Foto: iStock
Da bi politika uticala na životni standard građana, ona mora da bude u direktnoj komunikaciji sa njima. Zato se zalažemo za što veću decentralizaciju u smislu vraćanja i povećanja ovlašćenja lokalnih samouprava.
*Tekst je deo serijala autorskih tekstova u okviru rubrike “Politički ugao” u kojoj političke partije i pokreti obrazlažu svoje programe i rešenja.
Životni standard je kategorija 20. veka. U tom veku je postao bitan i za određivanje uspešnosti političkog delovanja i uspeha nečije politike. U tom veku je počela i uspešnost određenog društva i države da se meri životnim standardom građana.
U potrošačkom društvu, životni standard skoro da je sveden na potrošačku korupu – uglavnom. Danas, kada je smisao potrošačkog društva doveden u pitanje, otkriva se da životni standard određen kao uglavnom veličina potrošačke korpe nije isto što i kvalitet života građana, naroda, pripadnika jednog društva ili državljana određene države. Danas ponovo otkrivamo da, pored opipljivih i merljivih vrednosti potrošačke korpe, kvalitet života čine i određene vrednosti, emotivne predstave i svest o smislu života u određenom društvu. To se zove socijalni kapital. Ili dostojanstvo. Nije merljivo kao potrošačka korpa, ali je bitan osećaj da čovek, građanin, Srbin, želi da živi u određenom narodu, društvu, državi – i da mu je zbog toga dobro.
Naravno, dostojanstva nema ako je potrošačka korpa bedna. Ali, kada se dostigne određena veličina potrošačke korpe, njena veličina više nije važna ako čovek oseća poniženje i besmisao svog položaja u društvu i državi u kojoj živi. I više nema te potrošačke korpe koja mu smisao i vrednost života može dati ako ne oseća dostojanstvo života. I to je životni standard, a zove se kvalitet života.
Najuspešniji primer 20. veka – Kina
Nije samo Kina. Ima još država koje su napravile gigantske iskorake u povećanju životnog standarda svojih državljana u 20. veku, ali Kina je najimpozantnija ako se uzme u obzir da je to zemlja u kojoj 1.400.000.000 ljudi treba da oseti da je neka mere države napravila pozitivan pomak u njihovom životu. Kako su govorili predstavnici Kine – nema tog problema koji je mali ako ga doživi 1.400.000.000 Kineza – u zbiru je veliki, i nema tih sredstava koja su dovoljno velika ako treba da se podele na 1.400.000.000 Kineza – kada stignu do svakog od njih, ona su mala.
Ipak, takva Kina je proglasila Narodnu republiku i krenula u izgradnju socijalizma pre 70 godina. I na početku se borila sa problemom gladi za ogroman broj Kineza. Njihova uspešna potrošačka korpa tada je bila šaka pirinča. Njihov životni standard građana tada je bio da ne umru od gladi. Danas je Kina druga ekonomska sila u svetu sa tendencijom da uskoro postane i prva – ispred SAD koje su te 1949. godine (kada je nastala moderna Kina) bile neprikosnovene i po ekonomskoj moći i po lagodnom životnom standardu svojih građana. A ima ih skoro pet puta manje od Kineza i to u vrlo bogatoj zemlji.
Po životnom standardu građana, Kina je među srednje razvijenim državama. U očima Kineza koji su počeli sa bekstvom od gladi, to je ogroman uspeh. I osećaj dostojanstva što pripadaju najuspešnijoj naciji na planeti nadoknađuje im manju potrošačku korupu od američke.
Osećaj smisla biti Kinez u 21. veku povećava socijalni kapital Kine. Socijalni kapital je ono poverenje koje u jednom društvu postoji među njenim članovima i onaj osećaj da život u tom društvu ima smisla, da se oseća ponos u susretu sa strancima, a da se oseća dostojanstvo na svakom mestu. Socijalni kapital je i osećaj da će u budućnosti biti još bolje u društvu kome pripadamo. To je ono što Kinezi danas osećaju više nego mnogi drugi na planeti.
Socijalni kapital uz potrošačku korpu koja postepeno raste daje im osećaj da im je životni standard među najvećim u svetu. Kina polazi i od činjenice da je najsiromašnijima ceo životni standard izjednačen sa potrošačkom korpom, dok je najbogatijima sveden na statusne simbole. Ni jedno ni drugo nije dobro za stabilnost društva. Jedino srednja klasa može da obezbedi nastavak razvoja jer je jedino ona ta koja proizvodi i održava socijalni kapital.
Zato je namera Kine da u narednim godinama svoju srednju klasu podigne na 500.000.000 ljudi. Tada će socijalni kapital Kine biti ogroman.
SPAS za Srbiju
Srpski patriotski savez (SPAS) smatra da je Kina dobar primer kako društveni konsenzus (ili, kako bismo mi rekli, „Samo Sloga Srbina Spasava“) pomaže da društvo ubrzano izgradi životni standard koji daje kvalitet života, a državi stabilnost. Zato toliko insistiramo na pomirenju i razumevanju u našoj političkoj klasi kako bismo onda tu slogu preneli i na celo srpsko društvo.
Ono što, međutim, kao politička mera treba i može da doprinese povećanju kvaliteta života, pa i životnog standarda naših građana, jeste učiniti vlast što bližu građanima i što dostupniju za sve njihove predloge, zamerke i potrebe. Da bi politika uticala na životni standard građana, ona mora da bude u direktnoj komunikaciji sa njima. Zato se zalažemo za što veću decentralizaciju u smislu vraćanja i povećanja ovlašćenja lokalnih samouprava.
Lokalna samouprava je ona vlast koja se prva sreće sa problemima građana i ona je ta koja najdirektnije može da deluje na stvaranje životnih uslova koji poboljšavaju standarde života građana.
Lokalna samouprava je ona vlast koja se prva sreće sa problemima građana i ona je ta koja najdirektnije može da deluje na stvaranje životnih uslova koji poboljšavaju standarde života građana. A da bi životni standard građana bio što ravnomerniji u celoj Srbiji potrebna je i demetropolizacija – podrška manjim gradovima nasuprot velikim gradskim centrima i celinama.
I naravno, da bi građani što više uticali na rad lokalne samouprave i svakog drugog nivoa vlasti (kako bi povećavali i svoj životni standard), potrebno je obnoviti i ustanoviti političku kulturu referenduma. Kao u Švajcarskoj. A tamo je, kao što znamo, životni standard sasvim u redu.
Autor teksta: Vladan Glišić, član Predsedništva Srpskog patriotskog saveza
*Stavovi izraženi u autorskim tekstovima u okviru rubrike “Politički ugao” odražavaju isključivo stavove političkih stranaka i pokreta koji ih potpisuju, a ne stav uredništva Talasa.