Foto: iStock
Očigledno je da različite varijante „razgraničenja“ – opcije za koju se predsednik Vučić javno založio – nemaju dovoljnu podršku javnog mnjenja u Srbiji.
Jedna od osnovnih političkih poslovica u Sjedinjenim Američkim Državama glasi – „all politics is local“. Doista, politika na svim meridijanima ima i lokalne obrise i dugoročno je nemoguće osvojiti vlast ili je uspešno vršiti bez poznavanja lokalnog konteksta. Svakako da bi o ovoj poslovici trebalo malo više da razmišljaju i brojni naši „analitičari“ i političari kojima je izlet do Avale najdalji odlazak iz kruga dvojke, ali – ova poslovica u našem kontekstu i nije baš potpuno tačna.
Počnimo od prostog pitanja u vezi sa aktuelnim srpskim vlastima – da li bi Srpska napredna stranka 2012. godine zaista i formirala Vladu sa socijalistima i dinkićevcima, da nije iskazala spremnost na kompromise u pogledu pitanja Kosova?
Nisam pristalica ni onih koji tumače da je u Srbiji „sva politika globalna“ i posmatraju sve ishode na našoj političkoj sceni kao „politički diktat Zapada“ ili „posledicu sukoba interesa velikih sila“. Time se, deluje mi, auto-amnestiramo od bilo kakve odgovornosti za izbore koje pravimo i onda nam naša sudbina deluje kao lakše podnošljiva, jer od nas ni ne zavisi. Ipak, nisam ni naivan da mislim da ne postoje ozbiljni spoljni uticaji na to ko bi trebalo da čini Vladu Srbije, a koji dolaze i sa Zapada i sa Istoka.
U skladu sa tim, ubeđen sam da je za pravljenje vlade SNS-SPS-URS leta 2012. godine bio neophodan i „amin“ SAD i EU, te da bi, da ovog odobrenja nije bilo, bila formirana ili „stara-nova“ vlast DS-SPS-URS, ili koalicija DS-SPS-LDP/SPO, ako čak ne i „velika koalicija“ SNS-DS. Zalog za podršku bila je spremnost na politički dijalog sa Prištinom i na postizanje sporazuma u istom.
Briselski sporazumi kao učešće za dobijanje kredita političke podrške
Potpisivanjem tzv. Briselskog sporazuma aprila 2013. godine, naprednjačko-socijalistička koalicija počela je da ispunjava svoj deo obaveza prema Zapadu. To je nastavljeno i avgusta 2015. godine, potpisivanjem dodatnih sporazuma o otvorenim pitanjima poput energetike, telekomunikacija itsl. Konačno, promena narativa predsednika Vučića od 2017. godine u vezi sa temom Kosova, uz potenciranje „realističkog“ pristupa, indicirala je da se bliži i najveća koncesija i potpisivanje pravno obavezujućeg „sporazuma o normalizaciji“ u nekom obliku.
Na sve ovo Zapad je uzvraćao zatvaranjem očiju ili gledanjem kroz prste na brojne probleme u vladavini prava i stanju građanskih sloboda, a povremeno je pružao i direktnu podršku aktuelnim vlastima u Beogradu. Deluje da to čini i sada, kada pokušava da neučinkovitim posredovanjem delegitimizuje ideju bojkota.
Čini se da je predsednik Vučić zaista „zatvorio krug“ interakcije globalnog i lokalnog – obezbedio je podršku Zapada na temi Kosova, podršku Moskve i Kine koncesijama u drugim domenima, izgradio i odlične odnose sa Turskom i Mađarskom kao državama koje imaju bitan ekonomski i politički uticaj na našu zemlju…
Оbezbedio je podršku Zapada na temi Kosova, podršku Moskve i Kine koncesijama u drugim domenima, izgradio i odlične odnose sa Turskom i Mađarskom…
U isto vreme, lokalnu politiku „pokriva“ raznim sredstvima, po svojoj želji i bez mešanja spoljnih aktera. Podrška predsedniku je nikad veća i deluje da može da bude na vlasti dok god poželi, menjajući samo pozicije zbog ustavnog ograničenja trajanja predsedničkog mandata. Analogija sa Titom u ovom domenu i nije previše nategnuta. Ukratko – delovanjem prema globalnim akterima, vlast je sebi obezbedila prostor za gotovo neograničeno delovanje po sopstvenoj želji na lokalnom nivou.
„Kosovski boj“ globalnog i lokalnog elementa pordške vlastima: šta građani žele?
Pitanje na kome potencijalno može doći do ozbiljnijeg potresa ovog sklada između globalnog i lokalnog jeste – Kosovo. Prema rezultatima istraživanja sprovedenim u okviru projekta Centra za društveni dijalog i regionalne incijative (CDDRI), vlastima će biti jako teško da ubede većinu građana Srbije u to da je potrebno postići nekakvo kompromisno rešenje za pitanje odnosa sa Prištinom. Prema nalazima istraživanja, opcija „razmene“ (operacionalizovana kao pripajanje četiri severne kosovske opštine centralnoj Srbiji u zamenu za pripajanje preševske i dela bujanovačke opštine Kosovu i priznanje nezavisnosti) ima podršku svega 15,8%, uz otvoreno protivljenje preko dve trećine građana (66,7%).
I opcija „podele“ u kojoj Srbija dobija četiri severne kosovske opštine, a zauzvrat „samo“ priznaje nezavisnost (bez davanja delova opština na jugu Srbije) ima svega 21,9% podrške, uz oponiranje 57,3% građana. Slična srazmera podrške (20,4% za, 58,2% protiv) postoji i za scenario prema kome bi usledilo priznanje Kosova u zamenu za konstituisanje Zajednice srpskih opština (ZSO) i eksteritorijalnost za srpske manastire.
Očigledno je da različite varijante „razgraničenja“ – opcije za koju se predsednik Vučić javno založio – nemaju dovoljnu podršku javnog mnjenja u Srbiji.
Jedine opcije koje nemaju apriori negativan stav apsolutne većine jesu:
a) Srbija priznaje Kosovo, dobija četiri severne kosovske opštine, ZSO južno od Ibra i eksteritorijalnost za srpske manastire (44,4% protiv, 36,4% za)
b) Srbija ne priznaje Kosovo, ali prihvata članstvo Kosova u UN, a zauzvrat dobija ZSO (47,5% protiv, 32,6% za)
Očigledno je da različite varijante „razgraničenja“ – opcije za koju se predsednik Vučić javno založio – nemaju dovoljnu podršku javnog mnjenja u Srbiji.
Iako je čak i u ovim scenarijima relativna većina protiv dogovora, postoji realnija mogućnost za dobijanje većinske podrške pridobijanjem neutralnih ili smanjenjem broja oponenata usled kampanje, naročito imajući u vidu stepen medijske dominacije vlasti koja bi tu kampanju potencijalno vodila. No, prvi scenario deluje kao prilično nerealan u ovom trenutku (kao neprihvatljiv za Prištinu), dok drugi odudara od konačnog „razgraničenja“ kao preferiranog rešenja, jer pitanje statusa makar formalno ostaje otvoreno, po modelu „dve Nemačke“. Dakle, deluje da je ovo veoma težak zadatak za predsednika i aktuelnu vlast.
Koliko bi rešenje, a koliko status quo koštao vlasti?
Nalazi faktorske analize u okviru pomenutog istraživanja CDDRI pokazuju da što su građani skloniji emotivnom narativu – to imaju veći stepen podrške za Vučićevu politiku prema Kosovu. Pritom, treba naglasiti i da gotovo jedna trećina (32,2%) birača vlasti i dalje percipira kako predsednik Vučić ne želi da napravi apsolutno nikakve ustupke prema Albancima u pregovorima – iako predsednik i sam tvrdi suprotno i najavljuje kompromis, ali pod uslovom da „ne da sve, a zauzvrat ne dobije ništa“.
Nalazi pokazuju da novi „realistički“ narativ koji je predsednik počeo da koristi jeste uticao na određeni procenat njegovih birača – ali je to i dalje daleko od bilo kakve radikalne promene. Deluje, dakle, da je domašaj Vučićevih poruka njegovim biračima na ovom emotivnom i identitetski važnom terenu daleko manji nego u drugim temama, te da mu postizanje sporazuma nije u interesu, kako bi izbegao negativne posledice po svoju popularnost (naročito u predvečerje izbora).
Sa druge strane, potpuno odustajanje od rešenja moglo bi da dovede do okretanja leđa Zapada prema vlastima u Beogradu, što je takođe potencijalna pretnja vlastima. Zbog toga je najrealnije da će vlast još neko vreme, a sasvim sigurno barem do narednog proleća i predstojećih izbora, pokušati da ovu temu prolongira i zadrži potrebnu podršku na oba nivoa.
„Od izbora dva putića, vode na dve strane“
Međutim, u nekom trenutku nakon izbora, manevarski prostor će se suziti i postojaće suštinski „dva putića“ – ili maksimizacija napora da se građani ubede u neko od rešenja, ili okretanje leđa Zapadu. Deluje mi da, barem u ovom trenutku, druga opcija nije u planu, mada je nikada ne treba potpuno isključiti (naročito ako EU nastavi sa „puštanjem niz vodu“ onih koji naprave ustupke, kao što se to desilo Zoranu Zaevu).
Ili maksimizacija napora da se građani ubede u neko od rešenja, ili okretanje leđa Zapadu
Potencijal za izgradnju široke društvene koalicije po ovom pitanju prilično je sužen odnosom vlasti prema političkim neistomišljenicima, tako da je realnija opcija u kojoj bi vlast pokušala da ubedi svoje birače da promene stav. Bez obzira na emotivnost ove teme, mislim da postoji još puno prostora za delovanje medijske mašinerije vlasti po ovom pitanju. Iako je sam predsednik počeo da koristi realistički narativ, prorežimski tabloidi i televizije i dalje šalju svojim čitaocima i gledaocima drugačiju sliku.
Ključno pitanje jeste – šta će se desiti ako i oni promene pristup i počnu otvoreno da zagovaraju kompromis, pritom ne birajući sredstva da dokažu njegovu neophodnost? Verujem da aktuelna vlast pretpostavlja odgovor na ovo pitanje i da će i ta promena (ako do nje dođe) biti postepena. Zato, pratite izveštavanje ovih medija o Kosovu u narednim mesecima, kako biste znali da li je realno uskoro očekivati sporazum Beograda i Prištine.