Foto: Flickr / TrendingTopics
Prošlo je dva meseca od kada je Švedska akademija odlučila da Nobelovu nagradu za književnost dodeli austrijskom piscu Peteru Handkeu, a rasprave o ovoj odluci ne jenjavaju.
Jučerašnja dodela Nobelove nagrade za književnost odjeknula je ulicama Stokholma – dok je u koncertnoj dvorani Peter Handke držao govor, na ulicama su održavana dva skupa: jedan protestni i drugi u znak podrške. Ovi skupovi dolaze kao ironičan epilog Handkeove ideje koju je i sam opisao kao naivnu – da bi želeo da sretne „jednu majku sa jedne i jednu sa druge strane“, jednu iz Kravice i jednu iz okoline Srebrenice.
Kontroverza oko Handkea kao laureata sastoji se u optužbama da je negirao genocid u Srebrenici, kao i činjenici da je održao govor na sahrani Slobodana Miloševića, nakon što je otvoreno bio naklonjen srpskoj strani tokom ratova devedesetih.
U međuvremenu, rasprave o Handkeovoj Nobelovoj nagradi eskalirale su na oba pola: dok s jedne strane imamo državne delegacije koje su bojkotovale ceremoniju dodele, na drugoj bi se moglo zaključiti da Srbija treba da bude ponosna jer je dobila još jednog Nobelovca. Između snažnog protesta i izraženog uzdizanja, utisak je da je argumentovana debata izostala, a da oštre reakcije dodatno zamagljuju odnos književnog i političkog.
Da li je, i šta tačno, sporno u ovogodišnjoj Nobelovoj nagradi za književnost? Koliko je sama nagrada književna, a koliko društveno-politička i da li je moguće odvojiti ta dva aspekta?
O tome su za Talas govorili Milo Lompar, Biljana Srbljanović, Gojko Božović i Mirjana Narandžić.
Lompar: Handke na neki način vraća Nobelovu nagradu u poziciju književne vrednosti
Istoričar književnosti i profesor Milo Lompar u izjavi za Talas kaže da je Peter Handke nesumnjivo vredan kao književnik, kao i da je ’specifična vrsta čoveka’.
„Ne treba da pristanemo na politizaciju priče oko Handkeove Nobelove nagrade jer onda umanjujemo umetničku vrednost, a Handke najviše vredi kao umetnik“, naveo je Lompar i zatim referisao na svoje nedavno gostovanje u emisiji „Istina ili laž“ tokom kojeg je elaborirao stav o odnosu umetničkog i društvenog u kontekstu Nobelove nagrade.
„Nema nikakve sumnje u to da u dodeli Nobelove nagrade učestvuju odlučujuća dva činioca – književna vrednost i društveni kontekst ili društvena upotrebljivost laureata. Jedino tako možemo objasniti da neki izuzetno veliki pisci kao Tolstoj, Čehov (…) Prust ili Džojs nisu dobili nagradu“, izjavio je tada Lompar uz komentar da je Lav Tolstoj najveći pisac koji nikada nije dobio Nobelovu nagradu, te da zbog toga niko drugi više i ne treba da je dobije.
Lompar je kazao i da je Nobelova nagrada u poslednje vreme prenaglasila svoj drugi aspekt – društvenu upotrebljivost, a da nagrada mora počivati i na književnoj vrednosti da bi opstala kroz vreme. „Handke je vrednost koja je nesporna i koja na neki način nagradu vraća u poziciju književne vrednosti“, dodao je.
Kada je reč o polemici oko Handkeove nagrade, Lompar smatra da je naglašavanje društveno-političkog naušrtb književnog problematično na više nivoa. Kako je objasnio, oni koji primarno govore o piščevim političkim stavovima i delima čine mu „dalekosežnu nepravdu“ jer stavljaju u senku njegov prkos prema dominantnim zapadnim medijima, ali ga i pretvaraju u društvenu umesto književne činjenice, što znači da je književnost izgubila svoj značaj. S druge strane, dodao je, oni koji previše uzdižu Handkeovu privrženost Srbiji time „kompenzuju nedostatak samosvesti kod nas u javnosti“, dok Handkea shvataju kao „rehabilitaciju sebe“.
„Handke je bio privrženik Jugoslavije. Ali u njegovom opredeljivanju za Srbe, po mom shvatanju stvari, se oktriva njegova duboka intuicija da su Srbi u stvari jedini branili Jugoslaviju“, zaključio je profesor Lompar u pomenutoj emisiji.
„Handke je bio privrženik Jugoslavije. Ali u njegovom opredeljivanju za Srbe, po mom shvatanju stvari, se oktriva njegova duboka intuicija da su Srbi u stvari jedini branili Jugoslaviju“
Govoreći o kritikama u nemačkim medijima, Lompar se osvrnuo na Handkeov esej „Pravda za Srbiju“ u kojem je autor, kako kaže, “razobličio laž i propagandu nemačkih medija”. Kao posledicu toga, Lompar navodi da su nemački mediji o Handkeovoj Nobelovoj nagradi reagovali na dva načina – s jedne strane su „blago ignorisali“ ovu temu, a sa druge su naglašavali društveni kontekst nagrade i tezu da se Handke pogrešno opredeljivao što nije bilo dobro, ali da je ipak veliki pisac.
Srbljanović: Nemoguće je odvojiti političko od književnog u slučaju Handkea
„Handke ne može da dobije Nobelovu nagradu jer je negacionista genocida na samom kraju dvadesetog veka“, započinje razgovor za Talas Biljana Srbljanović, profesorka i dramska spisateljica.
Kako kaže, najlakše joj je da svoju poziciju objasni sledećim poređenjem: „Da je u pitanju književnik koji je pisao genijalne drame i ima zavidan opus, ali je otvoreno negirao holokaust i išao na sahranu Ajhmanu, da li bi ikome palo na pamet da mu dodeli Nobelovu nagradu?“
Govoreći o odluci Komiteta za književnost, ona ističe da je u najboljem slučaju reč o ogromnom previdu, a u najgorem – o političkom stavu Komiteta koji „godinama grca u stravičnim nerešenim problemima“, od kojih je izdvojila prošlogodišnju nagradu za književnost koja nije dodeljena zbog skandala u vezi sa seksualnim zlostavljanjem.
„Ne dovodi se u pitanje talenat pisca, ali čovek je išao u Srebrenicu, zna šta se tamo dešavalo i odlučio je to da negira“, navodi ona.
Na pitanje da li je uopšte moguće odvojiti političko od književnog, Srbljanović odgovara da bi to možda bilo izvodljivo u nekim slučajevima, ali da bi se uvek postavljalo pitanje, dok u slučaju Petera Handkea to jednostavno nije izvodljivo. „Handke ne piše poeziju o proleću i cveće, on piše političku literaturu, čak i njegove najbolje starije drame su političke par ekselans, a u poslednje vreme piše političke pamflete, ne može da se sabere otkad je posrnuo“, dodaje ona.
„Da li biste kupovali novine ljudi koji negiraju holokaust?“
Kada je reč o načinu na koji razgovaramo o Handkeu, Srbljanović smatra da se čitava rasprava svodi na jedno pitanje – „to je za mene pitanje svih pitanja: odnos prema Srebrenici. U bilo kojoj diskusiji, dovoljna su dva-tri koraka da dođeš do te tačke i tu se razilazimo. Ima onih koji smatraju da je to herojski čin ili znaju šta se desilo, ali misle da je korisno i moralno to negirati, a ima i onih koji smatraju da je to najveća sramota naše države i da preko toga ne može da se pređe.
Bilo koja politička diskusija, kada biraš za koga ćeš da glasaš, u kojoj radnji da kupuješ i koje novine da čitaš, svodi se na to pitanje“, objašnjava ona.
Uz ogradu da je nedopustivo porediti bilo koji zločin sa holokaustom, imajući u vidu njegove razmere i sistematičnost, Srbljanović smatra da je na nivou principa moguće napraviti paralelu i postaviti pitanje: „Da li biste kupovali novine ljudi koji negiraju holokaust?“.
Božović: Kada bismo nagrade dodeljivali sa stanovišta političkih tumačenja, one više ne bi bile književne
Gojko Božović, glavni urednik izdavačke kuće Arhipelag i književni kritičar, u razgovoru za Talas ističe da je Peter Handke nesporno veliki savremeni evropski pisac čije su knjige snažno uticale na poetiku evropske knjževnosti, najmanje u poslednje četiri decenije.
„Kada se sve uzme u obzir, a pre svega činjenica da je Handke uistinu veliki pisac koji ima ogroman uticaj, ne vidim problem u tome što je dobio prvenstveno književnu nagradu. Kada bismo nagrade dodeljivali sa stanovišta nekih političkih ili moralističkih tumačenja, one više ne bi bile književne, a bojim se i da bi književnost time bila stavljena u okvire političke korektnosti“, naveo je Božović.
S druge strane, on priznaje da je Nobelova nagrada postala isuviše važna i „sa suviše velikom javnom akustikom“ da bi ostala samo u polju književnosti, što se manifestovalo u više navrata – neki od primera su Bob Dilan, pisci disidenti krajem 1980-ih ili „okretanje“ Nobelove nagrade drugim geografskim područjima nakon završetka Hladnog rata.
„Moramo prihvatiti da pisci imaju pravo na svoje mišljenje, čak i kada nam se njihovi stavovi ne dopadaju. Handke je kritičar zapadnog mejnstrima u dugom nizu poslednjih decenija, a rekao bih da se devedesetih godina opredeljuje za srpsku stranu i Slobodana Miloševića imajući u vidu da je to najsnažniji izazov koji može da uputi zapadnom javnom mnjenju i političkom mejsntrimu. Handke je utoliko porekao dominantni zapadni narativ o ratovima za jugoslovensko nasleđe, i to je prekršaj protiv političke korektnosti koji se očigledno ne oprašta“, smatra Božović.
“To je prekršaj protiv političke korektnosti koji se očigledno ne oprašta”
Kako ističe naš sagovornik, u neuobičajeno žustrim i žestokim reakcijama nije bilo osporavanja Handkeove književnosti, već njegovih političkih i javnih stavova, što pokazuje najmanje tri stvari.
„Prvo je to da je književnost marginalizovana i da postaje važna samo kada može da bude stavljena u neki politički kontekst.
Drugo je da rane i traume od ratova za jugoslovensko nasleđe ni posle dvadeset godina nisu smirene, nego se u svakoj prilici pronalazi razlog da se ponovo razgore strasti i zapodenu teške rasprave.
Treća stvar je sama Handkeova javna pozicija – on je uvek bio pisac koji u svojim javnim gestovima provocira publiku, koji izaziva javno mnjenje, koji ide kontra struje i većinskog mišljenja“, objašnjava.
Božović je naveo i dva paradoksa koja primećuje kod Handkea – prvi je to što je, u književnosti, Peter Handke jedan „strpljivi istraživač jezika, pisac sugestivnog stila koji zahteva veoma posvećenog čitaoca“, dok u svom javnom delovanju „nimalo nije hermetičan“ već, naprotiv, teži da u što većoj meri izazove većinsko javno mišljenje.
„Drugi paradoks jeste činjenica da on sve vreme svog javnog delovanja, koliko možemo pratiti, direktno polemiše sa zapadnim mejnstrimom, dok je u Srbiji devedesetih godina on sve vreme upravo na strani mejnstrima. Opredeljujući se za srpski pogled na jugoslovenske ratove, Handke sve vreme podržava Miloševića, ponekad čini bizarne gestove poput govora na sahrani, a nijednog trenutka nije podržao nikoga iz intelektualne ili građanske opozicije Miloševiću devedesetih“, zaključuje naš sagovornik.
Narandžić: Šta tačno ljudi brane – Nobelovca ili svoj stav o ratu u Bosni?
Mirjana Narandžić, pesnikinja i tehnički asistent urednika u BIRN-u, u izjavi za Talas ističe da odluku Akademije o dodeljivanju Nobelove nagrade Handkeu smatra problematičnom. „Zapravo, sama činjenica da mi 2019. godine moramo da objašnjavamo da je umetnost važna, ali da je ne smemo pozicionirati iznad ljudskog dostojanstva i života je dosta poražavajuća“, dodaje ona.
I to bi bilo potpuno u redu da “samo pisac” nije imao mišljenja o Miloševiću, Mladiću i Karadžiću
Kako kaže, u odbrani Handkea se često koristi sintagma „odvajanje lika od dela“ koja je ovih dana ujedno popularna na društvenim mrežama.
„I onda imamo situaciju da Handke, izbegavajući da odgovori na pitanje o nekim svojim političkim stavovima, na konferenciji za štampu kaže kako je on “samo pisac” proizašao iz Homera i Servantesa i Tolstoja. I to bi bilo potpuno u redu da “samo pisac” nije imao mišljenja o Miloševiću, Mladiću i Karadžiću. I onda ja samo nisam sigurna, kada do te odbrane dođe, šta tačno ljudi brane – Nobelovca ili svoj stav o ratu u Bosni i Hercegovini?“, navela je naša sagovornica.