Crnogorski scenario za slobodne i poštene izbore
Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: PR služba Fakulteta političkih nauka 

U ponedeljak, 28. oktobra, na Fakultetu političkih nauka održana je promocija knjige „Džon Plamenac – koncept saglasnosti u političkoj teoriji“ autora dr Vladimira Pavićevića.

Pavićević je početkom prošle godine odlučio da napusti akademski i politički život u Srbiji i preusmeri se na Crnu Goru, gde danas vodi opozicionu Crnogorsku stranku.

U fokusu njegove knjige nalazi se koncept saglasnosti, što je bio povod za širi razgovor o političkim idejama u (srpskoj) politici. Pored toga, sa Vladimirom Pavićevićem razgovarali smo o razlikama između bavljenja politikom u Srbiji i u Crnoj Gori, kao i o „crnogorskom scenariju“ za unapređenje izbornih uslova.

 

„Postoji kakav takav okvir za dijalog, pa treba iskoristiti sve institucionalne mogućnosti“

Talas: Knjiga „Džon Plamenac – koncept saglasnosti u političkoj teoriji“ je rezultat vašeg bavljenja ovim autorom i njegovim radom, još od doktorske disertacije. Da li, ipak, postoji neka veza između objavljivanja knjige i aktuelnog političkog trenutka?

Vladimir Pavićević: U odabiru teme i autora kojim sam se bavio, kriterijum nije bio relevantnost za politički momenat. Tada, kada sam odlučio da se bavim Plamencem, presudno mi je bilo što sam vidio da postoji veliko svjetsko ime, u oblasti socijalne i političke teorije, koje je kod nas relativno nepoznato, porijeklom sa ovih prostora i da ima ogromna postignuća.

Moja motivacija je, dakle, bila dvostruka – jednim dijelom teorijska, koja se tiče Plamenčevog doprinosa teoriji, a druga se ticala njegovog porijekla koje je crnogorsko. Zove se Džon, rođen je 1912. godine kao Jovan, preziva se Plamenac. znamo svi odakle potiču Plamenci, pa sam razmišljao – hajde da vidimo šta je on to uradio.

Ova knjiga je, zapravo, moja doktorska disertacija koja je izmjenjena na onim mjestima koja su tražila intervenciju. Koncept saglasnosti je aktuelan i za savremene demokratije, iako je on svoju knjigu napisao 1938. godine.

 

Koncept saglasnosti o kojem Plamenac govori ima smisla samo u okviru predstavničke demokratije…

Plamenac postavlja dilemu ovako – da li je koncepcija saglasnosti, jedna vrsta mog pristanka na određeni tip vladavine i odlučivanja, temelj moje obaveze da poštujem tu vrstu vladavine i odlučivanja, u predstavničkim demokratijama? On zaključuje da to jeste jedan od temelja.

 

Ako pričamo u okvirima predstavničke demokratije – u trenucima kada su njene institucije urušene, kao što je sada slučaj u našim krajevima i posebno u Srbiji, kako se vraćamo saglasnosti?

Plamenac piše na strašno visokom nivou apstrakcije, pa je čitanje i razumijevanje njegovog sistema teško. Naročito ga je teško vezivati za pojedinačne slučajeve, ali mogu da pokušam da odgovorim iz pozicije nekoga ko se bavio njegovim radom i ovim koncepcijama.

Sada postoji neka vrsta institucionalne poremećenosti u društvima koja su, u formalnom smislu, predstavničke demokratije, a suštinski imamo udare na neke njihove elemente. To što postoje defekti, ne znači da demokratije gube svoje temelje, ne može se odmah reći „nećemo da damo saglasnost“ ovakvom upravljanju. Da bi se došlo do preispitivanja moje saglasnosti, mora da dođe do urušavanja koje je postojalo, na primer, Petog oktobra.

Sada smo u sistemima fasadne demokratije gdje postoje neki liberalni i neki demokratski mehanizmi. Neki se primjenjuju više, neki manje, neki nimalo, ali to nije dovoljno da se postavlja pitanje saglasnosti i da se preispituju temelji.

“Ja sam za pristup institucionalnog djelovanja, mislim da je to put za Srbiju danas.”

Ja sam za pristup institucionalnog djelovanja, mislim da je to put za Srbiju danas. Meni je, zato, pitanje bojkota sledećih izbora upravo pitanje pristupa jednom problemu koji imamo, jer sada treba nešto uraditi, a da se ojačaju oni mehanizmi i institucije koje su prave institucije predstavničke demokratije. Pitanje je da li je bojkot dobar predlog – ja mislim da nije.

Ne bih da kažem da bojkot treba isključiti sasvim. Ako se ispostavi da do izbora stvarno ne postoje nikakvi uslovi za dijalog i dogovor, onda bojkot može da bude opcija. Ali sada postoji kakav takav okvir za dijalog, pa treba iskoristiti sve institucionalne mogućnosti da se dođe do rješenja.  Ako se sva vrata zatvore, i ništa se ne postigne, onda se otvara pitanje bojkota.

 

„Crnogorski scenario“

Već neko vreme se aktivno bavite politikom u Crnoj Gori. Šta biste izdvojili kao najveću razliku između baljvenja politikom u Crnoj Gori i vaše političke karijere u Srbiji, posebno dok ste bili narodni poslanik Nove stranke?

Dosta toga je različito. Crnogorska politika je još temperamentnija od srpske. Lako se pokrene vrela krv, i ona dovede do takvih ekspresija u smislu političkih sukoba, da djeluje da su to strašni konflikti, često nepomirljivi.

“U Crnoj Gori je ta polarizacija strahovita.”

U Srbiji to nije baš tako. Postoji neka vrsta polarizacije u društvu i između predstavnika različitih političkih opcija, pa se čini da nema dodira između dve strane. U Crnoj Gori je ta polarizacija strahovita.

Ona vodi do toga da, ako si u nekom političkom bloku, moraš da vodiš računa da li uopšte da odeš na neki možda manje važan događaj koji organizuje neko ko je deo druge grupacije. To je toliko strašna polarizacija da mislim da, svakome ko se u Crnoj Gori bavi praktičnom politikom, prvo pitanje treba da bude kako da se premoste te podjele.

U Srbiji, iako izgleda slično, to nije baš u tolikoj mjeri.

 

U Crnoj Gori takođe predstoje redovni parlamentarni izbori. Kako vaša, Crnogorska partija, planira da na njima nastupi? Ranije ste pominjali opciju koalicije sa Demokratama…

Mi smo već u koaliciji sa Demokratskom Crnom Gorom Alekse Bečića, oni su nam partner broj 1. Zajedno smo išli na proteste početkom godine, koordiniramo aktivnosti, i toliko dobro smo se politički povezali da ne postoji nikakva dilema oko zajedničkog nastupa na izborima ukoliko se, isto, napravi dogovor oko izbornih uslova. Izborni uslovi su tema i u Crnoj Gori.

 

Taj proces je u Crnoj Gori zanimljiv – formiran je odbor u parlamentu koji se bavi isključivo izbornim uslovima. Kako to izgleda?

Tako je, Privremeni odbor za sveobuhvatnu reformu izbornog i drugog zakonodavstva je puni naziv tog tijela. U njemu ima 14 poslanika, i taj odbor je dobio zadatak da usvoji predloge za izmene svih zakona koji su važni za izbore. Dogovoreno je da se usvaja ono za šta glasa 11 od 14 poslanika, široka koalicija je potrebna, što znači da DPS ne može ništa sam da odluči. Odnos snaga je takav da je u Odboru 7 poslanika vlasti i 7 poslanika opozicije.

Ako nema dogovora u Odboru, onda bi se bojkot izbora mogao pojaviti kao mogućnost – to je institucionalni pristup. Ako uspemo, ide se na izbore, a ako ne, onda razmišljamo da li je bojkot opcija.

 

Možete li da zamislite takav scenario u Srbiji – da vladajuća koalicija ima samo polovinu članova u jednom takvom odboru? 

Za mene bi to bio jedan predlog. Imamo primer da jedna vladajuća stranka prihvata ovaj modalitet, pa zašto ne bi i u Srbiji moglo tako…

 

Na čiju inicijativu je DPS to prihvatio?

Na inicijativu Demokratske Crne Gore, koja je to predložila u Briselu, to je takozvani Briselski plan. On je podrazumevao formiranje ovakvog odbora. Pod uticajem Evropske unije, u Skupštini Crne Gore usvojen je predlog Demokrata da zaživi ovakav odbor koji treba da dovede do slobodnih izbora.

Ako je to model koji je profunkcionisao u Crnoj Gori, u kojoj je polarizacija još izraženija nego u Srbiji, zašto ne bi mogao i u Srbiji? To je jedan primer dobre prakse. „Crnogorski scenario“ za slobodne izbore.

 

Tokom predavanja ste pomenuli Zorana Đinđića kao političara koji je došao iz miljea političke filozofije, koji je razumeo određene ideje i koncepte i primenjivao ih u praktičnoj politici. Ima li danas u Srbiji takvih političara?

U ovom momentu ne vidim nekoga ko je, u smislu formalnog obrazovanja, toliko vezan za političke ideje. U praktičnom smislu – mislim da su ideje, ideali i vrijednosti ipak prisutne. Dakle, nije rasprava u srpskoj politici potpuno rasterećena ideja, načela i koncepcija. Svako malo imamo pozivanje na neku koncepciju, pitanje je koliko je ono dubinsko i koliko podrazumeva neki konkretan plan, ali postoji.

Na primer, kada smo imali Beograd na vodi – naša rasprava oko tog projekta naslonila se na koncepcijske stvari: da li je to modernizacija ili nije?

Tako da ideja ima – i vi na Talasu često vraćate rasprave na konkretne političke ideje. Takve inicijative dolaze iz društva, u Srbiji nikad ne fali dobrih inicijativa.

 

Konačno, kada je reč o regionu – kako komentarišete najnovija dešavanja u pogledu odnosa Evropske unije prema Zapadnom Balkanu?

Nisu otvoreni pregovori dvema državama koje su uradile sve što su mogle da to zasluže. To je problem kao poruka i za te države, ali i za nas u Crnoj Gori i u Srbiji. Elite koje vladaju će uvijek to iskoristiti da sebi obezbede prostor za autonomiju i nekontrolisanu vlast.

Ja bih ih vraćao na to da su evropske integracije proces – kada naiđemo na prepreku, na jedan krizni momenat, iz toga treba izaći sa još većim entuzijazmom prema EU, a ne odmah odustajati. Izvukao bih optimističnu poruku, ali da se zna da je Evropska unija, po mom sudu, napravila grešku.