Starenje stanovništva – ima li razloga za globalnu paniku?
Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: Talas 

Prošle nedelje je na Fakultetu političkih nauka održano predavanje Injiga Kalva Sotomajora, istraživača iz Baskije, koje je bilo fokusirano na globalni izazov starenja stanovništva i njegove političke i ekonomske posledice.

Injigo Kalvo Sotomajor je predavač i doktorand na Univerzitetu Deusto, poslovnoj školi Deusto, u Bilbaou, Španiji, a predavanje je organizovao Centar za studije SAD-a Fakulteta političkih nauka u saradnji sa Libertarijanskim klubom Libek.

Sotomajor je definisao starenje stanovništva kao jedan od velikih megatrendova u 21. veku – do sada nezapamćen fenomen, ako imamo u vidu da životni vek ljudi nikada nije bio duži u istoriji čovečanstva.

Kao dva glavna uzroka za fenomen starenja stanovništva on navodi upravo duži životni vek i nisku stopu fertiliteta. Međutim, za razliku od uobičajene predstave o ovom problemu koja je prisutna u mejnstrim medijima, Sotomajor veruje da nema razloga za paniku, već da treba razbijati postojeće mitove o starenju, ali i biti svestan izazova.

 

Starenje stanovništva nije nepremostiv problem – ključ je u tehnologiji

Kako je Sotomajor objasnio tokom predavanja, njegov stav je da starenje stanovništva nije nepremostiv problem, već da posledice mogu da budu umanjene, ako ne i poništene, izmenama u ekonomiji. Konkretno, Sotomajor zastupa tezu da pomeranje od „starih“ industrija koje počivaju na radnoj snazi (tzv. radno intenzivne industrije) ka novim, zasnovanim na kapitalu i znanju, otvara prostor da starije stanovništvo nastavi da upošljava svoja znanja i veštine, uz razvoj tehnologije, dok se deo poslova neminovno automatizuje. Time se, kako kaže, podiže celokupna ekonomska aktivnost i produktivnost privrede.

To je ujedno i jedan od najzanimljivijih zaključaka do kojih je došao u svom istraživanju – da negativna veza za koju se mislilo da postoji između starenja stanovništva i produktivnosti privrede možda i nije toliko velika, konkretno kada se posmatra period razvoja tehnologije i tzv. „drugog talasa rasta produktivnosti“ između 1995. i 2004. godine. Rezultati ovog istraživanja upućuju na to kako se treba nositi sa globalnim izazovima starenja.

U razgovoru za Talas, Injigo Kalvo Sotomajor govorio je detaljnije o izazovu starenja stanovništva, načinima na koje se međunarodna zajednica njime bavi, kao i vezi starenja stanovništva sa porastom populizma.

 

Sotomajor: Starenje nije bolest, već posledica sjajnih ljudskih postignuća

Talas: Kako biste, ukratko, objasnili zbog čega mislite da starenje stanovništva nije nepremostiv problem? Na kakvo rešenje upućuju vaša istraživanja i podaci?

Injigo Kalvo Sotomajor: U našem istraživanju (Calvo-Sotomayor, Laka & Aguado, 2019), utvrdili smo da je negativna veza koja postoji između starenja radne snage i produktivnosti u Evropi manja ukoliko se analizira skoriji period (1983-2014), za razliku od posmatranja dužeg perioda (1950-2014). Moguće je da je ovaj manji uticaj starenja na produktivnost rezultat specijalizacije u kapitalno-intenzivnim tehnologijama koje je MMF u svojim istraživanjima prepoznao u zemljama EU.

Svrha ove specijalizacije bila bi suprotstavljanje starenju i gubitku produktivnosti radnih snaga ovih zemalja. Ovu ideju možemo da kombinujemo sa onom koju zastupaju Acemoglu i Restrepo, sa Univerziteta u Bostonu i Instituta za tehnologiju u Masačusetsu (MIT). Oni tvrde da su pronašli mogući pozitivan uticaj starenja stanovništva na ekonomsku aktivnost. Njihova hipoteza je sledeća: u proteklih par decenija, fenomen starenja stanovništva doprineo je robotizaciji i automatizaciji procesa proizvodnje u određenim zemljama, što, dalje, ima pozitivan uticaj na produktivnost ovih ekonomija.

 

Rešenje za globalni izazov starenja o kojem vi govorite tiče se, dakle, promena u ekonomiji – konkretno, pomeranja od „starih“ industrija koje su utemeljene u radnoj snazi ka onima koje su kapitalno intenzivne i zasnovane na ekonomiji znanja. Imajući u vidu da se velike svetske ekonomije generalno kreću u tom pravcu, da li to znači da ste vi optimističniji od većine kada je reč o problemu starenja stanovništva?

Da, definitivno jesam. Kao što sam rekao – starenje nije bolest, naprotiv, ono je posledica sjajnih dostignuća čovečanstva. Postoje ljudi koje možemo da zovemo demografskim alarmistima – oni vide starenje kao nešto strašno, nisam jedan od njih.

Moje istraživanje pokazuje da postoji veza između starenja radne snage i ekonomske aktivnosti i produktivnosti, i da se tu nešto dešava.

 

Pomenuli ste i da se generalno protivite alarmizmu. U ovom trenutku, na globalnom nivou je on možda najvidljiviji kada govorimo o razvoju veštačke inteligencije, robotima koji nam preuzimaju poslove… kako se to uklapa u vašu tezu o starenju stanovništva?

Ne bavim se preterano tom temom, ali mislim da možemo da je povežemo sa lažnim vestima. Alarmizam u pogledu tehnologije postoji oduvek, ali sada postoje platforme i alati kojima se on mnogo brže širi. Ako pogledamo period Hladnog rata, tokom 1950-ih, 60-ih i 70-ih, svet je bio na ivici nuklearnog rata i to je bio realan problem. Kubanska kriza – to je problem, a ne starenje ili razvoj robota.

Imaćemo velike izazove svakako, tehnologija se brzo razvija, ali sa tim moramo da živimo – ne smemo da budemo opterećeni „bukom“, već da ostanemo smireni, gledamo podatke, i pokušamo da dođemo do konkretnih politika kojima ćemo se baviti izazovima veštačke inteligencije, robota, starenja ili depopulacije.

 

Da li međunarodna zajednica, prvenstveno UN i MMF koje ste pominjali tokom predavanja, nešto radi u vezi sa izazovom starenja stanovništva? Kako biste ocenili njihov učinak u ovom polju?

Da, Ujedinjene nacije se odlično bave ovom temom. Još od devedesetih kada je održana konferencija u Madridu, UN na svake dve godine objavljuje svetski izveštaj o starenju koji je zaista dobar. Pored toga, postoji i „Divizija za populaciju“ UN-a koja radi sjajne stvari sa podacima.

 

UN su, dakle, angažovane u pogledu podataka i publikacija. A šta se dešava sa javnim politikama, konkretnim političkim rešenjima za ova pitanja?

Kada je reč o politikama, time se više bave druge organizacije, na primer Evropska unija. EU ima nekoliko različitih programa koji pokrivaju pitanje starenja stanovništva. UN se, na primer, bavi depopulacijom koja nije usko vezana za starenje, ali jeste demografska tema. Tako i u Srbiji imate Program ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) koji se takođe bavi pitanjima depopulacije.

 

Tokom predavanja ste pomenuli i vezu starenja stanovništva sa porastom populizma. U toku je rasprava o korenima populizma, da li su oni pretežno ekonomskog ili društvenog, kulturnog karaktera – utisak je da je ova druga teza u poslednje vreme prisutnija, posebno u SAD ili UK gde se govori o „kulturnim ratovima“ i promenama. Vi ste bliži tezi da je porast populizma ukorenjen u ekonomskim faktorima. Zašto to mislite?

Odlično pitanje, s tim što sam ja pristrasan jer sam ekonomista, pa najviše primećujem ekonomske aspekte života. Međutim, mislim da je realnost raznolika, eksplanatorne varijable su takođe raznovrsne. Siguran sam da je istorija SAD-a, posebno istorija ropstva, igrala neku ulogu u usponu popularnosti Donalda Trampa. Takođe, siguran sam da su i kulturni ratovi važni.

Hantington, u svom „Sukobu civilizacija“, daje prednost kulturnim nad ekonomskim argumentima. Ali ja bih ovde pomenuo Marksa – on je u mnogim stvarima pogrešio, ali negde jeste u pravu. Ekonomski uslovi pripremaju stanje u kojem ideje mogu da se razvijaju. Možda ekonomija nije sve, ali jeste važna za uspostavljanje okvira u kojima društvene i političke ideje rastu i razvijaju se.

 

Konačno, istakli ste da još uvek nemate podatke kojima biste potkrepili tezu da je starenje stanovništva povezano sa porastom populizma, ali da vam je ta veza zanimljiva. Na osnovu čega mislite da to vredi istraživati?

Za sada je samo hipoteza, nemam podatke ili sprovedene eksperimente. Moja teza jeste da je faktor starenja stanovništva zanemarivan u objašnjavanju porasta populizma. Ne mislim da je to jedina varijabla, ali ne vidim da je dovoljno koristimo kada govorimo o uzrocima populizma.