Izračunali smo koliko je efikasan javni sektor u Srbiji

Glavni urednik Talasa

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock

Pre par nedelja su objavljeni novi rezultati PISA istraživanja, koji opet pokazuju da obrazovanje u našoj zemlji nije na zavidnom nivou. Prema ovim rezultatima, Srbija se nalazi pri dnu lestvice evropskih država: možda smo bolji od Bugarske, Rumunije ili Bosne i Hercegovine, ali smo lošiji od Hrvatske ili Slovenije. Kada se pogleda razlika u poenima koje postižu naši đaci, oni kaskaju za svojim vršnjacima iz te dve zemlje za više od godinu dana – drugim rečima, na kraju osmogodišnjeg obaveznog školovanja, naši đaci imaju znanja kao da su u tamošnje škole išli sedam godina.

Dostignuća đaka na PISA testovima, odabrane zemlje. Izvor: OECD

Ono što je najvažnije napomenuti u vezi sa PISA testiranjem jeste da ono ne meri prostu reprodukciju znanja, već i njegovo povezivanje i donošenje zaključaka u novim situacijama, a skoro 40% naših đaka smatra se funkcionalno nepismenim prema ostvarenim rezultatima.

 

Ali da naši đaci nisu uvek loši, pokazuju nam rezultati jednog drugog međunarodnog istraživanja o obrazovanju. Dok se PISA fokusira na učenike uzrasta od 14 i 15 godina (dakle, kod nas prvi razred srednje škle ili završni razred osnovne škole), TIMSS ima fokus na đacima IV ili VIII razreda osnovne škole. TIMSS proverava matematičku i pismenost u oblasti prirodnih nauka, dok PISA pored toga meri i čitalačku pismenost kroz razumevanje teksta. Prema rezultatima TIMSS-a, naši đaci u četvrtom razredu postižu značajno bolje rezultate nego što je to slučaj kasnije, npr. bolje nego hrvatski đaci, a na nivou slovenačkih.

Dostignuća đaka IV razreda na TIMSS testovima iz matematike 2015. Izvor: IEA

Prema tome, stanje nije svuda crno. Ovo bi trebalo da znači da postoji neki lom kod naših đaka u prelazu iz nižih u više razrede osnovnih škola, i dalje. Jedan od mogućih problema je sistem regrutacije nastavnika predmetne nastave i njihovih kvalifikacija.

 

Obrazovanje i ekonomski rast

Ljudski kapital, meren povećanjem kognitivnih sposobnosti i znanja, ima snažan uticaj na ekonomski rast u nekoj zemlji. Bolje obrazovana radna snaga može da lakše usvaja nova znanja i veštine koje treba da primenjuje na radnom mestu, da rešava potencijalno nove probleme na koje nailazi u radu, i da lakše savlada primenu nove tehnologije. Istraživanja pokazuju da povećanje obrazovnih postignuća u okviru od 1 standardne devijacija na međunarodnim testovima povećava dugoročnu stopu ekonomskog rasta za 1,2% i to nakon pošto se u obzir uzmu druge važne varijable. 

Dakle, kada bi obrazovanje u Srbiji bilo kvalitetnije, to bi nam dugoročno donelo mnogo koristi. Na primer, kada bi dostigli prosek zemalja OECD-a na PISA rezultatima, na dugi rok bi povećali stopu rasta za oko 0,6%. Ovo bi značilo, na primer, da bi BDP Srbije nakon 40 godina (koliko iznosi radni vek) ukoliko bismo sproveli takvu reformu obrazovanja bio viši za 25% nego kada bi takva reforma izostala. U ovoj računici  smo pretpostavili početni dugoročni rast od 4% (srednjoročna prognoza MMF-a), mada ona može delovati previše optimistično. 

 

Šta utiče na obrazovna postignuća đaka?

Da bi se ljudski kapital akumulirao, nije dovoljno samo ići u školu (to pokazuju i empirijska istraživanja koja su kao meru uzimala broj godina obrazovanja) već je neophodno da obrazovni proces u njoj bude adekvatan: ići u školu gde se na času igraju igrice na telefonu neće nam doneti nova znanja i veštine. Takođe je bitno i šta se uči: indoktrinacija dece ideologijom (kao što je obično slučaj u autoritarnim režimima, uključujući i SFRJ gde je marksizam bio obavezan predmet i u srednjoj školi i na fakultetu) isto ne čini da se ljudski kapital uveća. 

Stoga na obrazovna postignuća đaka može da utiče veliki broj varijabli. Empirijska istraživanja, međutim, identifikovala su kvalitet nastavnika kao pojedinačno najvažniju promenljivu koja utiče na obrazovna postignuća đaka. Ovo znači da bi bilo neophodno da se u sistem regrutuju i zadrže kvalitetni nastavnici, i da se oni motivišu za rad. Za ovo je svakako bitna visina plata – ne samo jer bi to motivisalo nastavnike za rad sa decom već i zato što bi konkuretne zarade privukle dobre đake iz srednjih škola da studiraju nastavničke fakultete i opredele se za tu profesiju. 

Ali pored plata postoji i ceo niz drugih mera koje bi mogle da povećaju ugled nastavničke profesije i olakšaju rad nastavnicima – od većeg ulaganja u kupovinu opreme za rad, smanjenja njihovog opterećenja birokratskim procedurama kao što je pisanje raznih izveštaja i planova, veća autonomija u radu u odnosu na planove i programe Ministarstva, do veće zaštite na radu pre svega kroz delotvornije kazne za disciplinske prekršaje koje načine učenici. 

 

Zašto se ovime Vlada ne bavi?

Kada se pogledaju napori Ministarstva prosvete u proteklim godinama (dakle ne samo trenutnog ministra, već i njegovih prethodnika) vide se određeni napori da se izvrše neke reforme, ali one ostaju nedovoljno dubinske da bi imale neke važnije rezultate. Većina napora trenutno usmerena je na dualno obrazovanje, kao deo šire ekonomske strategije povezane i sa privlačenjem investicija iz inostranstva. 

Jedan važan razlog koji utiče na to da pitanje obrazovanja nije visoko na listi važnih pitanja jeste vremenski raskorak između sprovedenih mera i ostvarenih benefita. Sama reforma može da traje dugo – ako treba da se zamene trenutni stari nastavnici novim, mladim i produktivnijim, tako što će se čekati da se stari nastavnici penzionišu, taj korak može trajati i dve ili tri decenije. A da se ti benefiti ostvare može trajati još duže – dete koje krene u školu danas, ako bude studiralo, sa svojim obrazovanjem završiće za oko 17 godina i tek tada će se uključiti na tržište rada. Političari u demokratiji stoga nemaju podsticaj da se ozbiljno i sistemski bave obrazovanjem: oni sami te benefite kroz povećanje političke podrške ili povećanje resursa kojima raspolažu (putem viših poreza koji su naplaćeni kako privreda raste) neće osetiti.

Drugi važan razlog je to što ne postoji ozbiljan pristisak javnosti da se Vlada ozbiljno pozabavi obrazovanjem. Postojanje meritokratije u našem javnom sektoru prilično je upitno, pošto drugi faktori imaju daleko važniji uticaj na odluku o zapošljavanju i napredovanju unutar javnih službi, pre svega pripadnost u nekoj klijentelističkoj mreži (partijska, rođačka itd). Drugim rečima, kreira se okruženje u kome nije važno šta znamo, već koga znamo. Zato ni ne čudi da veliki broj studenata u istraživanjima javnog mnjenja govori da u svojoj bliskoj okolini čuju savete da je bitno samo da završe fakultet i dobiju diplomu, a ne nužno da dobro nauče gradivo. U ovakvom društvenom okruženju ni kvalitet obrazovanja nije visoko na listi prioriteta političara, jer ni birači ne vrednuju temu toliko da bi na osnovu političkih poruka o obrazovanju doneli odluku o tome koju političku opciju da podrže na izborima. 

 

Realnost može biti gora od teorija zavere

Dakle, da bismo objasnili zašto političari nisu previše zabrinuti za stanje u obrazovanju, nije neophodno da ulazimo u teorije zavere da političari ne žele da imaju obrazovan narod jer bi to dosta otežalo njihovo vršenje vlasti, što se bazira na verovanju da bolje obrazovani ljudi postaju demokratski orijentisani građani koji žele građansku kontrolu vlasti. Ovo upravo dematuju autoritarne zemlje, kao npr. Kina, koja dosta ulaže u obrazovanje (mada je tačno da su njihova ulaganja više usmerena ka tehničkim i prirodnim nego društvenim naukama koje verovatno izučavaju predmete koji bi mogli da se opišu kao subverzivniji), ali to ne dovodi do demokratizacije ili građanske kontrole vlasti.

Umesto toga, dovoljno je postavimo Ciceronovo pitanje: “U čiju korist?” Kako političarima ovo neće doneti kratkoročne koristi – jer reforme mogu dugo da traju, a da do prvih primetnih rezultata dođe još kasnije, oni nisu spremni da se ovom temom ozbiljno i sistemski bave.