Foto: iStock
Fejsbuk je u aprilu ove godine objavio kako je usled nemarnosti ova kompanija prikupila preko milion imejl adresa korisnika bez zatražene dozvole. Ipak, to nije ni izbliza najveći skandal u vezi sa nepoštovanjem privatnosti – 2013. godine hakovano je preko 3 milijarde korisničkih naloga kompanije Jahu.
Privatnost na internetu je postala aktuelna tema usled nekoliko velikih skandala koji su otkrili sve opasnosti činjenice da ostavljamo veliku količinu podataka o sebi onlajn, ali i dalje deluje da je veliki broj internet korisnika ravnodušan po ovom pitanju.
Pored nedovoljne zainteresovanosti, u javnosti je prisutan i veliki broj mitova o privatnosti i načinu na koji možemo da je zaštitimo, a narednih nekoliko zabluda su najčešće.
1. “Zašto bi neko hakovao mene – ja nemam ništa da krijem”
Kad god nevladine organizacije i aktivisti ukazuju na važnost zaštite privatnosti, gotovo uvek se pojavi komentar: “Ali ja se ne plašim jer nemam šta da krijem”. Odgovor ovog tipa je toliko čest da je Danijel Sieradski, pisac i aktivista za zaštitu privatnosti, na Tviteru napravio profil sa korisničkim imenom “ništa za sakrivanje”(@_nothingtohide).
Ono što je ovde važno razumeti jeste da privatnost nije nužno isto što i tajnovitost. Postoje podaci o nama za koje nam ne bi smetalo da budu objavljeni, ali je problematično ukoliko nas niko nije pitao da li želimo da te informacije uopšte budu javne. U trenutku kada nemamo kontrolu nad privatnim informacijama o sebi, mi gubimo kontrolu nad delom našeg života jer se više ne pitamo koliko informacija o sebi želimo da odamo drugima. Da bi pojedinac bio slobodan, nužno je da može da odlučuje u koje sve oblasti svog života želi da pusti druge ljude, a ukoliko mu je privatnost ugrožena, takva kontrola više ne postoji. Ovo je princip koji već sada poštujemo – ne prisiljavamo ljude da se izjasne o svojim političkim uverenjima, religiji u koju veruju ili filozofskim načelima.
Pored principijelnog argumenta u odbranu privatnosti, postoje brojne negativne posledice ukoliko je ugrožena privatnost velikog broja građana. Čak i u zemljama sa razvijenim demokratskim institucijama, kao što su Sjedinjene Američke Države, vlasti nisu imune na kršenje privatnosti, što im daje još veću kontrolu nad građanima. Veća količina podataka u rukama vlasti dovodi do toga da je građanima teže da sačuvaju slobode u drugim oblastima života. Lični podaci se mogu naći i u rukama hakera, što stvara nove probleme poput krađe identiteta ili nedozvoljenog pristupa bankovnim računima. Na primeru skandala sa Kembridž analitikom postalo je očigledno da ogromna količina privatnih informacija može biti iskorišćena i u političke svrhe.
Dodatno, gotovo svako ima odeđeni deo svoje istorije pretraga na internetu koji nije ponosan i koji bi želeo da zadrži za sebe, čak i ako u pitanju nije ništa ilegalno. Dokaz toga je i kanadski sajt Ashley Madison koji služi za ljude koji su u brakovima, ali tragaju za ljubavnom aferom. Ogromna količina podataka o 36 miliona korisnika ovog sajta, uključujuči i imejl adrese, brojeve telefona, korisnička imena i šifre naloga, objavljena je 2015. godine nakon hakerskog napada.
2. “Ne može preko interneta mnogo toga da se sazna o nekome”
Uprkos tome što veliki broj ljudi ima profile na minimum jednoj društvenoj mreži i svakodnevno koristi brojne usluge internet pretraživača, i dalje postoji velika skepsa oko toga koliko se zapravo o nama može saznati iz podataka koje ostavljamo na internetu.
Preko jednog linka na Gugl mapama moguće je saznati čitavu istoriju lokacija koje smo posetili, Gugl ima istoriju svih naših pretraga preko njihovog pretraživača (čak i ako ste pokušali da izbrišete svoju istoriju), zna aplikacije koje koristimo na telefonu i ima čitavu istoriju videa koje smo pogledali na Jutjubu. Ovo je samo mali deo ogromne količine informacija koju jedna kompanija poseduje o nama, a čak nismo ni spomenuli Fejsbuk.
Pored velikih kompanija, drugi akteri mogu da saznaju mnogo toga o nama na osnovu dostupnih informacija, čak i ako nemaju uvid u sadržaj naše komunikacije. Od državnih bezbednosnih institucija, koje u nedemokratskim zemljama često targetiraju novinare ili disidente, pa sve do hakera ili ljudi koji iz raznih razloga žele da uhode nekoga, dugačak je spisak aktera koji mogu da prikupe ogromnu količinu informacija o nama na internetu.
Denel Dikson, nekadašnji CEO tehnološke kompanije Mozila, u jednom od svojih govora otkrila je da je sprovela svojevrstan eksperiment tako što je unajmila jednu osobu da o njoj pronađe što više informacija na internetu, znajući samo njeno ime. Lice koje je ona unajmila pronašlo je, samo na osnovnu informacija koje su javno dostupne na internetu, sve adrese na kojima je živela u poslednjih 25 godina, sve imejl adrese koje je ikada imala, listu svih automobila koje je vozila i koje vozi sada, kao i brojne druge osetljive i lične informacije koje ne bi trebalo da budu javne. Ukoliko zaista mislimo da nije toliko teško pronaći veliki broj informacija o nama na internetu, zavaravamo se i potcenjujemo koliko toga je, uz dovoljno truda, moguće saznati.
3. “Teško je zaštititi svoju privatnost na internetu”
Nema sumnje da je gotovo neizvodljivo sačuvati u potpunosti privatnost na internetu. Zasigurno je prošlo doba u kojem je bilo moguće imati kontrolu nad svim informacijama koje o nama postoje na internetu, a usled ovog saznanja, ljudi često izgube motivaciju da uopšte i pokušaju da se zaštite. Iako u većini slučajeva ne možemo da izbegnemo da neke informacije o nama ostavimo javno dostupne, to ne znači da je svaka borba za zaštitu privatnosti uzaludna.
Jedna od lakših stvari koje manje – više svako od nas može da uradi jeste upoznavanje sa tim šta je enkripcija i koje aplikacije omogućavaju ovakav vid komunikacije. Enkripcija je bazirana na kriptografiji i ima dva tipa – javna i simetrična enkripcija. Kod javne enkripcije koriste se dva različita “ključa”, jedan javni i jedan privatni. Javni ključ svima je dostupan, ali samo uz privatni mogu “otključati” informaciju. Ukoliko šaljete imail, koristite “privatni ključ” za enkripciju, a zatim te informacije putuju prostorom koji je javni. Međutim, do sadržaja informacije može se doći samo uz posedovanje “privatnog ključa”. U slučaju simetrične enkripcije, osoba koja šalje i osoba koja prima informaciju koriste isti ključ za enkripciju, što čini da čitav proces bude jednostavniji i brži, ali je i veća opasnost od presretanja poruke.
Postoji veliki broj aplikacija koje su lake i jednostavne za korišćenje, a koje koriste enkripciju. Aplikacija Signal je poznata kao zlatni standard u oblasti enkripcije, WhatsApp je najpopularnija platforma sa ovom opcijom, a tu su i aplikacije Telegram i Wickr Me.
Druga oblast u kojoj je moguće zaštititi svoju privatnosti na internetu je odabir internet pretraživača (internet browser). Najpopularniji internet brauzer danas je Google Chrome, a brojni mediji su pisali o problemima ovog pretraživača u oblasti privatnosti. Kao potencijalno bolju opciju, većina aktivista za privatnost preporučuje brauzere kao što je Firefox. Ovaj pretraživač kompanije Mozila na različite načine štiti korisnike od praćenja na internetu, a nudi i veliki broj dodataka koji se fokusiraju na dalju zaštitu privatnosti. Popularan je i pretraživač DuckDuckGo koji se brendira kao alternativa načinu poslovanja Gugla i garantuje korisnicima da neće sakupljati veliku količinu podataka o njima.
Druge mere predostrožnosti se tiču detaljnog informisanja o tome koje sve informacije su dostupne na našim profilima na društvenim mrežama i velikog opreza kada delimo informacije preko besplatnih i javnih Wi-Fi mreža. Upotreba VPN-a, što je virtuelna privatna mreža koja proširuje privatnu mrežu preko javne mreže, takođe je značajna u zaštiti privatnosti na internetu.
Ovo je ipak samo vrh ledenog brega kada govorimo o zaštiti privatnosti. Ono što je svakako najbitnije jeste da imamo svest da je ovo oblast u kojoj smo ugroženi, ali da nismo bespomoćni i da uz malo truda i edukacije možemo da učinimo dosta kako bismo sebe zaštitili u onlajn prostoru.