Foto: iStock
U javnim raspravama, bilo u medijima ili na društvenim mrežama, često dolazi do sučeljavanja različitih verzija toga kako treba voditi ekonomsku politiku. Prilikom toga, neretko dolazi do zamagljivanja problema koji stoje pred nama ili nuđenja lakih, bržih rešenja čiji zastupnici tvrde da će vrlo brzo okrenuti stvari na bolje.
Rasprave su mahom niskog kvaliteta jer je čest slučaj da dolazi do nenameravanih logičkih grešaka ili čak da se one namerno koriste prilikom argumentacije stavova.
Zbog toga vam predstavljamo spisak najčešćih logičkih grešaka, sa primerima iz oblasti ekonomije.
Ovoga puta bavićemo se greškom lažnog ograničavanja, prilikom koje se kao postojeće opcije navode samo jedna ili dve, iako njihov broj može biti znatno veći.
Privatizacija za tajkune
Ako pričamo o privatizaciji državnih preduzeća, za koja ne postoje dobri argumenti da budu u državnom vlasništvu – kao što su avio ili telekomunikacione kompanije – često se srećemo sa sledećim arugmentom protiv privatizacije. U zemlji sa slabom vladavinom prava kao što je Srbija, ovaj proces će dovesti do toga da se kao kupci pojavljuju domaći tajkuni i druga lica koja su bliska vlasti, gde se mogu naći i velike strane kompanije koje imaju neke političke dogovore.
Dakle, ako se neko zalaže za privatizaciju, on podržava tajkunizaciju. Ovo je naravno vrlo moguć scenario, kao što smo videli u slučaju privatizacije medija. Međutim, ovo nije jedino rešenje jer namešteni tender nije jedina moguća opcija za privatizaciju.
Ako zanemarimo mogućnost postojanja poštenog tendera, moguć je odabir neke druge od tehnika privatizacije koji bi smanjio ili onemogućio ovakav ishod. To može biti izlazak na berzu preko inicijalne javne ponude (IPO), prodaja manjinskog paketa akcija i uvođenje profesionalnog menadžmenta preko neke od vrsta ugovora o rukovođenju, pa i čak podela akcija građanima ili mešavina nekoliko ovakvih rešenja. Tajkunizacija nije jedini rezultat privatizacije, iako se ponekada tako predstavlja.
Ekonomska saradnja ili sa EU ili sa Rusijom
Kod nas periodično dolazi do rasprava da li Srbija treba da ekonomski sarađuje sa EU ili sa Rusijom, kao da jedno mora da isključuje drugo. Naravno, imajući u vidu znatno jače ekonomske veze Srbije sa EU (odatle dolazi velika većina stranih investicija, te većina trgovinske razmene, i sa strane izvoza i uvoza), za našu privredu je najbolja tešnja ekonomska saradnja sa EU, pa i potencijalno članstvo u ovoj organizaciji, umesto ulaska u Evroazijsku keonomsku uniju koju predvodi Rusija. Ipak, to ne znači da ne treba da sarađujemo i sa ovim zemljama.
Ne zaboravimo da i kompanije iz EU dosta investiraju ili trguju sa firmama iz ovih zemalja, pa je u najmanju ruku čudno insistirati na nekim nametnutim ograničenjima – bilo sa strane onih koji više vole saradnju sa EU ili onih koji se odlučuju za Rusiju.
Dekarbonizacija energetike
Srbija za proizvodnju električne energije pojedinačno najviše koristi ugalj. Ovo dovodi do visokog nivoa zagađivanja životne sredine (ispuštanje praškastih materija, sumpora i azota u vazduh; stvaranje pepelišta nastalog spaljivanjem uglja; uništavanje zemljišta ispod koga se kopa ugalj). U svetlu globalnog zagrevanja ovo je važna tema – ali tvrditi da Srbija treba kao Nemačka da prelazi na dekarbonizaciju tj. na prestanak korišćenja fosilnih goriva u kreiranju električne energije nije smislena, jer naša privreda za to jednostavno nije spremna.
Jedno je kada to radi razvijena privreda sa 45.000 američkih dolara po stanovniku kao Nemačka, a sasvim drugo kada to radi privreda sa 6.000 dolara kao Srbija. I pored toga, veliki broj ekoloških aktivista tvrdi da se ovo mora brzo sprovesti da bi se smanjilo zagađenje.
To što je neko protiv dekarbonizacije Srbije u ovom trenutku, ne znači da je protiv smanjenja zagađenja, ali je to moguće sprovesti ugradnjom novih filtera koji će smanjiti ispuštanje sumpora, azota i praškastih materija, te gradnju novih pepelišta po novim EU standardima, a ne gotovo potpunim onemogućavanjem rasta privrednih aktivnosti i dohotka u skorijoj budućnosti.
Kako da prepoznamo ove greške?
Svet oko nas je kompleksan i nelinearan sistem. Takva je i ljudska interakcija, koja se često u praksi pokazuje teško predvidljivom. Usled toga, jako je teško ovakve sisteme svesti na mali ograničeni broj rešenja, po principu „ako nisi sa nama, onda si protiv nas“. Broj mogućnosti je gotovo uvek veći od samo jednog ili dva.
Zato je veoma zgodno uzimati tu metaforu kada se neki problem iz ekonomskog domena predstavlja kao dihotomija – ili jedno ili njegova potpuna negacija. Sa takvim misaonim stavom vrlo je lako pronaći i druge opcije koje nisu navedene.