Foto: iStock
Tviter i Fejsbuk imaju svako pravo da donesu pravilo koje oni žele, bez objašnjavanja bilo čega bilo kome, pa i ljutitim kongresmenkama.
Prethodne nedelje, osnivač i CEO Tvitera Džek Dorsi, najavio je novu politiku ove mreže. Ukida se mogućnost plaćenog oglašavanja u političke svrhe. Ova vest došla je neposredno nakon ispitivanja šefa Fejsbuka, Marka Zakerberga, pred Komitetom za finansijske usluge američkog Kongresa. Iz tog ispitivanja došlo se do spornog zaključka da Zakerberg ne želi da spreči plaćene političke laži u Fejsbuk oglasnim formatima.
Odluka glavnog čoveka Tvitera da ukine politički advertajzing je klasičan ritern.
Da li je to i brejk lopta u ovom setu nadmetanja sa daleko jačim protivnikom?
Pitanje moralnosti odluke
Tviter, kao i Fejsbuk, kao i većina društvenih mreža na kojoj je prisutno pola kugle zemaljske, u privatnom je vlasništvu. Svaki korisnik ovih mreža prilikom pristupanja pristaje na uslove koje može da pročita prostim klikom na link koji mu je ponuđen. Mnogi će da kažu da to nije dovoljno, da su uslovi zakukuljeni, da su ljudi neobazrivi i slično.
Ipak, kada ovaj mehanizam davanja saglasnosti uporedite sa većinom drugih, oflajn mehanizama kao što su bankarski ili ugovor kod mobilnog operatera, ispostaviće se da je lakše i razumljivije dokučiti čemu dajemo saglasnost prilikom otvaranja profila na društvenim mrežama. Koliko je to jasnije u odnosu na saglasnost koju (ne) dajemo državi da nam odlučuje o polovini zarade i dobrom delu života, da ne govorimo. Ali to je druga tema.
Poenta dobrovoljnog davanja saglasnosti je upravo u pristanku na pravila igre. Sa slobodarskog stanovišta, Tviter, Fejsbuk ili bilo koji drugi entitet koji dobrovoljno sklapa sporazum sa svojim korisnikom, mora da ima mogućnost da sam definiše pravila igre i poštuje ih spram onoga što je korisnik potpisao. U ovom smislu, svaka odluka o promeni pravila koju definiše privatni entitet, moralno je neutralna.
Tviter i Fejsbuk imaju svako pravo da donesu pravilo koje oni žele, bez objašnjavanja bilo čega bilo kome, pa i ljutitim kongresmenkama.
Pitanje razumnosti odluke
Džek Dorsi je u svom nizu na Tviteru zapisao nekoliko razloga zašto je doneo ovakvu odluku. Pokušaću da izazovem svaki.
1. ’Politička poruka treba da dođe do korisnika samo ako oni zaprate nalog partije ili kandidata, ne i usko targetirano i plaćeno.’
Dorsi tvrdi da je, za razliku od komercijalnih brendova, rizik od negativnog uticaja političkog advertajzinga (bile oglasne poruke fejk ili ne) daleko veći.
Ovaj stav je opšte mesto koji bi možda i imao utemeljenje da ne remeti slobodu komunikacije, političke organizacije i investiranja u medijski plasman. Na svim drugim medijima, politički subjekti imaju mogućnost promocije. Bez obzira što ostali mediji ne dozvoljavaju tako usko targetiranje, ono i dalje postoji.
2. ‘Nije dovoljno da pokušamo da sprečimo one koji plasiraju fejk informacije, a da ćutimo ako nam neko plati da plasira fejk informacije.’
Ovaj stav nema logičko uporište. On je odgovor na Zakerbergovu izjavu pred Komitetom. Već kao takav je suštinski bezvredan, a takođe je i logički nevalidan. Onaj ko plasira fejk informacije, u slučaju postojanja politike gašenja fejk informacije, biće uklonjen bez obzira na to da li je platio plasman takve informacije.
Ipak, u slučaju ukidanja političkog advertajzinga, onaj ko plasira fejk informaciju bez plaćanja, ostaje na mreži i lako postaje viralan. Antivakseri, teoretičari globalističke zavere, ekstremisti svih vrsta, svakodnevni su dokaz ove teze.
3. ‘Ovo nije pitanje slobode govora. Ovo je pitanje plaćanja za reach.’
Ovaj stav je retorska varka. Kada Vučića pitaju o trgovini oružjem Stefanovićevog oca, on odgovori „Ako sam jedan metak prodao, razvlastite me“. To je takođe retorska varka.
Tačno, odluka o gašenju političkog advertajzinga nije pitanje slobode govora, jer je platforma privatna. Na privatnoj platformi slobodu definiše onaj ko je ponudio uslove.
Tačno, ovo jeste pitanje plaćanja za reach. Plaćanje za reach po sebi nije sporno.
Sav advertajzing funkcioniše po tom principu, od flajera u sandučetu do sofisticiranih hi-tech oglasnih rešenja. I dobro je što je tako, to je industrija od koje žive ljudi koji nešto proizvode ili prodaju.
We’ve made the decision to stop all political advertising on Twitter globally. We believe political message reach should be earned, not bought. Why? A few reasons…?
— jack ??? (@jack) October 30, 2019
Pitanje efekata odluke na srpsko političko tržište
Efekti na naše tržište biće izrazito mali. Do sada se retko dešavalo da neki politički subjekti koriste plaćeno oglašavanje na Tviteru. Razlog tome je što je Tviter publika prilično mala (400.000 naloga, od čega se procenjuje da je stvarnih, aktivnih naloga maksimalno 250.000), a dostupnost i priuštivost oglasa relativno niska. Zbog toga se i brendovi retko oglašavaju na našem tržištu. Format oglašavanja je rudimentaran, oglasi zatrpavaju ionako nervoznu lajnu, a usput je početni nivo ulaganja više hiljada evra.
Na našem tržištu, problem su #nijesedesilo sadržaji, fejk informacije, reptilijanski i antivakserski teoretičari zavere i armija botova.
Ukoliko želi da doprinese kvalitetnijem dijalogu i smanjenju fejk narativa, Tviter bi trebalo da porazmisli o rešavanju ovih problema.
Sve u svemu: Tviter može da definiše koja god hoće pravila. Ovo pravilo nije utemeljeno na pretpostavkama opšteg dobra, već su reakcija na predstavnički pritisak na Fejsbuk. Na Srbiju neće ostaviti posledice jer političkog advertajzinga svakako gotovo da nema.