Da li je vreme za ujedinjenje građanske Srbije?
Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: Talas

Ako ne sada, kada – 2027?

Novembar 2019. Do izbora je, u najboljem slučaju, ostalo manje od 6 meseci, a opoziciona scena je i dalje zaglavljena između kampanje „aktivnog bojkota“ (koja je dosegla nivo lepljenja stikera i na njemu ostala) i pitanja da li će drugi deo onoga što bismo nazvali „pravom opozicijom“ izaći na izbore.

Prvi tabor, jer u ovom trenutku to zaista jesu samonametnuti tabori, zacementirao je odluku glede izbora još sredinom septembra. Vreme je da političke partije i pokreti koji mogu da ponude alternativu urade isto – za sada, makar iza zatvorenih vrata. Evo i zašto.

 

Ko se obraća Jankovićevim biračima iz 2017?

Saša Janković podneo je ostavku na mesto ombudsmana u februaru 2017, da bi već u aprilu završio predsedničku izbornu trku kao drugoplasirani – sa 16,36% glasova izašlih, to jest blizu 600.000 glasova. Imajući u vidu tabloidnu kampanju koja je u ovom periodu vođena protiv njega (sećamo se ’afere samoubistva’ 1993), ovakav rezultat je više nego uspešan.

Jankovićeva platforma imala je sve odlike onoga što bismo nazvali građanskim – proevropska, tolerantna, pardon my french pristojna kampanja uspela je da otkrije potencijal koji leži u delu biračkog tela kojem se on obraćao. I to je bila najvažnija lekcija 2017 – postoji značajan deo birača koji nisu egzaltirani povicima da će Vučič da izda i preda Kosovo ili da nam preti opasnost (veliko)albanske najezde, i dodatno – spremni su da izađu na birališta i glasaju za svoju budućnost. Da li su razočarani? Verovatno jesu, ali bili su razočarani mnogo puta, pa izlaznost na parlamentarnim izborima nikada nije pala ispod 53% od uvođenja višestranačja 1990.

Dve godine kasnije, utisak je da se ovim biračima ne obraća gotovo niko. Nosilac ideje bojkota, Savez za Srbiju, uz sve pokušaje maskiranja pod parolom ’evropskih vrednosti’ svojim najglasnijim istupima i glasnogovornicima vidno vuče udesno (uz takođe vidno negodovanje dela Demokratske stranke), dok ostatak opozicione scene i dalje vaga da li će proevropski orijentisanim građanima dati priliku da na izborima glasaju. Potencijal, dakle, postoji, i nije iscrpljen Jankovićevim glasačima – pitanje je da li neko pored Vučića razmišlja o raspoloženju birača.

 

Povezano:

 

Potrebna je kontrateža radikalnoj desnici – Miša Vacić, Levijatan i bogznakojoš

Pored potencijala koji postoji u biračkom telu, potrebna je i politička kontrateža radikalnoj desnici koja je sve glasnija. Očekivano je da u situacijama duboke polarizacije na površinu isplivaju ekstremi i takozvani frindž, ovoga puta oličeni u Miši Vaciću i njegovoj Srpskoj desnici, zatim pokretu ’za zaštitu životinja’ Levijatan, a hvala Bogu ima dovoljno vremena da vidimo još sličnih kandidata.

I možete da kažete da je Vacić klovn, da za Levijatan ne zna niko van Tvitera ili da Vučić ne može da ih ’prebaci preko cenzusa’ ako se kandiduju– ali postoji sasvim realna šansa da se ovi ljudi sutra za nešto pitaju.

Ako ne na parlamentarnim, a ono bar na lokalnim, ove face mogu lako da zauzmu prostor koji im se bojkotom ostavlja na izvol’te. Što nas dovodi do sledećeg argumenta – lokal.

 

Lokalni izbori – borba ili odricanje?

Najveća pobeda srpske opozicije u poslednjih 30 godina, Peti oktobar, započela je na lokalu. Ne bi Zoran Živković mogao da organizuje ljude u Nišu, ili Velja Ilić da pokrene karavan iz Čačka, da nisu imali snažna uporišta u svojim opštinama koja su obezbedili 1996. godine.

Za razliku od tadašnje realne snage opozicije na lokalu, danas govorimo o svega nekoliko opština u Srbiji. I dalje, deo opozicije koji planira da bojkotuje izbore odlučio je da se ovih uporišta odrekne. Time neće samo propustiti da jakom lokalnom kampanjom pridobije još nekog glasača, već će dodatno unazaditi svoju poziciju.

Da, bilo bi lakše da su lokalni izbori odvojeni od parlamentarnih, ali pitajte Stamatovića u Čajetini ili Sašu Paunovića u Paraćinu da li su njihovi birači oduševljeni idejom da gradove prepuste SNS-u ili srpskim desnicama.

 

Ako ne vi, ko?

Izbori će biti održani, a građani će na njima glasati, šta god neodlučni deo opozicije odlučio. Tu pre svega mislim na Pokret slobodnih građana, prirodnog naslednika Jankovićeve baze, zatim Novu stranku koja zvanično čeka raspisivanje izbora da bi se izjasnila, ali i članove DS-a koji su vidno nezadovoljni odlukom stranke da se još u septembru priključi kampanji bojkota.

Demokratska stranka je važna – pre svega kao simbol borbe za proevropsku, demokratsku, građansku Srbiju. Novo cepanje stranke ne bi bilo lep prizor, ali sigurno da postoji neki način da se sve ovo ne završi utapanjem DS-a u ideološki i programski neprirodnu koaliciju koja baš i nije naklonjena njenim načelnim vrednostima.

Bojkotaši su doneli odluku. Naprednjaci i Miša Vacić takođe.

Ostaje i pitanje Stranke moderne Srbije i Građanskog demokratskog foruma koji bi prirodno mogli da budu deo proevropske, građanske koalicije, ali bi prepreka tome mogla da budu razmimoilaženja unutar starog PSG-a, što bi možda rezultiralo odvojenim kolonama. Tu su još neki igrači, ali o tom potom.

Bojkotaši su doneli odluku. Naprednjaci i Miša Vacić takođe. Niko od njih ne odgovara na potrebu za istinskom građanskom opcijom i davanjem nade u sumornom političkom životu Srbije. Ako ne sada, kada – 2027?

 

Pročitajte i:

 

——————————————————————————————————————————

Ovaj tekst je nastao uz podršku fondacije Fridrih Nauman i odražava isključivo stavove autorke