi i potrošačima donijelo koristi života u „velikom“ tržištu kroz veću dostupnost roba. Mogućnost slobodnog rada u svakoj od zemalja bi značilo veći izbor za kompanije i radnike, te rezultirao većom pokretljivošću radne snage i promjenom u cijeni i uslovima rada u svim zemljama.

Koristi „brisanja“ administrativnih granica za preduzeća bi bile izražavane u milijardama eura. Ostvarile bi se uštede u transportu – „čekanje“ robe i kilometarske kolone kamiona na graničnim prelazima koštaju kompanije previše, a nerijetko uzrokuju i robne gubitke. Milioni sati u mjestu bi postali milioni sati u pokretu robe, tj. povećala bi se efikasnost i dostupnost špedicijskih usluga. To bi podstaklo rast trgovine i izvoza s trenutnim kapacitetima prevoznika, što je posebno važno u situaciji kada je vozača kamiona u regiji sve manje. Uštede bi bile ostvarene i na administrativnim poslovima. U tim okolnostima bi kao rezultat veće razmjene i jače konkurencije, a uz sve uštede, na tržištima imali bolji izbor roba i niže cijene istih.

 

Ozbiljnost ideje

No već u samoj najavi ambiciozne ideje, vidljivi su „skromni“ ciljevi, poput predstavljanja prakse „prelaska granice sa ličnom kartom“ kao značajnog koraka, iako bilateralnim sporazumima takva praksa već postoji između pojedinačnih zemalja. Sama činjenica da će se granice prelaziti uz dokumentaciju, već dovodi u pitanje i buduća rješenja koja bi trebala smanjiti čekanje roba na istim. Perspektivnost same ideje ogleda se u „potrebi“ da se skromni ciljevi predstave kao historijski, a zajedničko tršište 6 zemalja zamjeni za zajedničko unapređenje poslovnog ambijenta tri zemlje. Ona proizilazi iz niza izazova koje bi bilo potrebno prevazići kako bi dobra ideja uopšte imala plodno tlo da postane ozbiljan i provodiv koncept. Iako je ideja u suštini ekonomska, sve prepreke su političke prirode i direktno se tiču upravo starih „boljki“, zbog kojih individualno nismo postali ozbiljni kandidati za članstvo u Uniji – stalni politički konflikti, nepovjerenje elita, smanjenje demokratskih sloboda i slabljenje već slabih institucija izvršne i sudske vlasti, odlaganje bolnih tržišnih reformi, te kao posljedica, neuređena i netransformisana tržišta i slab privatni sektor opterećen korupcijom i jakim miješanjem politike. Krenimo redom.

 

Međusobno nepovjerenje političkih elita

Ohridski dogovor su deklaracijom u Novom Sadu službeno ozvaničile samo 3 zemlje, što dovoljno govori o političkoj volji da se ide prečicama, odnosno političkoj nevolji da se ovakav projekat zaokruži kao cjelina. Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Kosovo nisu potpisale sporazum, a zajedničko im je duboko nepovjerenje prema vladi Srbije. Odnos vlade Srbije sa svakom od ove tri vlade karakterišu dnevnopolitička prepucavanja putem medija između najviših dužnosnika. Stalne političke tenzije i populizam SNS-ove koalicije kulminira krajem 2019. godine. Skupštinskim usvajanjem Strategija odbrane i nacionalne bezbjednosti direktno se miješa u suverena pitanja Bosne i Hercegovine. Uz indirektna miješanja u unutrašnja pitanja Crne Gore, režim u Beogradu u jeku kampanje za „mali Šengen“ šalje poruku da održava kontinuitet politika iz devedesetih godina prošlog stoljeća, dok tek formalno priznaje suverenitet susjednih država. Time se produbljuju strah, tenzije i nepovjerenje.

Uz sve navedeno, uspostavu povjerenja koče dvije dodatne okolnosti. Neslaganje oko činjenica o oružanim sukobima na teritoriji bivše Jugoslavije čini da elite, koje se ne mogu ili neće složiti oko činjenica iz proteklih ratova, ne mogu ni postići dogovor oko principa saradnje koji će biti ispoštovani od svih strana. Druga je činjenica da Bosna i Hercegovina i Srbija nikada nisu priznale nezavisnost Kosova. Sagledavajući pozicije trenutnih vladajućih struktura i opozicije u svakoj od zemalja, ne vidi se rješenje koje će zadovoljiti sve strane, a samim tim i njihov ulazak u razgovore oko unije koja bi trebala preuzeti dio (osporavanog) suvereniteta svake članice.

 

(Ne)poštovanje dogovorenih principa i prihvaćenih pravila 

Posljedice političkih tenzija pokazale su se na primjeni CEFTA-e. Kada je Kosovo uvelo carine na robu iz BiH i Srbije kao vid ekonomskog pritiska za priznanje nezavisnosti, pokazale su se i sve mane neprincipijelnog političkog djelovanja u regiji. Ostale potpisnice Ugovora nisu kaznile jednostrano kršenje dogovorene slobodne trgovine, već su nastavile raditi sa Kosovom „business as usual“, koristeći nove okolnosti za bolje pozicioniranje svojih proizvoda i kompanija.

Ovakav izostanak zajedničkog djelovanja, te odbijanje svih potpisnica da se prihvaćeni principi nametnu svakoj od članica, pokazuje da politika na Zapadnom Balkanu još uvijek stavlja kratkoročne interese ispred pravila i jasno ukazuje na kapacitet članica da poštuju i principijelno provode međunarodne ekonomske ugovore. To predstavlja i lošu početnu tačku za nastavak, odnosno produbljivanje saradnje, jer ni trenutna saradnja nije principijelno provođena. Čak i u slučaju da „mali Šengen“ ostane tročlan, a čime bi se „zaobišle“ ili „izgurale“ zemlje s kojima Srbija ima otvorena politička pitanja, činjenica je da Sjeverna Makedonija i Albanija nisu bile partner Srbiji u pronalasku rješenja u ovom slučaju.

 

Koncept koji je teško provesti

Čak i kada bi se prevazišli ili zaobišli svi politički preduslovi, kapacitet institucija zemalja u regiji da započnu i implementiraju neophodne reforme je limitiran. Za to bi bilo potrebno uraditi čitav niz reformi koje po pravilu teku jako sporo, a neke od njih su: izmjene radnog zakonodavstva, imigracionih politika, carinskih politika, jačanje kapaciteta pravosuđa da brzo i bez favoriziranja osigura naplativosti potraživanja i poštovanje prava (stranih) radnika, čitav niz reformi finansijskih sistema, te kreiranje nadnacionalnih institucija i početak njihovog rada sa dobrim praksama, bez političkog uticaja…

Uz sve to, Srbija i Crna Gora treba da nastave reforme koje su dio EU puta, a morale bi otvoriti paralelan proces formulacija i provedbi rješenja i praksi za put ka „malom Šengenu“, što može prevazići kapacitete administracije i otvoriti potrebu za dodatnim povećanjem već (pre)velikog javnog aparata.

 

Opredijeljenost kao stalna kategorija

Opredijeljenost da se „rješenja“ provedu je u našim zemljama stalna i trajna, ali sa riječi na djela se prelazi sporo. Inicijative stranih zvaničnika i međunarodnih institucija se brzo prihvataju, oforme se komisije i predstave reformske mjere. A zatim se kratkoročni ciljevi implementiraju u srednjoročnim rokovima, a srednjoročni i dugoročni ciljevi (p)ostaju samo spisak lijepih želja na koje javnost brzo zaboravi.

Mali Šengen jeste dobra ideja koja bi imala smisla ukoliko bi se formulisala kao u srednjoročni cilj. Ali poučen dosadašnjim iskustvom i potezima koji se trenutno povlače, slobodan sam zaključiti da donosioci odluka u zemljama u regiji nemaju ni volju, ni kapacitet da postignu i provedu konkretan dogovor, osim donekle rukovodstva Sjeverne Makedonije, koje je pokazalo da smije, želi i može raditi brzo, donijeti nepopularne odluke i prevazići dugogodišnje tenzije sa susjedima.

 

Da zajedno radimo domaći zadatak?

To me podsjeća na grupu loših učenika koji se dogovaraju da zajedno rade domaći zadatak. Niko od njih individualno ne planira raditi na rješavanju zadataka, pa su jedni motivisani zajedničkim radom, misleći da će se tako natjerati na rad, dok su drugi u grupi tek da na kratko zavaraju roditelje kako nešto rade. Na kraju im vrijeme prođe u druženju, a zadaci ostanu neurađeni.

Kapacitete naših društava i ekonomija da rastu treba prije svega jačati kroz osiguravanje individualnih sloboda, u kojima će svaki pojedinac i svaka kompanija imati prostor da maksimalno iskoriste trenutne mogućnosti i okolnosti. A to je domaća zadaća svake vlade individualno, ona podrazumijeva tržišne reforme i primjenu pravne stečevine. Ne samo zbog EU članstva, jer članstvo nije samo sebi cilj. I ti zadaci nisu grupni, vrlo su specifični i treba ih raditi u svojoj kući.

A da bi objedinili sva tržišta Zapadnog Balkana i tako stvorili nove tržišne mogućnosti, moramo eliminisati strah, što bez konkretnih koraka koji će izgraditi povjerenje i relaksirati odnose među zemljama nije moguće. Ma koliko inicijative dobro brendirali, njih ne možemo koristiti za guranje otvorenih pitanja pod tepih ili prikrivanje bolnih odluka. Redoslijed akcija je pogrešan, ako se želi zaista raditi na jačanju saradnje.

Zato ne bi iznenadilo da po pravilu, sve ostane samo na ideji, koja je koristila u trenutku bolnog saznanja da još nismo dobrodošli, a kako bi njeni predlagači sebi popravili imidž, pretvarajući se da veliki politički poraz „nije do njih“.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *