Foto: iStock
Prošlo je 30 godina od pada Berlinskog zida, što je gotovo ceo jedan radni vek. Neko ko se u toj godini rodio sada je verovatno već osnovao svoju porodicu. Koliko je ovaj događaj uticao na ekonomsku realnost zemalja iza Gvozdene zavese? Šta nam o tome govore ekonomski podaci?
Pad Berlinskog zida bio je simbol raspada političko-ekonomskog sistema u Istočnoj Evropi koji se bazirao na ideologiji socijalizma, u političkoj sferi karakterisala ga je jednopartijska diktatura, a u ekonomskoj centralno-planska privreda. Ovaj događaj došao je potpuno iznenada, niko ga nije bio predvideo, pa nije postojalo ni mnogo planova šta da se radi nakon toga. Ubrzo su širom Istočne Evrope počeli da se ruše komunistički režimi, od kojih su neki sami predali vlast tako što su raspisali izbore koje su izgubili (kao u Poljskoj), ili su srušeni u krvavim građanskim nemirima (kao u Rumuniji). Politička demokratizacija otvorila je put kao ekonomskoj tranziciji – izlasku iz planske privrede i uvođenju tržišta. Međutim, kao što niko nije znao kako da se uvede centralno-planska privreda, tako niko nije znao ni kako da se uvede tržište.
Prvi korak – tranziciona recesija
Prvi potez bili su iznuđeni koraci ka makroekonomskoj stabilizaciji. Ove zemlje pre tranzicije su prošle kroz celu deceniju ozbiljnih ekonomskih problema, a imale su i neodrživ platnobilansni deficit usled čega su se jako zaduživale, pa te dugove nisu mogle da vraćaju. Ceo niz zemalja, uključujući Poljsku, Mađarsku, Rumuniju, pa i Jugoslaviju, 1980-ih je faktički bankrotirao. Inflacija je bila veoma visoka, kao i nezaposlenost mladih, zato što stagnantna privreda nije kreirala dovoljno novih radnih mesta. Postojala su brojna zombi preduzeća sa zastarelom tehnologijom koja nisu mogla da se takmiče sa konkurencijom iz inostranstva bez ograničenja uvoza, a veliki broj preduzeća morao je da prima subvencije iz budžeta da bi opstala. Kada je počela tranzicija, pokazalo se da su privrede ovih zemalja bile kao naduvani baloni koji su se izduvali. Nakon uvođenja tržišnih reformi ovo slabljenje privrede počelo je da se naziva tranziciona recesija.
Drugi korak – izgradnja institucija
U tranziciji je bilo mnogo lutanja, naročito u vezi sa privatizacijom. Međutim, kada se pogleda nakon 30 godina, kakav god bio pristup reformama, one zemlje koje su uspele da izbegnu visoku političku nestabilnost, kao što je građanski rat, i izvrše dekoncentraciju političke moći kako bi izgradile vladavinu prava, izašle su uglavnom podjednako ekonomski uspešne. Rasprava o tome da li reforme treba da budu brze i oštre (kao u Češkoj ili Poljskoj) ili spore i gradualne (kao u Mađarskoj) na kraju su se ispostavila kao prilično isprazna. Izgleda da su mnogo važnije za ekonomske rezultate bile razlike u kulturi nego razlike u ekonomskim politikama.
Tri decenije nakon reformi
Tri decenije nakon reformi, stanje u zemljama Istočne Evrope izgleda da odgovara prvoj rečenici Tolstojevog romana Ana Karenjina: „Sve srećne zemlje liče jedna na drugu, sve nesrećne zemlje nesrećne su na svoj način”. Pojedine zemlje, kao što su države na Baltiku i Centralnoj Evropi, prošle su prilično dobro i uspele su da smanje jaz za EU15 državama po standardu. Poljska, Mađarska i Slovačka su značajno napredovale, da bi sa oko 40% dohotka skočile na 2/3 dohotka stare Evrope. Nešto manje uspešne bile su Češka i Slovenija, iako su i one napredovale i dostigle 85% i 81% nivoa razvijenosti starih zemalja članica EU.
Grafikon 1: BDP po stanovniku, kao % EU15, prema PPP. Izvor: Eurostat.
Grafikon 2: BDP po stanovniku, kao % EU15, prema PPP. Izvor: Eurostat.
Zemlje Jugoistočne Evrope imale su znatno lošije rezultate, iako su neke od njih, poput Hrvatske i Bugarske, kretale sa slične polazne tačke. Kod ovih zemalja se vidi veliki napredak do 2008-2009. godine, tj. do finansijske krize, da bi se nakon toga prilično usporilo sustizanje razvijenih zemalja EU. Dobri primeri zemalja koje su ipak nastavile da se razvijaju su Bugarska i posebno Rumunija.
Srbija se ovde pokazuje kao veoma loš učenik: od 2002. godine kada smo imali tek 23% razvijenosti EU15 zemalja do 2009. godine dostigli smo tek 35%. Međutim, glavni problemi kreću tek tada, jer smo tokom prethodne decenije sa tih 35% skočili tek na 37%. Koliko je ovo porazno najbolje nam pokazuje Rumunija, koja je bila na istom nivou kao i mi, da bi sada bila na 60% razvijenosti EU15 zemalja. Usled svega toga, ne samo da više Rumuni ne dolaze da rade u Srbiji kao 1980-ih, nego sada naši ljudi idu da rade u Rumuniju.
Šta se krije iza podataka?
Međutim, podaci o bruto domaćem proizvodu do određene mere iskrivljuju sliku blagostanja u zemaljama sa centralno-planskom privredom. U zemljama sa tržišnom ekonomijom, cene pružaju informacije o tome, šta, kako i koliko proizvoditi, dok je u planskoj ekonomiji to zadatak birokratskog sistema planiranja. Posledica nedostatka infromativne uloge cena je u tome da plan nikada nije mogao da ispuni preferencije potrošača: neka roba se proizvodila u prevelikim količinama, a neka u premalim, pa su viškovi ili nestašice bili čest slučaj. Ovi nagomilani viškovi su veštački dizali BDP, iako nisu uticali na standard života. Takođe, kvalitet proizvoda bio je veoma upitan jer u BDP ulazi broj proizvedenih pari cipela, bez obzira na to da li su kvalitetne ili imaju đon od kartona. U vicu iz popularne serije Černobilj pandan ovome je sovjetska mašina za sečenje jabuka na četvrtine koja jabuke seče na trećine. Da ne spominjemo to što u prodavnicama često nije bilo proizvoda poput pomorandži, jer one dolaze brodom iz Južne Amerike jednom u par meseci pa se odmah rasprodaju, kao ni higijenskih uložaka, jer se niko nije setio da ih stavi u plan proizvodnje.
Usled toga, prilično je nezahvalno porediti životni standard zemalja centralno-planske privrede sa drugim zemljama preko podataka o BDP-u. Naročito zato što u zemljama realnog socijalizma BDP kao kategorija nije bio ni obračunavan. Umesto njega, korišćen je bruto društveni proizvod, koji je pored poljoprivredne i industrijske proizvodnje uključivao samo pojedine usluge, kao što su građevinski radovi, jer prema važećoj ideologiji ostale usluge nisu iza sebe ostavljale opipljiv proizvod. Zbog svega ovoga, za podatke o BDP-u moramo da se oslanjamo na različite procene, što prilično otežava posao poređenja.