Autorka

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: Sofija Modošanov/Ivana Tešić

Pančevački duo Buč Kesidi nedavno je podigao veliku prašinu svojim drugim studijskim albumom Euforija, koji je dobio dosta pozitivnih kritika. Luka Racić i Zoran Zarubica, članovi ovog benda, opisuju Buč Kesidi kao “levoruki disko pop-rok elektro boj bend duo”, a njihovi stihovi su provokativni i dovitljivi. O tome koliko je veliku pažnju ovaj bend privukao govori i to što su nedavno uspeli da rasprodaju drugi beogradski koncert u Domu Omladine, gde će nastupati 21. i 22. decembra pred 1200 ljudi.

Buč Kesidi na novom albumu prenosi atmosferu iz jednog izlaska u klub, sa svim dobrim i lošim stranama ovog poduhvata, a o inspricaciji, slobodi govora i mladima u Srbiji za Talas govorio je Luka Racić.

 

Talas: Nedavno ste izdali svoj drugi album Euforija. Koje su glavne teme i motivi na albumu? Kakve ste reakcije do sada dobili?

Luka Racić: Reakcije su super, ljudima se baš dopada album i drago nam je da su prepoznali ono o čemu pričamo i da mogu da se poistovete sa pesmama.

 

Koliko je bilo teško izdati album u Srbiji? Šta mislite da su glavne prepreke sa kojima se suočavaju mladi bendovi sličnog žanra u Srbiji? 

Izdati album je lakše nego ikada, možeš da snimiš album telefonom i okačiš ga na Youtube, tu nema skoro nikakvih prepreka. Rekao bih da će glavne prepreke kod bendova pre da budu nerad i neorganizacija, nedefinisani ciljevi, strah od promene, ego tripovi, svašta treba da se prevaziđe. Internet postoji dugo i svi su na njemu i svako sa dobrim pesmama, dobrom idejom, kvalitetnim radom može da bude viđen ako to želi i ako poradi na tome. “Ovo je Srbija, ne može ništa” su priče koje ne vode nikuda i ljudi koji se njima koriste su ljudi od kojih treba bežati.

 

Najčešće vas opisuju kao “indi-rok” bend. Da li vi sebe tako doživljavate ili biste drugačije opisali svoju muziku? Ko su muzičari koji su najviše uticali na muziku koju stvarate danas?

Nama je to prilično dobar opis zato što smo do sada nezavisno radili gotovo sve, od snimanja albuma preko izdavaštva do organizacije koncerata, naš krug ljudi, ali nezavisno od većih izdavača (indie je skraćeno od independent, nezavisno). Mislim da je to put kojim idu skoro svi bendovi na koje se ugledamo, The Strokes, Arctic Monkeys, The Vaccines, Franz Ferdinand, Tame Impala svi izdaju za male izdavačke kuće i sami su morali da izgrade svoj uspeh.

 

U vašim pesmama često govorite na različite načine o mladima – njihovim ljubavnim problemima, načinu na koju provode slobodno vreme i slično. Po čemu mislite da se današnje generacije mladih u Srbiji najviše razlikuju od prethodnih? Šta mislite da mlade u Srbiji najviše muči? 

Mislim da je velika razlika to što su nove generacije rođene uz društvene mreže i internet. Instagram [i ostale društvene mreže] je jedna velika reklama i jako je bitno uvek biti svestan toga. Svako pokazuje neku stranu koju želi da prikaže a sve ostalo filtrira. Imaš osećaj da znaš ljude a ne znaš ih uopšte. Misliš da znaš šta se dešava napolju ali zapravo znaš samo ono što ti je prikazano, a to je neko filtrirao za tebe. Kao televizija – smešni su nam stariji koji doživljavaju da je istina sve što vide na TV-u, a isto je sa internetom, treba biti svestan da je to filter realnosti.

 

Neki od suptilnih motiva u vašim pesmama odnose se na narkotike – šta mislite o legalizaciji marihuane i nekih drugih narkotika? 

Fali objektivnosti u pričanju o drogi, da je od malih nogu satanizovana dok je realnost da droga jednostavno postoji oduvek i postojaće, i da treba biti oprezan i pametan, ali ne zastrašen. Ideja da treba uhapsiti svakoga ko ima gram bilo koje droge kod sebe dok je legalno popiti po litru rakije dnevno mi je apsurdna. Mislim da sva droga treba da bude dekriminalizovana i da ceo svet treba da krene primerom Portugala u razmišljanju da ljudima treba pomoći, a ne kažnjavati ih. Treba prihvatiti da se svi drogiraju, različitim stvarima i u različitim količinama (kocka, alkohol, lekovi za smirenje, video-igre…), i da kada korišćenje bilo čega krene da izmiče kontroli, te ljude treba tretirati kao obolele i pomoći im. Argument da je to “njihov izbor” je glupost, svakom može da se desi da poklekne pred svojim porokom i treba biti empatičan prema tome. Rat protiv droge je, kao što sa ratom biva, napravljen da bi neko gore profitirao dok stanovništvo ispašta, i to nije rešenje.

 

Koliko mislite da je sloboda govora nešto što je važno za umetnike? Da li mislite da je sloboda govora, naročito umetnička, ugrožena u Srbiji

Mislim da umetnost ne može da bude dobra, ne može da komunicira sa ljudima ako nije potpuno slobodno nastala. Dakle sloboda nije važna, nego integralna za umetnost. Sva sloboda govora je ugrožena u Srbiji.

 

U vašoj muzici gotovo da nema nikakvih političkih poruka. Da li je ovo svestan izbor ili politika samo nije nešto o čemu ste do sada imali povoda da pišete?

Pišemo pesme kada smo inspirisani. Politika nam nije do sad bila inspirativna i sumnjam da će biti, ne nalazimo tu ništa lepo, ljudi tamo su u najboljem slučaju bezlični, a u najgorem banalno zli. Ništa od toga nisam osetio da pripada u pesmama.

 

Kad biste hteli da budete politički angažovani šta biste rekli? Kako ocenjujete generalno političku situaciju u Srbiji?

Svako od nas je kao građanin i glasač politički angažovan, jer se nama politika i bavi, to je neizbežno. Ali mi se ne bavimo politikom – to je posao za ljude koji su to odabrali kao profesiju i koji su iz našeg džepa plaćeni za to. Čekamo da se pojave ljudi koji će taj posao raditi mnogo bolje nego što se on radi sada, trenutno je ta scena ustajala i inertna.