Foto: iStock
Devetog novembra 2019. godine navršiće se tačno 30 godina od trenutka kada je Berlinski zid, taj verovatno najprikladniji simbol Gvozdene zavese, počeo da se ruši. Manje od godinu dana kasnije, 3. oktobra 1990. Istočna Nemačka (DDR) je prestala da postoji, i njenu teritoriju je apsorbovala Savezna Republika Nemačka (BRD), do tada poznata i kao Zapadna Nemačka.
Hladnoratovska podela Nemačke na okupacione zone, koja je krajem četrdesetih dovela do stvaranja dve Nemačke, interesantna je iz više razloga. U društvenim naukama veoma je teško (ili nemoguće) sprovoditi eksperimente u pravom smislu tog pojma. Kada, na primer, poredimo dve zemlje – jednu socijalističku i drugu liberalnu demokratiju, ne bismo tehnički grešili kada bismo rekli da je ekonomsko stanje u te dve zemlje u velikoj meri posledica upravo političkog i ekonomskog uređenja. Problem je što u poređenju dve zemlje postoji previše faktora, poput kulturnih razlika, koji moraju biti uzeti u obzir, praveći poređenja težim. Uz sve strahote koje je hladni rat nosio sa sobom, možemo barem biti zahvalni što nam je ova teška geopolitička situacija ostavila par takozvanih “prirodnih eksperimenata” za izučavanje.
Najpoznatiji primeri su, naravno, Istočna i Zapadna Nemačka, kao i Severna i Južna Koreja. U oba slučaja je ista nacija, sa istom kulturom, istorijom, običajima, podeljena na dva dela u kojima su veoma različiti režimi počeli da deluju – jednopartijski socijalizam po marksističko-lenjinističkim principima na istoku (u slučaju Koreje, severu) i liberalna demokratija uz tržišnu ekonomiju na zapadu (u Koreji na jugu, ali je slučaj J. Koreje je komplikovaniji jer ona nije od početka bila demokratija).
Šta su rezultati političkog i ekonomskog eksperimenta u Nemačkoj?
O rezultatima ovog prirodnog eksperimenta nije potrebno dodatno pričati ovde. Superiornost liberalne demokratije sa zapada nad socijalističkim sistemima Istočne Evrope toliko je neupitna da je danas, čak i u krugovima ekstremne levice, gotovo nemoguće naći nekoga ko će taj sistem u tom obliku braniti. Naravno, nije previše teško naći one koji i dalje veruju u marksizam-lenjinizam, samo što će oni danas tvrditi da su ove ideje izokrenute i izuzetno loše implementirane u praktično svim sistemima gde su predstavljale okosnicu vladajuće ideologije. A to je dokaz za sebe – kako katastrofalnih rezultata socijalističkog sistema u praksi, tako i olimpijskih nivoa mentalne gimnastike koji postoji u određenim intelektualnim krugovima.
Posmatrajući današnju Nemačku od spolja, stvari deluju izuzetno dobro. Današnja Nemačka je sinonim za stabilne finansije, dobar kvalitet života, demokratsku političku kulturu i generalnu političku stabilnost, čak i kada se uzme u obzir nova popularnost populističke desničarske partije AfD. Dobra stvar je što Nemačka zaista jeste finansijski stabilna, bogata i demokratski osvešćena zemlja, posmatrano u celini.
Stvari se komplikuju kada pogledamo razlike između bivše DDR i BRD, i tada postaje jasno da su posledice četiri decenije socijalističke diktature na ekonomiju i društvo onog dela Nemačke o kojem mnogo ređe govorimo, i dalje vidljivije nego što bi iko to želeo.
Koje su razlike danas između Istočne i Zapadne Nemačke?
Ekonomska situacija je prva, i verovatno najmanje kontroverzna tačka. Jasno je da je pozicija istoka i zapada prilikom ponovnog ujedinjenja 1990. godine bila nejednaka. Istok je bio značajno siromašniji, sa fokusom na tešku industriju i mnogo nižom produktivnošću. Trideset godina kasnije, jasno je da istok Nemačke nije nerazvijen koliko je bio, i bitno je da razumemo da ovde ne govorimo o apsolutnom siromaštvu, već o relativnoj percepciji siromaštva. Uostalom, Nemac iz Lajpciga će sebe porediti s Nemcem iz Frankfurta ili Minhena, ne sa prosečnim stanovnikom Srbije ili neke još siromašnije zemlje. U relativnom smislu, uzimajući u obzir stanje u Nemačkoj kao celini, na istoku je loše. Nezaposlenost je viša, plate su manje, mladi ljudi masovno odlaze na zapad, perspektive su lošije. Ono što čini sve još bolnijim je činjenica da su građani nekadašnje Zapadne Nemačke od 1990. godine dali bukvalno preko trilion (!) evra iz svojih džepova za razvoj ekonomije i izgradnju infrastrukture na istoku. Građani bogatijih zapadnih delova zemlje do dan danas još uvek plaćaju takozvani “solidarni porez” za razvoj istoka.
Takozvani “zid u glavi” se danas možda još više nego u ekonomiji vidi u razlici između političke kulture na zapadu i istoku. Pored zabrinjavajućih podataka poput znatno nižeg procenata građana koji vide demokratiju u pozitivnom svetlu na istoku u odnosu na zapad, kao i značajno viših nivoa ksenofobije na istoku, rezultati izbora najeksplicitnije govore o tome koliko je pogled na svet drugačiji sa obe strane nepostojećeg zida. Desničarska populistička partija Alternativa za Nemačku (AfD) i levičarska populistička partija jednostavnog naziva ‘Levica’ (Die Linke), inače direktna naslednica nekadašnje istočnonemačke vladajuće Partije Socijalističkog Jedinstva, na zapadu generalno imaju poprilično minoran status i relativno nizak broj glasača.
Na istoku je priča potpuno drugačija. Obe partije igraju veoma bitne uloge u političkom životu, a za rast broja glasova desno-populističkog AfD-a, koji poslednjih godina koji brine mnoge u Nemačkoj i ostatku Evrope, odgovorni su velikom većinom glasači na istoku. Naime, najsvežiji izborni rezultati koje imamo ukazuju na ovo: na izborima za parlament savezne države Tiringije održanim 27. oktobra, prvo mesto sa 31% glasova osvojila je Die Linke, dok je drugo mesto sa preko 23% glasova pripalo desničarskoj AfD. Tradicionalne partije desnog i levog centra, CDU i SPD, morale su da se zadovolje trećim i četvrtim mestom. Izbori u kojima populističke stranke krajnje levice i desnice osvajaju prva dva mesta za prosečnog Nemca verovatno zvuče kao loš san sa prizvucima Vajmarske Republike, dok su na istoku postali očekivani.
Pored očiglednih značajnih političkih razlika, postoje indikacije da su posledice jednopartijske diktature još ozbiljnije. Na primer, izuzetno zanimljivo istraživanje (koje treba uzeti s dozom skepticizma) koje je časopis The Economist preneo u članku dovitljivog naziva Lažljive komunjare (Lying Commies), pokazuje da su ljudi koji su odrasli u bivšoj socijalističkoj Istočnoj Nemačkoj u proseku duplo češće bili spremni da varaju kako bi dosegli svoje ciljeve od onih koji su odrasli u kapitalističkoj Zapadnoj Nemačkoj. Kao što su autori članka i sami zaključili, ovo nam ne govori nužno mnogo o vezi između socijalizma i neiskrenosti, ali verovatno ukazuje na dublje posledice relativnog siromaštva na istoku.
Da li je ujedinjenje Nemačke uspelo?
Kako se onda može sveukupno oceniti uspeh ponovnog ujedinjenja Nemačke danas? U unutrašnjem smislu, jasno je da je potrebno još mnogo posla. Najteži deo za savezne vlasti u Berlinu je možda upravo činjenica da je poslednjih 30 godina pokazalo da nije dovoljno jednostavno vršiti redistribuciju novca sa zapada na istok. Posledice jednopartijske diktature na manjak demokratske kulture, kao i posledice komandne ekonomije na opšti prosperitet pokazale su se kao enormne. Pretvaranje komandne ekonomije i jednopartijskog sistema u tržišnu ekonomiju i jaku liberalnu ekonomiju dokazalo se kao mukotrpan posao, čak i uz sve prednosti ujedinjenja sa najjačom ekonomijom i jednom od najstabilnijih demokratija na kontinentu.
U smislu pozicije Nemačke u Evropi i u svetu, definitivno je u pitanju uspeh. Čak i značajniji problemi koji su kratko predstavljeni u ovom tekstu ne predstavljaju veliki problem za Nemačku kao silu. Današnja Nemačka je uspešno dokazala da skeptici i kritičari koji su ujedinjenu Nemačku videli kao bezbednosnu pretnju nisu bili u pravu. S izuzetkom minornih političkih aktera (kod nas oličenih u Saši Raduloviću) koji proklamuju nekakav novi imperijalizam koji dolazi iz Berlina nadajući se glasovima razočaranih i antizapadno orijentisanih građana, imidž Nemačke u inostranstvu je generalno veoma pozitivan. Ovaj imidž odgovara realnosti, mada je pitanje do kada će trenutno stanje u kojem snaga i stabilnost nekadašnje Zapadne Nemačke i dalje nose većinu tereta uspeha ujedinjene Nemačke ostati održivo. Ukoliko nam je poslednih trideset godina išta otkrilo, to je da ne postoji jednostavno rešenje.