Direktor Kancelarije za Zapadni Balkan fondacije Fridrih Nauman

Vreme čitanja: 3 minuta

Foto: University of Minnesota Institute of Advanced Studies

“Ovo je bez sumnje bilo političko i diplomatsko remek delo”

Ključna reč – sloboda

Narednih nedelja i meseci brojni događaji i publikacije obeležiće 30 godina od pada Berlinskog zida i mirnih revolucija u zemljama Centralne i Istočne Evrope.

Reč “sloboda” je 1989. godine postala ključan termin, a “povratak u Evropu” sveobuhvatna formula za razumevanje ovog istorijskog završetka.

Ono što je počelo sa stremljenjem pojedinaca ka slobodi govora i umetnosti, ka slobodi od laži i represije, pre tri decenije je nezaustavljivo otvorilo novi prostor, dodatno osnažen procesom reformi Mihaila Gorbačova u Sovjetskom Savezu.

Zadatak je potom bio što brže oblikovati novine u politici, biznisu i društvu. Demokratski poredak bio je zasnovan na vladavini prava i tržišno orijentisanim strukturama. Naravno, bilo je i grešaka, naročito zbog toga što nije postojao ni nacrt, a ni presedan za tako korenite promene. Kao što je primetio britanski istoričar Toni Džit u odličnoj knjizi “Istorija Evrope nakon Drugog svetskog rata” (2005), iako je prelaz iz kapitalizma u socijalizam bio “dekonstruisan do iznemoglosti” od strane akademika na univerzitetima i u kafićima od Beograda pa sve do Berklija, niko nikada nije došao na ideju “iscrtavanja plana za tranziciju iz socijalizma u kapitalizam”.

 

“Dilema istovremenosti”

Politikolozi i sociolozi tada su govorili o “dilemi istovremenosti” – uz pozadinu ekonomskog bankrota i uništenja koje je izazvao socijalizam tokom mnogo decenija. Ovo je značilo da su pogođene zemlje morale da se bore sa najmanje dva, ako ne i tri, procesa transformacije paralelno:

– politička transformacija (prelaz iz diktature u demokratiju);

– ekonomska transformacija (prelaz iz planske u tržišnu ekonomiju), i u nekim slučajevima

– transformacija države (osnivanje novih nacionalnih država u slučajevima dezintegracije, otcepljenje država ili nestanak države, kao što je bio slučaj sa Sovjetskim Savezom, Čehoslovačkom 1993. godine, Jugoslavijom posle 1991. godine, itd).

Proces ujedinjenja Nemačke, koji je počeo sa padom Berlinskog zida i raspadom Socijalističke partije Istočne Nemačke (SED), suočio se sa ovim dilemama. Iako je razvoj u Istočnoj Nemačkoj bio drugačiji od onog u Centralnoj i Istočnoj Evropi, da bi se prevazišle poteškoće ujedinjenja sa većom federalnom republikom, i ovde su bile neophodne radikalne reforme i prilagođavanje.

Usled uzbuđenja i euforije zbog neočekivanih revolucionarnih događaja i promena, nije se htela, a i nije se ni mogla prepoznati sveobuhvatnost, trajanje i cena promena koje predstoje, a o njima se nije želelo ni diskutovati. Sama veličina čitavog procesa bila je dosta potcenjena od strane mnogih učesnika i posmatrača, dok su ekonomija i proizvodnja Istočne Nemačke bili precenjeni.

Dodatno, u čitavom procesu razvijala se kontrateža i dinamika koja je konstantno preispitivala ili pobijala sve ideje i vremenske odrednice. Nije postojao nikakav scenario za ovakav proces.

 

Političko i diplomatsko remek delo

Helmut Kol, bivši kancelar Zapadne Nemačke, u svom programu pod nazivom “Program od 10 tačaka za prevazilaženje podele u Nemačkoj i Evropi” predviđao je period od jedne decenije (!) pre nego što dođe do ujedinjenja. Proces ujedinjenja, u kontekstu države i međunarodnog prava, trebalo je zapravo da bude završen za manje od 12 meseci. Ujedinjenje dve nemačke države kroz prisajedinjenje Istočne Nemačke Zapadnoj Nemačkoj završeno je 3. oktobra 1990. godine. Ovo je bez sumnje bilo političko i diplomatsko remek delo koje ne bi bilo moguće bez poverenja i volje učesnika na međunarodnoj sceni (Pregovori 2+4).

Politički lideri su stoga bili primorani da organizuju i oblikuju ovaj ubrzani proces, uz pozadinu povoljnih međunarodnih okolnosti, očiglednog pada ekonomije Istočne Nemačke i volje većine u Istočnoj Nemačoj za što bržim ujedinjenjem (“Mi smo jedan narod”).

 

“Ako nemačka marka dođe, mi ostajemo, ako ne dođe, hajmo da joj se pridružimo!” (Poruka na transparentu početkom 1990-ih)

Inicijalno je postojala nada da će brzo uvođenje nemačke marke, kao deo “monetarne, ekonomske i socijalne unije” između Zapadne i Istočne Nemačke, koje se dogodilo 1. jula 1990. godine ublažiti neprestani talas migracije sa istoka ka zapadu. Samo u periodu od 1989. godine do 1990. godine, iz Istočne Nemačke godišnje je odlazilo na zapad preko 400.000 ljudi. Međutim, ovaj trend nastavio se i narednih godina.

Naravno, ne treba ignorisati činjenicu da su građani u ovom periodu čak dva puta izlazili na biračka mesta. Poslednji izbori za skupštinu Istočne Nemačke, što su istovremeno bili jedini izbori koji su poštovali demokratske principe, održani su 15. marta 1990. godine, a nakon njih 2. decembra iste godine organizovani su prvi izbori za Bundestag u ujedinjenoj Nemačkoj. Izborni slogani su se kretali od ekonomskih upozorenja zbog prebrzog ujedinjenja, pa sve do obećanja “novog ekonomskog čuda”, koje je bilo teško opravdati. U ovom kontekstu često je citirana izjava kancelara Kola iz jula 1990. godine da će nove federalne države “uskoro ponovo biti uspešni prostori”. Ovo je, naravno, stvorilo velika očekivanja koja će ubrzo nakon toga biti izneverena.

Ipak, rasprava o greškama, razočaranjima i zanemarenim aspektima procesa ujedinjenja koja traje i dan danas – 30 godina nakon pada Berlinskog zida, ne treba da zaseni činjenicu da je ujedinjenje Nemačke bio jedan od “nažalost, retkih veličanstvenih trenutaka u nemačkoj istoriji” (Gerhard A. Riter, istoričar).