Autorka

Vreme čitanja: 4 minuta

“U tom unutrašnjem rasulu, pad Berlinskog zida bio je gotovo nevažan događaj, a upravo je pad Berlinskog zida ujedinio srpske komuniste i nacionaliste u zločinačkom poduhvatu koji je takođe aktuelna stvarnost, sa svim ovim zlom koje je ponovo isplivalo”

 

Pad Berlinskog zida je istorijski događaj čije su se posledice osetile u zemljama širom Evrope. Pre samog pada zida, revolucionarni talas i bunt protiv komunističkog režima zahvatio je zemlje Istočne Evrope, ali je on zaobišao Jugoslaviju. Za Jugoslaviju je 1989. godina ipak bila  od velikog značaja, ali ona nije donela demokratizaciju i liberalizaciju.

O uticaju pada Berlinskog zida na političko stanje u Jugoslaviji, unutrašnjim trvenjima i spoljnopolitičkoj situaciji u kojoj se nalazila Jugoslavija, za Talas je govorio Nikola Samardžić, istoričar i osnivač političkog kluba “Glas”.

 

Samardžić: 1989. bila je zaista zlokobna

Talas: Berlinski zid je pao 9. novembra 1989. godine, ali je ovo bila godina burnih događaja i za tadašnju Jugoslaviju. Šta biste kao istoričar izdvojili kao najrelevantnije političke događaje i procese koji su se u Jugoslaviji odvijali paralelno sa padom zida i ujedinjenjem Nemačke? 

Nikola Samardžić: Jugoslavija je nakon smrti Josipa Broza Tita postajala ekonomski sve jača, a politički sve slabija, u smislu unutrašnjeg jedinstva. Jugoslovenska Iron Lady Milka Planinc je od 1982. do 1986. godine, uz podršku MMF-a, izvela uspešne ekonomske reforme, pre svega u smislu uspostavljanja povoljnijeg spoljnotrgovinskog bilansa. Ekonomska snaga federalne vlade postala je protivteža njenoj, vremenom, sve manjoj političkoj moći.

Broz je u sebi ujedinio političku vlast, koju su podelile federalna, republičke i pokrajinske vlade, partijsku vlast koja je nestajala u federaciji kako su je prisvajale lokalne strukture i vezivale je za nacionalizam, i vojnu vlast, koju je preuzela JNA.

JNA je faktički Ustavom iz 1974. godine postala deveta federalna jedinica, ali bez teritorije. Dualizam federalne vlade postajao je sve oštriji do kraja osamdesetih, a Jugoslavija se nasilno raspala upravo zbog tog dualizma. Poslednji jugoslovenski premijer Ante Marković izabran je za predsednika Saveznog izvršnog veća 16. maja 1989. godine, umjesto Branka Mikulića (BiH) koji je podneo ostavku zbog pritisaka i opstrukcija Beograda. U međuvremenu je Slobodan Milošević preuzeo u Srbiji vladu i partiju, kontrolisao Narodnu skupštinu i pripremao vojni udar, računajući na većinsku podršku JNA.

Milošević je uspeo da Markoviću podmetne generala Petra Gračanina na funkciji saveznog sekretara za unutrašnje poslove. To ga je nasilje isključivo interesovalo. U međuvremenu je, koristeći podele u Jugoslaviji u odnosu na poruke rudara rudnika Stari trg u Trepči, koji su počeli štrajk u oknu 20. februara 1989. godine, Milošević organizovao masovan miting u Beogradu, manipulišući kosovskim pitanjem kako bi dobio široku podršku nasilnom rasturanju Jugoslavije. To je ponovio na Gazimestanu 28. juna 1989. godine. Federalni premijer Ante Marković je protestno napustio taj skup, ali je ponovio svoj optimizam kad je u januaru 1990. godine, nakon 14. vanrednog kongresa SKJ, koji su napustili hrvatski i slovenački delegati, izjavio: “Pa šta ako se Partija raspala, Jugoslavija može i bez nje”. Ta 1989. bila je zaista zlokobna. Krajem 1989. inflacija je dostigla skoro 3,000% na godišnjem nivou. Ponovo uz podršku MMF-a, ali i SAD, Marković je 1990. stabilizovao bankarski sistem, a novi konvertibilni dinar vezao za nemačku marku. Budžet JNA spustio je sa 60% na 35% federalnog budžeta.

 

Kako su tadašnje jugoslovenske političke elite posmatrale pad komunizma u Nemačkoj i Evropi, a kako šira intelektualna javnost? 

Nažalost, taj sam proces pratio pretežno naknadno. Vreme od 26. februara do 26. septembra proveo sam u šumama oko Gnjilana, gde je vojska bila u pripravnosti kako bi reagovala na eventualne nemire širih razmera koje ne bi bile u stanju da zaustave republičke i federalne policijske snage. U nacionalističkim krugovima u jugoslovenskim okvirima mislim da više nije bilo važnih debata. Dobrica Ćosić, SANU i SPC prešli su u političko podzemlje koje je rukovodilo brutalnom propagandom. Na površini, u društvu, napetosti su rasle pred stvarnošću u kojoj je bilo očigledno da Slovenija i Kosovo odlaze. Ali je mislim etnička distanca Srba i Hrvata, koji su bili nacionalna osovina Jugoslavije, bila minimalna. Za odlazećom Jugoslavijom tada su najviše žalili Bošnjaci, koji su je najiskrenije smatrali svojom postojbinom. U tom unutrašnjem rasulu, pad Berlinskog zida bio je gotovo nevažan događaj, a upravo je pad Berlinskog zida ujedinio srpske komuniste i nacionaliste u zločinačkom poduhvatu koji je takođe aktuelna stvarnost, sa svim ovim zlom koje je ponovo isplivalo.

 

Nakon pada Berlinskog zida, demokratizacija i liberalizacija dogodila se i u drugim zemljama Centralne i Istočne Evrope. Koje su bile ključne prepreke da Jugoslavije krene sličnim putem? Da li neke od tih prepreka i dalje postoje i zašto?

Prva i poslednja prepreka bio je raspad Jugoslavije.

 

Da li su pad Berlinskog zida i potonje urušavanje socijalizma u Evropi imali uticaj na politička dešavanja u Jugoslaviji? Kako je ova velika promena na međunarodnoj političkoj sceni uticala na goruća pitanja u Jugoslaviji tada? 

Koliko se sećam, najviše utisaka bilo je o padu Čaušeskua u Rumuniji. I u Srbiji taj prevrat je imao izvesnu podršku, bilo je simpatija u odnosu na pobunu, ali nije bilo pozitivnih podsticaja. To je bilo nemoguće, Jugoslavija se raspadala, a nije bilo konsenzusa oko granica i nasleđa. Komunisti su postali nacionalisti i klerikalci, a Beograd je preuzeo kontrolu nad većim delom JNA.

 

Na koji način se promenila politika velikih sila, naročito Sjedinjenih Američkih Država i Rusije, prema Jugoslaviji nakon pada Berlinskog zida?

SAD su podržavale opstanak Jugoslavije, ali je to njeno potonje trajanje, tokom 1990. i 1991. godine, zavisilo gotovo isključivo od ponašanja JNA i odluka koje su se donosile jednostrano u Sloveniji i Hrvatskoj. Zbog Zalivskog rata 1991. godine, SAD nisu, nažalost, bile u stanju da pravovremeno intervenišu, da zaustave Miloševića i njegovu zločinačku mašineriju.

SSSR je početkom 1991. godine intervenisao u Litvaniji, kad je postalo očigledno da Gorbačov nije nikakav reformator koji će izneti suštinske promene. SSSR se do kraja 1991. raspao, ali se njegovo jezgro u Rusiji nije demokratiziralo. Jugoslavija je postala sovjetska paradigma. U tome je istorijski izvor prokletstva koje nas vezuje, dok postupno ponovo izumiremo, za Putinovu Rusiju.