Foto: iStock
Da li ponekad pomislite koliko smo mnogo puta od raznih analitičara i političara čuli da je rok za rešavanje Kosova zapravo vrlo blizu i da Vučić mora to što pre da reši?
Neki rokovi bili su vezani za mandat Mogerinijeve i Hana, neki drugi za nekakve budžete Evropske unije. Postoje i oni američki rokovi koji su se uglavnom povezivali sa delovanjem nekih funkcionera Stejt departmenta – Hojt Ji, Bolton, Palmer i sada najnovije Grenel.
Jedan od razloga zašto smo to toliko puta čuli odnosno zašto i dalje slušamo da je rok za rešavanje Kosova blizu, jeste to da nikakav rok zapravo nikada nije ni postojao, niti se uspostavlja bilo kakav novi rok. Niti Vučić probija bilo kakve rokove.
Angela Merkel će uskoro otići u političku penziju, Aleksandar Vučić će i dalje da nastavi da razvlači rešavanje pitanja Kosova. Pošto mu se evo već sedam godina izlazi u susret, zašto bi se nešto menjalo?
Ukoliko samo zamislimo to da famozni rok zapravo ne postoje onda ne postoji ni vremenski oročena ucena Vučića od strane Zapada kako se to često ovde predstavlja.
Status kvo je u političkom interesu Vučića
Ako Vučić ne mora sledeće godine da predloži i usvoji konačno rešenje Kosova, onda će jedan od češćih motiva koji čujemo od strane bojkot opozicije da se izduva kao mehur.
Desniji deo opozicije u aktivnom bojkotu, naime, više je puta podvukao da će u slučaju bojkota odluke Narodne skupština da postanu ništavne, a da se to posebno odnosi na onu znaš-ti-dobro-koju odluku o konačnom rešavanju.
Ukoliko dakle Vučićeva skupštinska većina sledeće godine ne bude odlučivala o Kosovu, onda je opoziciona pretnja pomenutom ništavnošću ili posledica nepromišljenog srljanja opozicije ili je posledica od davnina primamljivog emotivnog recepta dihotomije o patriotskoj obavezi sprečavanja izdajnika.
Možda zvuči preuranjeno reći, ali sam za sada prilično ubeđen u to – Aleksandar Vučić ne želi, ne zna i/ili ne sme da konačno reši pitanje Kosova. Zaglavljenost koja je zamaskirana njegovom navodnom posvećenošću da predloži smislen, održiv i ozbiljan predlog oko odnosa Srbije prema Kosovu je nešto što njemu politički najviše ide u korist.
4 razloga zašto je besmisleno verovati u narativ konačnog roka
Ali pođimo i od suprotne pretpostavke – šta ako rok postoji, ali ga javnost ne zna? Šta ako zapravo sve ide po nekom tajnom planu, pa je taj sudnji dan konačnog rešenja tu negde iza ugla? Navešću neke od razloga zašto ipak mislim da je čak i da nekakav fiktivan rok postoji u nekim glavama, on zapravo politički neupotrebljiv.
- Građani ne žele – Javnost očigledno nije naklonjena konačnom rešavanju pitanja Kosova jer postoji dominantno tumačenje da će Srbija time da bude oštećena. Ovakvo stanje je između ostalog jedna od posledica medijske trovačnice kojom se i dalje ubrizgava stabilna doza iracionalnosti, napetosti i neizvesnosti po pitanju Kosova. Napeta javnost Vučiću odgovara jer time za Zapad dobija pokriće da mu nije lako, da nije sve do njega već i do naroda. Da mu je stalo i da je hteo ovo da promeni imao je dovoljno vremena da utiče na medijsku trovačnicu i time javnost pripremi na rok i period posle tog roka.
- Šargarepa se ubuđala – Zapad ima sve manje toga da nam ponudi što bi kao šargarepa moglo da nam ublaži tupi udarac štapom. Sveži primer odnosa EU prema Severnoj Makedoniji i Albaniji najtužnija je potvrda ove konstatacije.
- Novi partneri na Kosovu – Kurti i Vučić su dva političara koja još uvek nemaju ni neki elementarni nivo međusobnog poverenja i poštovanja koji je neophodan za iole uspešne pregovore. Još uvek je previše nepoznanica u vezi sa Kurtijevom pozicijom, ali i one koje su poznate verujem da govore u prilog ranije navedenoj tezi.
- Američki predsednički izbori su iza ugla – Izbori koji neki vide kao super priliku da se stvari što pre reše, skloniji sam da vidim kao faktor usporavanja, pre nego kao faktor ubrzanja. Specijalni izaslanik Ričard Grenel će po svemu sudeći da proba da strane približi, da možda utiče na ukidanje takse i eventualno inicijalni susret između Beograda i Prištine, ali ne očekujem previše ni tokom ove, ni tokom sledeće godine.
Konačni rok kao opoziciono sredstvo partiotske preventive
Ukoliko ne postoje rokovi, postoje očekivanja, želje, nadanja. Pozicija vlasti u ovom smislu je jasna – sve se izvodi iz želje za što dužim i što stabilnijim vladanjem. Šta je međutim usmerenje opozicije?
Opozicija pokušava da bojkot narativ dodatno ojača pomenutom patriotskom preventivom – bolje je da bojkotujemo izbore između ostalog i zbog toga što će Vučiću i Zapadu da se oteža konačno rešavanje Kosova.
Ovim se zapravo iza paravana bojkota, pitanje Kosova sada ponovo politički instrumentalizuje, ali na novi način – opozicija će tvrditi da zbog bojkota izbora i institucija Vučić ne može da završi zadatak, da mu je kraj blizu i da samo što ga nisu pustili niz vodu.
Priča o konačnom roku za konačno rešenje opoziciji odgovara i zato što je to dodatno pogonsko gorivo za lov na veštice protiv bojkota. Veštice su time, dakle, po definiciji izdajničko-plaćeničke sluge režima koje žele da prodaju Kosovo.
Deo ove desne opozicije pokušaće sebe i druge da ubedi da konačni rok zapravo postoji. I da će oni svojim nadahnutim bojkot delovanjem ne samo taj rok da poremete već će time uticati na ubrzavanje pada Vučića.
Nisam ubeđen da postoji i trunka političke logike u tome da će očuvanjem statusa kvo (što je neminovni ishod prolongiranja rešavanja Kosova) Vučić zapravo biti ugrožen. Naprotiv.
Za opoziciju je daleko bolje da razmišlja i deluje sa one strane konačnih rokova. Da pitanju odnosa sa Prištinom pristupi odgovorno, sa malo više trezvenosti, a malo manje jeftinog i toliko puta oprobanog kafanskog mumlanja o veleizdaji.
Samozavaravanje o postojanju konačnog roka za rešavanje pitanja Kosova bi, u suprotnom, zapravo moglo da bude mnogo šire samozavaravanje dela opozicije da će upotrebom Kosova da pobedi Vučića.
U tom smislu, daleko je bolje ipak razmotriti interne opozicione rokove samootrežnjenja.