Ekonomske greške koje skupo plaćamo – pozivanje na čistotu

Glavni urednik Talasa

Vreme čitanja: 3 minuta

Foto: iStock 

U javnim raspravama, bilo u medijima ili na društvenim mrežama, često dolazi do sučeljavanja različitih verzija toga kako treba voditi ekonomsku politiku. Prilikom toga, neretko dolazi do zamagljivanja problema koji stoje pred nama ili nuđenja lakih, bržih rešenja čiji zastupnici tvrde da će vrlo brzo okrenuti stvari na bolje.

Rasprave su mahom niskog kvaliteta jer je čest slučaj da dolazi do nenameravanih logičkih grešaka ili čak da se one namerno koriste prilikom argumentacije stavova.

Zbog toga vam predstavljamo spisak najčešćih logičkih grešaka, sa primerima iz oblasti ekonomije.

Ovoga puta bavićemo se greškom pozivanja na čistotu.

Naziv ove greške na engleskom jeziku (No true Scotsman) je prilično čudan, a iza njega stoji primer koji je zapisao filozof Entoni Flu u svojoj knjizi „Uvod u zapadnu filozofiju“. U njegovoj priči, škotski šovinista je u novinama pročitao vest o seksualnom napadu u jednoj londonskoj opštini, pa sav egzaltiran uzvikuje kako to zasigurno ne bi uradio neki Škot, već samo Englez. Međutim, on kasnije ponovo nailazi u medijima na opis sličnog napada, ali sada u jednom škotskom gradu, što u potpunosti pobija njegov prethodni zaključak. Stoga on sada uzvikuje da to nikada ne bi uradio neki pravi Škot.

Povezano:

 

To nije bio pravi socijalizam!

Možda najpoznatiji primer greške pozivanja na čistotu jeste socijalistički eksperiment. Najveći deo zagovornika socijalizma želi neki bolji svet gde bi ljudi živeli mnogo bolje jer ne bi bili ekploatisani. Ali nažalost, u praksi socijalističke zemlje nisu bile nebeski raj za radnike, već u najboljem slučaju čistilište, a vrlo često čak i pakao na zemlji, o čemu svedoče desetine miliona ljudi koji su bili zatvoreni po gulazima, koji su ubijeni u nasilnom preuzimanju vlasti tokom revolucije ili potonjim čistkama, uključujući i brojne žrtve gladi do kojih je dolazilo usled propadanja poljoprivrede.

Ako zanemarimo ove političke strane socijalističkih država (a do sada nije zabeležena niti jedna socijalistička zemlja koja je bila i demokratija) i usresredimo se samo na ekonomski deo, vidimo da je standard života „eksploatisanih“ radnika u Evropi bio daleko viši od standarda radnika u socijalističkim zemljama, gde su uvek vladale nestašice osnovnih proizvoda (meso, kafa, deterdžent, južno voće).

Ali to nije bio pravi socijalizam! – i dalje je uzvik velikog broja ljudi, iako je socijalistički sistem isproban u velikom broju zemalja Evrope, Azije i Afrike.

 

Poštena država ne bi tako radila!

Veliki broj pobornika preduzeća u državnom vlasništvu tvrdi da će ova preduzeća poslovati uspešno koliko i preduzeća u privatnom vlasništvu, iako protivnici tog rešenja ukazuju na političku kontrolu nad menadžmentom koji vodi u neefikasnost i korupciju. Kada se potom spominju malverzacije nastale u radu preduzeća u državnom vlasništvu, onda njihovi zagovornici uzviknu: „Ali državna preduzeća ne treba da se tako ponašaju! To nisu prava državna preduzeća onako kako smo mi zamislili da ona treba da posluju!“.

Ali direktor EPS-a Milorad Grčić, za koga postoje navodi da je prethodno bio vlasnik pečenjare, baš se i nije puno zabrinuo oko toga što ovo preduzeće ne radi baš onako kako su neki to zamislili.

 

Kako da izbegnemo ovu zabludu?

Odrambeni mehanizam za ovu logičku grešku u zaključivanju počiva na zdravorazumskim pretpostavkama, a ne na mehanizmu insistiranja na lepim željama. Kao što bi rekao Deng Sjaoping, komunistički zvaničnik NR Kine koji je pokrenuo proces liberalizacije i okretanja ka tržišnoj privredi: „Nije bitno kakve je boje mačka sve dok lovi miševe“, tako i mi treba da potražimo barem neke osnovne empirijske potvrde rešenja koje nam se prezentuje.

Ako je to rešenje ranije bilo pokušavano, ali nije davalo obećavane rezultate, onda problem ne leži u njegovoj implementaciji u datom pojedinačnom slučaju već u samom rešenju. Što bi rekao Homer Simpson: „Fool me once, shame on you, fool me six times..“

Pročitajte i: