Foto: Radosław Pachowicz 731786/11iStock
Pre tačno 30 godina u Berlinu, Dejvid Haselhof je obučen u kožnu jaknu sa svetlećim lampionima i šalom sa dizajnom klavirskih dirki pevao svoju hit „Looking for Freedom“ („U potrazi za slobodom“). Ova pesma odlično se uklapala u simboliku rušenja Berlinskog zida i pada socijalizma u Istočnoj Evropi. Želja za slobodom stanovnika iza „gvozdene zavese“ pobedila je policijsku čizmu totalitarnih vlasti istočnoevropskih vladajućih komunista i SSSR-a. Nakon 30 godina, budućnost izborene slobode i liberalne demokratije u Istočnoj Evropi izgleda kao i pevačka karijera Dejvida Haselhofa: prilično maglovito. U prethodnih deset godina, ova društva zabeležila su sve veće udaljavanje od tada postavljenih pravaca, budući da idu ka specifičnoj formi autoritarizma.
Ekonomski napredak i demokratsko nazadovanje
Države Centralne i Istočne Evrope su nakon pada socijalizma uspele da se ekonomski približe proseku svojih komšija iz Zapadne Evrope pre svega zahvaljujući protržišnim reformama, otvaranju ka slobodnoj trgovini i uz ozbiljnu podršku koja je dolazila iz Evropske unije. Države koje su donedavno imale komandnu privredu i fabrike sa sulundarama, postajale su funkcionalne kapitalističke privrede. Primer je svakako Poljska koja od 1990. nije zabeležila godinu privrednog pada, čak ni tokom globalne recesije. Današnje članice Evropske unije iz Istočne Evrope po studiji EBRD-a iz 2018. nalaze se bliže evropskom proseku sa od 50% do 70% od potpune konvergencije. U Poljskoj je nezaposlenost danas kao u susednoj Nemačkoj na oko 3%, dok je u Češkoj Republici čak i niža.
Na drugoj strani, koliko god da se Istočna Evropa približila zapadnim liberalnim demokratijama u polju ekonomskog razvoja, u poslednjim godinama se sve više udaljava od samog koncepta liberalne demokratije. Demokratizacija je počela relativno uspešno, sa pojavom višepartijskog sistema i strankama koje su se brzo adaptirale u skladu sa evropskim političkim okvirima. Vladajući socijalisti su se od partija koje su istovremeno bile stranka/država/tajna služba transformisale u socijaldemokratske stranke po evropskom modelu. Nastale su i nove konzervativne i liberalne partije. Stranke su dolazile do vlasti na demokratskim izborima i delovalo je da će se i u sferi demokratizacije ostvariti konvergencija. Međutim, iznenada javio se uspon autoritaraca, a ova društva postala su dodatno zatvorena i konzervativna.
Uspon autoritaraca
Malo ko je mogao da veruje da će jedan od lidera Mađarske komunističke omladinske lige u jednopartijskom sistemu sutra postati mađarski socijaldemokratski premijer u višepartizmu. Međutim, malo ko je mogao da veruje i da će stipendista Džordža Sorosa i borac za demokratiju u Mađarskoj postati neko ko Sorosa koristi kao glavnu političku metu i suzbija demokratiju u istom društvu. Radi se o Ferencu Đurčanju i Viktoru Orbanu, koji na simboličkom nivou predstavljaju dve faze postsocijalističke transformacije u društvima ovog regiona. Prvi predstavlja entuzijazam u približavanju Zapadu i otvaranje društva, uz veliku trapavost i čestu nekompetentnost. Drugi predstavlja skretanje ka ultra društvenom konzervativizmu, zatvaranju društva i autoritarizmu.
Politički lideri u ovim državama uspeli su da u prethodnih deset godina iskoriste nesigurnost stanovništva nakon svetske ekonomske krize, generalno opšte konzervativne društvene stavove, skepsu prema demokratiji i entuzijazam prema državi kao zaštitnici nasleđen iz prethodnog perioda. Poslednju deceniju obeležio je uspon lidera sa autoritarnim tendencijama, patronažnim načinom vođenja država, čija retorika obiluje desničarskom konzervativnom retorikom, socijalnim populizmom i antielitizmom.
Od socijalizma do konzervativnog kronizma
Tehnologija vlasti prosečnog savremenog lidera u istočnoevropskoj EU članici bazira se na obezbeđivanju patronažne mreže. Gotovo sve vladajuće stranke, od mađarskog Fideza, preko poljskog „Prava i pravde“ do doskora vladajućih socijaldemokrata u Rumuniji, bazira svoj rad na rasprostranjenoj mreži uticaja pomoću lokalnih i regionalnih barona. Uz političke barone ide i kriminalna ili partijski povezana privrednička garnitura koja brsti delove od oko 65 milijardi evra koliko iznose EU subvencije za poljoprivredu, originalno namenjene da održe posustajuće ruralne zone živim. U slučaju država Istočne Evrope, poput Mađarske, dobrim delom služe za održavanje vladajuće partijske mašinerije i kronizam. Aktuelni premijer Češke, Andrej Babiš, lično je primio nekoliko desetina miliona evra na ovoj način. Zabeleženi su i slučajevi gde su prijatelji iz detinjstva premijera postajali najbogatiji ljudi u državi.
Paralelno sa tim, vladajuće stranke se trude da oslabe institucije i ojačaju kontrolu u medijskoj sferi. Vlast Kačinjskog konstantno vrši napad na nezavisno sudstvo i vladavinu prava, dok je manje efikasna od Viktora Orbana u medijskoj kontroli. Suzbijanje demokratije legitimisano je manjim poverenjem u demokratiju kao uređenje od strane stanovništva, političkom retorikom i populističkom javnom potrošnjom. Autoritarci po pravilu su usmereni na napade na Brisel koji definišu kao otuđen od potreba prosečnog građanina ili kako bi to definisao Kačinjski „koji je opsednut političkom korektnošću, dženderizmom (teorija roda) i migrantima“. Opozicija je najčešće definisana da pripada određenim elitama, a druge vidove protivnika vlasti kao deo globalističke mreže, u mađarskom slučaju personifikovane u Džordžu Sorosu. Podilazi se i ksenofobnim sentimentima u društvu kroz stalnu satanizaciju migranata i islama i predstavljanjem njih kao centralne pretnje.
Ovu retoriku upotpunjuje neretka populistička javna potrošnja, gde se ili cene određenih javnih usluga daju gotovo besplatno ili se dele jednokratna budžetska davanja. Kroz ove mere ciljaju se biračke baze gubitnika tranzicije iz malih gradova i ruralnih sredina. Sa druge strane, trebalo bi i naglasiti da je ta tranzicija promenila svoj smer. Od totalitarnih socijalističkih režima krenula je ka kapitalističkim liberalnim demokratijama, a skrenula je ka konzervativnom i autoritarnom kronizmu.
Budućnost postsocijalističkih EU članica
Nove demokratske institucije uspostavljene nakon propasti socijalizma pokazale su se kao ranjive na uspon autoritarnog populizma, a evropske nadnacionalne institucije kao slabe da ga spreče. Kao najveće baze otpora prema ovom vidu vlasti i retorike ostaju veliki urbani centri, mlađe stanovništvo i visokobrazovani. Vladajućim populistima ide i na ruku što je opozicija mahom podeljena na ekstremnu etnonacionalnu i evroskeptičnu desnicu i proevropske socijlademokratske i liberalne stranke.
Kao centralno pitanje se postavlja da li će se bivše socijalističke države vratiti na put tranzicije koji bi obuhvatao uspostavljanje liberalne demokratije i tržišne privrede ili će se nastaviti produbljivanje konzervativnog i autoritarnog kronizma. Povratak na prvobitni tranzicioni smer trenutno deluje maglovito, iako se stanje u kom je demokratija razlikuje između ovih država. Trideset godina nakon pada Berlinskog zida, zainteresovanost da se utiče na to spolja je slabija, a operativne mogućnosti se nisu pokazale u praksi.
Ono što može delovati ohrabrujuće je što ove države više nisu totalitarne diktature koje kontrolišu sve sfere društva, uz ideološku indoktrinaciju, sa spoljnom supersilom koja je garant svega toga. Sadašnji autoritarci su u suštini više lideri labavih interesnih grupacija, koje se održavaju pomoću prevarantskih šema i populističke retorike, a ni jedno ni drugo ne može trajati večno. Iz tog razloga, budućnost liberalne demokratije u ovim državama može delovati maglovito, ali daleko od toga da može delovati mračno kao što je delovalo građanima ovih država dok su još bili u „U potrazi za sobodom“. Međutim, važno je naglasiti da koliko god ovi autoritarci delovali ranjivije nego prethodna totalitarna socijalistička vlast, njihovi spoljni i unutrašnji protivnici imaće ozbiljan izazov pred sobom u narednim godinama.