Foto: iStock
Moguća rešenja za izuzetno visoku nezaposlenost mladih u Bosni i Hercegovini leže u reformi poreskog sistema i obrazovanja, kaže za Talas Admir Čavalić, direktor udruženja „Multi“ i asistent na Ekonomskom fakultetu u Tuzli.
Bosna i Hercegovina ima drugu najveću stopu nezaposlenosti mladih (15-24 godine) u svetu, čak 46,7%, pokazuju podaci Međunarodne organizacije rada za 2018. godinu.
Poređenja radi, Srbija se na istoj listi nalazi na 19. mestu sa 32,1% nezaposlenih građana starosti od 15 do 24 godine.
Iako zvanična statistika pokazuje pad stope nezaposlenosti u BiH u proteklih par godina, kako među mladima tako i u generalnoj populaciji, stručnjaci ocenjuju da to ostaje jedan od gorućih problema privrede BiH.
O najvećim problemima, trendovima i mogućim rešenjima u ovoj oblasti razgovarali smo sa Admirom Čavalićem, predsednikom udruženja „Multi“ i asistentom na Ekonomskom fakultetu u Tuzli.
Izuzetno visoko opterećenje rada – jedan od ključnih uzroka nezaposlenosti
Talas: Šta biste izdvojili kao najvažnije uzroke ovako visoke stope nezaposlenosti mladih u BiH?
Admir Čavalić: Teško je posmatrati problem nezaposlenosti mladih izvan ukupnog problema nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini. Shodno navedenom, riječ je o istim uzrocima, sa nekoliko specifičnosti koje su svojstvene populaciji mladih. Prije svega, izuzetno visoka stopa fiskalnog opterećenja rada. Fiskalni sistem Bosne i Hercegovine je koncipiran tako da najveći teret nosi rad, zatim potrošnja, zanemarivo kapital i gotovo nikako posjedovanje nekretnina. Tako je u FBiH, poslodavac u svoje i ime radnika dužan uplatiti oko 72% te plate na ime poreza i doprinosa.
Ovo destimuliše poslodavce da zapošljavaju
Konkretno, na 1000 eura platu, morate uplatiti 720 eura državi. Ovo destimuliše poslodavce da zapošljavaju, te ih tjera u kapitalno intenzivne djelatnosti (što nije prirodno za državu poput Bosne i Hercegovine koja ima ponudu visokokvalificirane radne snage). Pored fiskalnog opterećenja, tu je niz mikroregulacija koje naročito pogađaju mlade. Tako npr. da bi imali pravo na zdravstvenu zaštitu, država stimuliše pojedinca da se vodi na evidenciji zavoda za zapošljavanje odnosno da ne evidentira svoj rad. Freelanceri koji rade po osnovu ugovora o djelu uplaćuju zdravstveno osiguranje, koje opet teorijski ne mogu koristiti (osim ako se ne vode kao nezaposleni, što opet ne mogu biti ako se utvrdi da zarađuju preko dozvoljenog limita minimalnog dohotka).
Dvije su bitne odrednice nezaposlenosti mladih u BiH – izrazita neaktivnost i dugotrajna nezaposlenost. Tržište rada nije dinamično što znači da mladi ne traže posao, te je značajan broj njih, preko 50%, duže od godinu dana na evidencijama za nezaposlene.
Da li je taj trend pozitivan ili negativan u poslednjih nekoliko godina, tj. da li se nezaposlenost mladih smanjuje ili povećava?
U proteklih nekoliko godina dolazi do pada ukupne nezaposlenosti, što vjerovatno (sporije) spušta i stopu nezaposlenosti mladih. Međutim, podatke je teško interpretirati u smislu pozitivnog ili negativnog trenda i to iz razloga što dosta mladih osoba ide vani.
Procjena je da je oko 200.000 ljudi napustilo BiH u zadnjih 10 godina
BiH je tek unazad pet godina doživjela pravi val migracija prema zemljama EU, prije svega Njemačkoj. Radi se o masivnom egzodusu niskokvalificirane radne snage, ali i onih sa višim stepenom obrazovanja (medicinsko osoblje i doktori). Procjena je da je oko 200.000 ljudi napustilo BiH u zadnjih 10 godina. Na precjenjeni broj od 3,5 miliona ukupne populacije shodno Popisu iz 2013. godine, ovo je puno.
Ono što je problem u kontekstu pitanja tendencija, je što se značajan broj ljudi formalno ne odjavljuje sa evidencija, ili se, što je još gore briše, te tako imamo paradokse tipa da se smanjuje nezaposlenost, a ne raste zaposlenost.
Šta se trenutno radi na tom polju – da li su u toku neki programi koji ciljaju na smanjenje nezaposlenosti mladih, i kako ocenjujete njihove efekte?
Po osnovu osiguranja za slučaj nezaposlenosti, ali i drugih budžetskih stavki, na godišnjem nivou se raspolaže sa na stotine miliona eura za razne programe subvencija, naročito zapošljavanja mladih osoba. Dobra strana navedenih je što osiguravaju neophodno radno iskustvo i stručno znanje mladim osobama čime ih čine konkurentnijim na tržištu rada.
Loša strana je što su programi koncipirani tako da daju jednokratne rezultate – poslodavci u najvećem broju slučajeva zapošljavaju mladu osobu dokle god traje period subvencije. Finalne revizije obično pokažu neuspjeh datih programa. Ovi programi se kreću od entitetskih, kantonalnih pa sve do opštinskih, što otvara prostora za razvoje populističkih narativa, ali opet bez nekih značajnijih rezultata.
Treba spomenuti uspješne incijative određenih međunarodnih organizacija u suradnji sa zavodima za zapošljavanje, a koje se tiču modernizacije istih, kao i tržišnog osposobljavanja mladih.
Reforma fiskalnog sistema i obrazovanja – put ka rešavanju problema nezaposlenosti mladih
Šta vi vidite kao dobre mere za rešavanje ovog problema? Šta bi najviše doprinelo većoj zaposlenosti mladih?
Prije svega, nužno potrebna reforma fiskalnog sistema kojim bi se smanjio porezni klin i stimulisalo zapošljavanje. Dalje, reforma obrazovanja u pravcu bolje povezanosti sa potrebama tržišta rada, kao i stavljanjem obrazovnog fokusa na učenika/studenta. Besplatno visoko obrazovanje je mač sa dvije oštrice, tako da treba razmišljati o racionalnijim modelima finansiranja obrazovanja studenata, sa naglaskom na one kojima je stipendija istinski potrebna (socijalno ugroženi i slično). Potrebno je i modernizirati zakone koji regulišu studentski rad, sa ciljem omogućavanja veće aktivnosti studenata na tržištu rada.
Tu je svakako i pitanje regulacije freelancera tj. njihova inkluzija od strane države. Zasad je to siva zona. Suština čitave priče je kako obrazovati i pripremiti mladu osobu za tržište rada, aktivirati je tamo i dugoročno zadržati. Na kraju, moramo smanjiti jaz između kvaliteta i primamljivosti posla u javnom i privatnom sektoru, u korist privatnog. Neaktivnost i dugoročna nezaposlenost mlade osobe su obično rezultat očekivanja da se konačno dobije posao u javnom sektoru (koji je u odnosu na Srbiju dosta primamljiviji zbog visine primanja i ukupnih beneficija). Kada ta očekivanja nestanu, onda mlada osoba odluči da napusti zemlju.
Da li možete da izdvojite pozitivne primere zemalja regiona ili sveta od kojih možemo da izvučemo korisne lekcije kada je reč o nezaposlensoti mladih?
Statistički posmatrano, najboli primjeri su zemlje poput Češke, Njemačke, Holandije i nama susjedne Slovenije. Ako izdvojimo Sloveniju, vidimo da su tamo radili strateški i da su se adresirali strukturalni problemi.
Konkretno, radi se na razvoju karijerne orijentacije već kroz sistem formalnog obrazovanja, ali se i naglašava značaj neformalnog obrazovanja. Pritom je poseban fokus na povećanje informiranosti mladih osoba o aktuelnim trendovima na tržištu rada.
Za BiH, ako se želi vidjeti napredak, potrebno je minimalno 6% godišnjeg rasta
Naravno, nezaposlenost mladih se ne može riješiti bez povećanja ukupne zaposlenosti odnosno ostvarivanja određenih stopa ekonomskog rasta. Za BiH, ako se želi vidjeti napredak, potrebno je minimalno 6% godišnjeg rasta. Trenutno smo daleko od toga.
——————————————————————————————————————————
Ovaj tekst je nastao uz podršku fondacije Fridrih Nauman i odražava isključivo stavove autorke 
Autorka