Koliko Srbija liči na zapadne demokratije? Najnoviji indeks nemačke fondacije Bertelsman

Istraživač na Institutu za političke studije

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock

Vučić nije neko ko će tek tako nespremno ušetati u potencijalno priznanje.

U ovom tekstu argumentujem da su predsednički izbori 2027. godine prva najbolja šansa opozicije da pobedi SNS.

I odmah da se ogradim: ovo nije tekst protiv bojkota. Moguće da bih i bez bojkota tvrdio potpuno isto. Ovo je tekst o tome šta je racionalno za opoziciju da radi nakon bojkota – a to je da razmišlja dugoročno.

 

Čemu se nada srpska opozicija?

Iz jezgra opozicije čuju se razna očekivanja vezana za to kako će se odvijati period neposredno nakon bojkota.

Promućurniji glasovi zastupaju institucionalnu borbu putem niza referenduma, kojima bi (vanparlamentarna bojkotujuća) opozicija nametala teme u periodu do narednih izbora. To je solidna taktika, ali uzmite u obzir naš kontekst: Ustavni sud koji bira o čemu će da se izjasni, slabi medijski dometi opozicije, pasivno građanstvo koje je teško mobilisati za teme koje bi mogle da budu predmet referenduma – npr. promena izbornog sistema. Stoga bi ovo moglo da se pokaže kao neefikasno sredstvo pritiska, a svakako nije nešto što će da promeni vlast.

Slično je sa protestima. Vladajuća koalicija se već pokazala kao otporna na ovaj vid vaninstitucionalne borbe, što vidimo i sa aktuelnim protestima, koje su prebrodili kombinacijom ignorisanja i usmerenog pritiska.

Očekuje se i međunarodni pritisak zbog bojkota. Izvesno je da će on postojati, ali je upitno u kojoj meri, pre svega u geopolitičkoj situaciji u kojoj je Vučić garant stabilnosti na Balkanu (ofucana fraza, znam, ali tako je). Kako bilo, svakako ne možete očekivati angažman inostranog faktora kakav je bio 2000. godine, a eventualna i zasad neizvesna osuda zbog parlamenta u kome nema opozicije nije nešto što će srušiti SNS.

Najzad, Kosovo. Čini mi se da solidan deo opozicije očekuje da će nekakva vrsta priznanja koju će izroditi međunarodni pritisak u narednih par godina (moguće) dovesti ili do glasača koji masovno okreću leđa SNS-u (manje moguće) ili do masovnih protesta na ulicama koji će srušiti vlast (gotovo nemoguće). Da ne ulazimo dublje u ovu tematiku, složićemo se da je Vučić iskusan politički strateg, koji ne samo da uspešno manipuliše i izvrdava finalizaciju ove teme u pukotinama između međunarodnih aktera već godinama (a činjenica je da Zapad već dugo nije tako homogen i zainteresovan kao 2012. kada je pritiskao Borisa Tadića za pitanje Kosova); već i čini sve da umanji unutrašnju reakciju u vezi sa mogućim koncesijama po pitanju Kosova.

Zato se stavlja desnica pod kontrolu, zato imamo monopol nad medijskim diskursom, uostalom zato se tempiraju i povećanja plata i penzija i otvaranja fabrika i puteva. Rečju, Vučić nije neko ko će tek tako nespremno ušetati u potencijalno priznanje.

Još jedna moguća tačka pucanja, koja se doduše ređe pominje, jeste potencijalna globalna recesija poput one iz 2008. godine, koja bi sigurno imala jak uticaj na krhku i zavisnu privredu poput srpske. Podsetimo se, tokom prošle krize, kratkovido proglašene „šansom za Srbiju“, 400 hiljada ljudi u našoj zemlji je ostalo bez posla, kao posledica je verovatno još toliko otišlo iz zemlje, EU integracije su nam relativno trajno zaustavljene, a petooktobarski partijski sistem se bukvalno raspao, pritom na vlasti konsolidujući (u sociopolitičkom smislu) masovni pokret tranzicionih gubitnika.

Zato se stavlja desnica pod kontrolu, zato imamo monopol nad medijskim diskursom, uostalom zato se tempiraju i povećanja plata i penzija i otvaranja fabrika i puteva.

Posledice neke moguće krize u narednih par godina stoga ne možemo tačno predvideti, ali retko kad je demokratizacija dolazila kao rezultat razornih ekonomskih potresa.

 

Stanje redovno – vidimo se 2027.

Dakle, ako kratkoročni izazovi budu ovakvi i SNS uspešno prođe kroz njih (što je za očekivati), šta ostaje za opoziciju u narednim izbornim ciklusima?

Pre svega, jasno je da će izbore 2020. većina opozicije bojkotovati. Do redovnih izbora na svim nivoima 2024. ostaju četiri godine u kojima im je imperativ izgradnja stranačke infrastrukture, kanala informisanja, baze aktivista, ali i finansiranja – prvo kako bi te stranke preživele, a zatim da bi mogle da vode borbu sa višestruko jačim protivnikom.

2022. je u tom smislu izgubljena. Predsednički izbori dolaze prerano da bi se opozicija koja aktivno postoji tek u nekoliko gradova mogla ravnopravno boriti na izborima na kojima će Vučić biti protivkandidat. Takođe mi se čini da su dve godine premalo da opozicija u sadašnjem stanju izbaci kredibilnog i potencijalno uspešnog kandidata iza koga bi svi stali. To ne znači da se treba predati – kampanje mogu biti sjajne za mobilizaciju, homogenizaciju i kristalisanje ciljeva.

Takođe, 2022. dolaze i beogradski izbori, ali za očekivati je da oni budu istog datuma kada i predsednički, te će se tako i retorika svesti na izjašnjavanje o Vučiću i njegovoj popularnosti, što će opoziciji da oteža posao u Beogradu.

Stoga izbori 2024. mogu da posluže kao odskočna daska, sa ciljem opozicije da osvoji recimo 20-ak lokalnih samouprava i značajan procenat mesta (npr. 30-35%) u parlamentu. Ovo zahteva pažljivu razradu strategije, pre svega kroz targetiranje opština u kojima se može osvojiti vlast.

Slično je radila opozicija u Mađarskoj za ovogodišnje izbore: tamo gde je krajnje desni Jobbik mogao da prođe, svi su stali iza Jobbik-a. U liberalnim sredinama, Jobbik nije ni bio na listi. Gde je imalo smisla ići s više kandidata, išli su s više. Gde je imalo smisla odustati od partijskih kandidata i podržati nezavisnu ličnost ili popularnu lokalnu grupu, činili su to.

Opoziciji, dakle, ostaje 4 godine da izabere mesta u kojima može ostvariti uspeh i da uloži u njih: u odbore, ljude, medije, marketing, aktivnosti, pa čak i pomenute referendume koji bi u smislu lokala mogli da budu jako sredstvo pritiska, u vezi sa komunalnim pitanjima ili trošenjem novca.

Sa takvim relativnim uspehom 2024. sagradili ste temelj za predsedničke izbore 2027.

 

Zašto baš 2027?

Opozicija ima dovoljno vremena da se kristališe, konsoliduje, ujedini, razvije infrastrukturu, promoviše nove ljude i zajedničkog protivkandidata.

Za očekivati je da do 2027. SNS bude „načet“ – zasićenjem građana nakon dugogodišnje vlasti, a do tada će i argument „žutih lopova“ već izbledeti. Takođe, rejting će sigurno biti okrnjen, bilo Kosovom, potencijalnom ekonomskom krizom, kumuliranim aferama, a ne treba isključiti ni moguće razdore unutar stranke.

Takođe, međunarodna podrška vlasti SNS možda opadne, mada će to zavisiti od konteksta. U suštini, ako se regionalna i evropska situacija dovoljno „stabilizuje“ do mere da se evropske integracije ponovo ubrzaju, pojačaće se i spoljni pritisak u pravcu demokratizacije, slobodnih medija, borbe protiv korupcije. Takođe, za „strani faktor“ će biti značajno ako kao alternativnog igrača ima snažnu i ujedinjenu opoziciju, a ne šarenolike i rascepkane grupe od kojih ne zna šta može da očekuje.

Možda i najvažnije: 2027. godine Vučić ne može da bude kandidat na predsedničkim izborima, jer će ispuniti dva mandata. Opozicija će imati bolju priliku protiv neke pretpostavljeno slabije ličnosti.

2027. godine Vučić ne može da bude kandidat na predsedničkim izborima, jer će ispuniti dva mandata.

Naravno, sve ovo važi za situaciju u kojoj neće biti velikih tektonskih poremećaja, ili u kojoj će SNS uspeti da prođe relativno bezbedno kroz neke od rizičnih situacija s početka teksta. Ali, čak i da je ovo predviđanje za 2027. najgori scenario, zašto iz perspektive opozicije ne biti spreman na to – pa ako se nešto desi ranije, odlično za njih.

U suprotnom, mogli bi se naći u situaciji u kojoj će i 2022. i 2024. i 2027. dočekati u stanju u kome su danas: gledajući u nebo i čekajući da se nešto desi, pa da ih opet porazi protivnik koji (između ostalog) razmišlja nekoliko koraka unapred.

Sve u svemu, držite se. Biće ovo duga vožnja.

*Stavovi izraženi u kolumnama na Slobodnom uglu predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.