Kosmički Daning-Kruger: prikaz filma "Ad Astra"

Naučni savetnik Astronomske opservatorije u Beogradu

Vreme čitanja: 10 minuta

Foto: iStock

A kad je u svojoj odbrani ovo izneo, reče mu Festus sasvim glasno: nisi pri čistoj svesti, Pavle; velika učenost dovodi te do manije.

Dela apostolska 26:24

Iako živimo u doba najvećeg prosperiteta otkad je homo sapiens evoluirao na planeti, za šta je najvećim delom zaslužna nauka – antinaučnog i antiintelektualnog pogleda na svet nikada nije bilo više, niti su se njegovi zastupnici ikada nalazili na uticajnijim položajima u društvu i kulturi. Istomišljenike Porcija Festusa, judejskog prokuratora koji je podigao optužnicu protiv Pavla iz Tarsa, danas možemo naći na svim delovima političkog i kulturnog spektra i u svim mračnim ćoškovima interneta.

Razuman čovek bi očekivao da će ih najmanje biti u domenu koji se makar formalno označava kao „naučna fantastika“, ali to povlači izvesnu konzistentnost i logičnost koju je nerealno tražiti kada se jednom iskapi kukuta iracionalnosti i anti-prosvetiteljstva. Otuda i svojevrsni oksimoron koji je neizbežan kada se radi o diskusijama ostvarenja poput najnovijeg naučnofantastičnog „megahita“ kakav je ovogodišnji Ad astra u skupocenoj produkciji 20th Century Fox-a.

Upozorenje koje treba ignorisati: slede detalji zapleta. A treba ga ignorisati iz očiglednog razloga koji će za minut postati potpuno jasan.

U svetu „ne tako daleke budućnosti“ Bred Pit igra majora Roja Mekbrejda, astronauta-oficira za „Svemirsku komandu“ (engl. SPACECOMM), kosmičke verzije ratnog vazduhoplovstva, koji je nakon bizarnog incidenta sa „elektromagnetskim udarom“ u kojem je dokazao svoj heroizam, pozvan u tajnu misiju. Čitava serija sličnih udara pravi haos na Zemlji, pa čak i ugrožava „stabilnost Sunčevog sistema“.

Svemirska komanda je otkrila da udari potiču iz okoline Neptuna – koji je, nimalo slučajno, poslednja poznata lokacija misije kojom je zapovedao Rojev otac, Kliford Mekbrajd (u interpretaciji Tomija Li Džonsa), zvanično smatran mrtvim. Svemirska komanda sada smatra da je Kliford možda živ i da je njegov brod, sa eksperimentalnim pogonom zasnovanim na antimateriji, uzrok udara. Rojeva dužnost je da „u tajnosti“ otputuje na Mesec, pa zatim na Mars, odakle će pokušati da uspostave kontakt sa starijim Mekbrajdom. U tu svrhu biva mu dodeljen pratilac/dadilja/guru u liku pukovnika Pruita (Donald Saterlend).

I ima tu još koješta od radnje, ali sa ključnom stvari ne treba previše okolišati: Ad astra je izuzetno glup i tragično loš film. Tu nema mnogo pomoći, niti izvrdavanja ili zaobilaženja te temeljne činjenice. Kad bi u pitanju bila samo ona trivijalna vrsta gluposti poput 579. reprize „Srećnih ljudi“, ovaj prikaz ne bi bio potreban, niti vredan elektrona koji se kreću kroz provodnik. Problem je što je ovaj film glup na ekstremno demagoški i podmukao način, koji ima skrivenu agendu (na šta ću se kasnije vratiti). U medjuvremenu su svi spojleri potpuno i totalno opravdani, s obzirom na to da, ko već nije, ovako loš film ni ne treba da gleda.

 

Da li je film opravdao budžet od 80 – 100 miliona dolara?

Mada tačni podaci nisu još dostupni, budžet Ad astre je u intervalu 80–100 miliona američkih dolara. Ovo treba odmah staviti u kontekst sličnih filmova. Budžet Interstelara (2014) bio je 165 miliona, Gravitacije (2013) 100–130 miliona, a Dolaska (2016) 47 miliona. I dok je Interstelar samo izuzetak koji potvrđuje pravilo da je holivudska A produkcija suštinski inkompatibilna sa naučnom fantastikom kao žanrom, dotle budžeti sjajnih nezavisnih produkcija pokazuju koliko je besmisleno bacati novac u crnu rupu. Poluanimirani, a briljantni Kongres koštao je svega 8 miliona evra, Nulta teorema Terija Gilijema realizovana je za 8,5 – 13,5 miliona dolara. Konačno, verovatno najumnije SF ostvarenje decenije, Upstream Color genijalnog Šejna Karuta, realizovan je sa oko 50 hiljada dolara. Kao što kaže ona drevna reklama, mislite o tome.

Temelj besmisla Ad astre je naravno scenario, naspram čega su i drvena režija, depresivna i dosadna naracija, nemotivisane scene i kadrovi, nedostatak smisla za humor, i sve ostale problematične odlike relativno blagi grehovi. Što se glume tiče, sem glavnog junaka koji svoj posao odrađuje (u autentičnom značenju reči), imamo potpuno irelevantnu podelu uloga, jer je sav talenat velikana poput Tomija Li Džonsa ili Donalda Saterlenda protraćen u njihovim epizodama, praktično vinjetama.

Saterlendova vinjeta je New Age pseudo-mudrost koja bi trebalo nešto da znači, ali se pod ozbiljnijom analizom raspada u čistu salatu od reči. Što se Li Džonsa tiče, njegov psihopatski i sociopatski karakter, ubica i „nacionalni heroj“ i pasionirani tragač za životom van Zemlje, sasvim sigurno neće biti dragulj u njegovoj bogatoj karijeri; treba imati u vidu da tako idiotski napisan lik verovatno nije ni moguće bolje interpretirati nego što je to veteran Li Džons učinio.

Na anti-glumačke pojave poput Liv Tajler ne treba trošiti reči. Verovatno jedino osveženje u ovom smislu je epizodna uloga etiopsko-irske glumice Rut Nege, koja lik civilne upravnice marsovske kolonije, izložene pritisku sa više strana, tumači ozbiljno i dostojanstveno. Muzika i (donekle) kamera su jedino što se i na kiloparsek približava nivou budžeta celog projekta.

 

Antinaučni i antihumanistički scenario Ad Astre

Očigledno, glumci ne mogu biti odgovorni za apsurdni i uvredljivi, a na mnogim mestima i izrazito antinaučni, antiracionalni i antihumanistički, scenario. Zaplet je od početka – i komično nerealističnog „sletanja“ Roja Mekbrajda kroz atmosferu – puniji rupa od švajcarskog sira. „Svemirska komanda“ nastupa kao vojna hunta, a ne normalni rod vojske u nekoj uređenoj, demokratskoj političkoj zajednici.

Vrhunski domet veštačke inteligencije sastoji se u imitiranju psihoanalitičara što je, ironično, u realnom svetu ostvareno još 1966. godine (!) sa ekspertskim sistemom ELIZA koji je na MIT-u stvorio Džozef Vajcenbaum. Koncept „destabilizacije celog Sunčevog sistema“ je idiotizam od samog starta, ali Bred Pit je valjda iznad spasavanja samo čovečanstva ili civilizacije. Ideja drumskih razbojnika na Mesecu je na nivou crtaća za decu do 7 godina; najjednostavnije pitanje šta jedu? raspršuje budalaštinu kao mehur od sapunice.

Zašto bi slanje signala sa Marsa imalo išta bolji efekat nego sa Zemlje, ostaje misterija. Vojno-birokratska natezanja na temu da li putnik koji ima viši čin treba da utiče na odluke kapetana broda sa nižim činom su beznadežno dosadna. Navodno duboka filozofska pitanja koja se u filmu predstavljaju na teatralan i samozadovoljan način su prežvakana već milion puta u žanrovima kojima ekstremni budžet nije bio potreban. „Kako je to biti sin heroja?“ – trebalo bi osmisliti društvenu igru da svako ko u pet sekundi ne zna da navede četiri romana, tri filma ili dve serije na ovu temu ostane bez stolice.

Konačno, nemamo ni vizuelni spektakl koji karakteriše druga loša naučnofantastična ostvarenja A produkcije. Ad astra deluje praznjikavo i jeftino, bilo da su u pitanju bespotrebni prazni hodnici na Marsu, jeftine makete lunarnih rovera, gasni džinovi koji deluju kao da su nacrtani nekvalitetnom temperom, skafanderi koji izgledaju kao od papira – ali podesni za lepljenje sivim industrijskim selotejpom od vrste kakva se prodaje u svim Office1 radnjama – Neptunovi prstenovi osvetljeni poput beogradske novogodišnje rasvete, taktičko nuklearno oružje koje izgleda kao digitalizovano ™ bure za kupus sa sve kamenom, jeftino koncipirane reklame i slično.

Nedostatak dizajnerske imaginacije naprosto bode oči i ukazuje na nepostojanje istinskog tehnofuturističkog razmišljanja: civilizacija koja manipuliše antimaterijom ne raspolaže ni relativno trivijalnim reklamnim hologramom.

Uzgred, pitanje za razmišljanje, ne samo za režisera ovog ostvarenja, već i za sve druge „kosmičke vizionare“: kako je moguće da još uvek ni u jednom jedinom filmu nismo videli impresivniju bazu na Mesecu od one u Kjubrikovoj Odiseji snimljenoj… pre 52 godine?!

 

Kako Perica zamišlja planetologiju

Odgovornost za stvaralački, ali i moralni neuspeh Ad astre je daleko najvećim delom na Džejmsu Greju, koji je na ovom filmu bio „devojka za sve“, tj. režiser, producent, (ko-)scenarista i statista u ulozi Urana. Ovo poslednje je možda šala, ali nije preterivanje, jer ako jedan čovek može, van superherojskih filmova i crtaća, da ugrozi „stabilnost Sunčevog sistema“, onda nema nijednog jedinog logičkog razloga da drugi čovek ne može da glumi planetu.

„Ali Uran se u filmu uopšte ne vidi, za razliku od Marsa, Jupitera, Saturna i Neptuna!“, reći će oštrooki gledalac i biće u pravu. Međutim, u filmu se podjednako ne vide ni Grejeve scenarističke ili režiserske veštine. Šalu na stranu, da budu totalni stvaraoci je uspevalo Orsonu Velsu i još malom broju vrhunskih filmskih genija, ali Grej je jako, jako daleko od tog kapaciteta, tako da je ishod bizarni, idiosinkratski fijasko.

O nasilju nad naukom ne treba trošiti previše reči, pošto se film sa slabijom konsultantskom ekipom nije video od starog, lošeg doba Jezgra, 2012, Dana posle sutrašnjice i sličnih budalaština. Za pravljenje Interstelara, konsultant je bio jedan Kip Torn, koji će koju godinu kasnije dobiti Nobelovu nagradu za fiziku, dok je za Ad astru konsultant verovatno bio „Pera iz bloka“.

Opet to nije samo metafora, pošto najveći deo Sunčevog sistema u filmu izgleda doslovce onako kako mali Perica zamišlja planetologiju:

  1. Mesečeva tamna strana je, ahem, potpuno tamna (iako u realnosti na onome što se tako zove ima podjednako Sunčeve svetlosti kao i na vidljivoj strani). Iz istog razloga se i Tajne Vojne Misije lansiraju isključivo odatle, pošto su u mraku one Bolje Skrivene!
  2. U svojevrsnoj inverziji klasične Lukasove greške, jurnjava roverima na Mesecu je prikazana u tišini; lako je zamisliti režisera i „sofisticiranije“ gledaoce kako se tapšu po ramenima i čestitaju na „domišljatosti“ i „verodostojnosti“. Sve dok – možda – ne shvate da je tupavo verovati da se zvuk prostire samo kroz vazduh, a ne i kroz tle i čvrstu materiju rovera i skafandera, te da bi se jurnjava po lunarnim stenama i te kako čula u ušima vozača i putnika, čak i bez pucanja.
  3. Pošto je Jupiter bliži od Saturna, a ovaj bliži od Neptuna, onda svako putovanje do Neptuna mora da uredno prođe prvo pored Jupitera, a posle pored Saturna (iako se u stvarnosti te planete gotovo nikad ne postrojavaju duž putanje bilo koje letelice pod pogonom); Uran je, kao što rekosmo, misteriozno odsutan.
  4. Kako je sonda Vojadžer 2 potvrdila davnašnje sumnje da i Neptun ima prstenove, oni moraju izgledati impresivno, sjajno i bajno, poput Saturnovih (iako bi u realnosti bili skoro nevidljivi golim okom za posmatrača u Neptunovom sistemu).
  5. Pošto NASA danas traži vodu smrznutu ispod površine tla na Marsu (dosadno), budući oneobičeni Mars mora da ima podzemno tečno jezero vode (uzbudljivo!); da bi stvar bila još neobičnija, direktno iznad njega biće podignuta lansirna rampa za rakete, dakle valjda poslednja stvar koju bi iko razuman uradio sa rezervoarom dragocene tečnosti.
  6. „Projekt Lima“ putuje na Neptun zato da bi izašao iz Sunčeve atmosfere (prošao kroz tzv. heliopauzu)…iako se heliopauza nalazi na udaljenosti tri puta većoj od Neptunove.

Nasilje nad fizikom počinje sa bajkovitom idejom da bi na poruku sa Marsa do Neptuna bilo moguće odgovoriti i očekivati odgovor u realnom vremenu, mada bi u realnosti ta komunikacija zahtevala najmanje 8 sati za dobijanje odgovora čak i kad bi planete bile idealno postavljene. Nastavlja se marvel-superherojskom idejom da je moguće popeti se uz uključenu – makar i za zagrevanje – raketnu mlaznicu i preživeti. Apsolutni vrhunac besmisla je scena u kojoj naš heroj bez mane i straha koristi limenu ploču opušteno skinutu sa oplate svemirskog broda (pokušajte to da uradite recimo na nekom morskom brodu!) kao štit od čestica iz Neptunovog prstena koje se u realnosti, makar bile i milimetarske veličine, kreću brzinama većim od metaka iz mitraljeza. U Ad Astri, one se najpre bezazleno odbijaju od Mekbrajdovog štita, a zatim sa najboljom namerom poništavaju zakon održanja impulsa, ni za jotu ga ne skrećući sa zacrtane putanje.

U stvarnom svetu, naravno, čak i pojedinačni sudar, a kamoli desetine i stotine njih bi astronauta skrenuo od više metara do više stotina kilometara sa predviđene putanje. Da bi kompenzovao za ovu neverovatnu glupost, režiser/scenarista/Uran/sve ostalo je izgleda rešio ne samo da se ubuduće čvrsto drži zakona održanja impulsa (to je nešto slično novogodišnjim odlukama), već i da ga pojača van svake mere u sceni u kojoj junak treba da iskoristi eksploziju „Projekta Lima“[1] da se ubrza na povratku ka Zemlji; lako je pokazati da bi za tu svrhu bilo neophodno prenošenje mnogo veće količine impulsa od bilo čega realističnog.

Mekbrajd je u nesvesti na čitavom povratnom putu od Neptuna do Zemlje, što bi svakako ukazivalo na teško oštećenje mozga, ali ono se kreativnom magijom sa majora Mekbrajda prenelo na režisera i scenariste filma, tako da je Pitov lik po povratku na Zemlju sasvim ok. Čak je, izgleda, toliko dobro da se pomirio sa bivšom ženom i svrgao vojnu huntu koja je naredila njegovo ubistvo i čiji je svemirski brod piratski oteo i ultimativno uništio. Ovaj vojnopolitički preokret je doduše prikazan suptilno u poslednjim scenama filma, jer kako bi inače lik Liv Tajler mogao da deluje tako mirno i zamišljeno, da liku Breda Pita sa kojim se upravo pomirila predstoji preki sud i pogubljenje? Čista logika. Gospodine Grej, hvatajte beleške!

Konačno, pominjanje višestruko sporne Drejkove jednačine od strane poludelog Kliforda kao nekakvog ključnog argumenta je samo dodatna uvreda za bilo koga ko o astrobiologiji, kao uzbudljivoj, aktivnoj, pa i revolucionarnoj oblasti nauke, išta zna. Drejkova jednačina ne može – kao uostalom nijedna matematička formula – ništa dokazati u realnom svetu; ona nam u najboljem slučaju pruža neke smernice i predviđanja oko toga šta treba da očekujemo.

U konkretnom slučaju, danas razumemo mnoge stvari daleko bolje nego pre 60 godina kad se Drejkova jednačina pojavila; očekivati da ćemo se u fiktivnoj budućnosti decenijama, ako ne i vek udaljenom, i dalje oslanjati da to primitivno „pravilo palca“ je izraz u najboljem slučaju tupavosti, a u najgorem direktnog neprijateljstva prema nauci i njenom napretku. To nije izolovan slučaj.

U drugoj sceni u filmu – koji se dešava prilično u budućnosti, s obzirom na antimateriju, antene iznad atmosfere i slično – vidi se naslovnica Nacionalne geografije iz jula 2014. godine, posvećena potrazi za životom van Zemlje. I to je prilično indikativno, jer scenaristi ne žele ni da pomisle da i do danas, a posebno u bliskoj budućnosti mogu postojati znatno bolji (pa i vizuelno privlačniji!) izvori na ovu temu. Njihov pogled na svet je zamrznut i to čak ne u ovoj, 2019. godini, nego najkasnije u 2000. godini, kad se pojavila Retka Zemlja, slavna knjiga Pitera Vorda i Dona Braunlija koja je zagovarala sličan anti-kopernikanski pogled na život i razum van Zemlje kakav se u Ad astri promoviše.

Naime, ovaj film pretenduje da razreši i samu misteriju oko postojanja vanzemaljskog života. Spojler upozorenje:

Vanzemaljski život ne postoji!

Upozorenje je naravno, baš kao i film o kojem govorimo, bilo neiskreno. „Duboki“ zaključci koji se iz ovog neutemeljenog stava izvode su zapravo krajnje providni, nimalo slučajni i u njima leži maligni deo opšte gluposti ovog filma.

Taj maligni deo je značajna doza izrazito konzervativne, a izuzetno licemerne, iracionalne i opasne „duhovnosti“ koja se u filmu promoviše. Narator se zgražava nad komercijalizacijom svemirskog programa i nad konzumerizmom u naseobinama na Mesecu i Marsu kao nečim nepriličnim za taj kosmički ambijent; u najoštrijem kontrastu, najdublje poštovanje se ukazuje reliktima neolitskih sujeverja u vidu „etabliranih“ religijskih tradicija, kao navodno sasvim priliči tom kosmičkom ambijentu.

Subway restoran na Mesecu iritira Mekbrajda, za razliku od vojne polu-diktature i suzbijanja slobode izražavanja na Zemlji. Sve vreme se iritantno insistira na osećanjima i podsvesti glavnog junaka, a o njegovim mislima i rasuđivanju saznajemo jako malo. A pošto je ludak (i ubica) Kliford glavni nosilac ideje o potrazi za vanzemaljskim životom, i pošto ta potraga doživljava neuspeh, a ionako je bila samo surogat nevernika za Pravu Istinu, dolazimo do ključne anti-kopernikanske paradigme: čitav taj svemir je tu samo da proklamuje slavu Tvorca, a čovek je kruna stvaranja i nakon sve te prosvetiteljske halabuke i zabludelosti, valja da se pomirimo sa našim kosmičkim Ocem. Ako treba, makar i čvrstom rukom Svemirske komande, koja je, kad se sve sabere i oduzme, ipak tek suptilnija futuristička verzija „republike Gilead“ iz Sluškinjine priče sa sve seksizmom i lažnim puritanskim idealima.

 

Ad astra bi mogla da prođe kao parodija – da ne shvata sebe tako ozbiljno

Sve u svemu, kao i većina holivudske A produkcije, Ad astra je narcisoidno ostvarenje zagledano u vlastiti pupak i prožeto antinaučnom dogmatikom. Film bi možda i mogao da funkcioniše kao parodija, samo da sebe ne shvata tako užasno ozbiljno.

Stvari koje bi inteligentniji režiser – gorepomenuti Teri Gilijem, na primer – iskoristio kao povod za fantastičnu sprdnju i istinsku provokaciju, kao što je slučaj sa babunima koji su makar nakratko preuzeli kontrolu nad norveškom orbitalnom stanicom, Grejev film doživljava sa totalno neduhovitom uštogljenošću i arogancijom.

Već sam latinski naslov filma pokazuje jaz širok megaparsecima između autorskih želja i intelektualnih aspiracija na jednoj, i realnosti na drugoj strani. Nema skorašnjeg ostvarenja koje bi bilo verodostojniji (i skuplji) spomenik Daning-Krugerovom efektu i verovatno ga neće skoro biti.

 

[1] Ime projekta je izgleda i ime Klifordove letelice (nijednom se u čitavom filmu ne pravi smislena razlika između ta dva), ali je tupavo u oba slučaja – za razliku od relativno prihvatljivog, mada izlizanog Kefeja – sem što valjda treba da „suptilnom aluzijom“ ukazuje na bezbednosno maglovite ciljeve projekta

  • Ad Astra (2019)
  • Režija: James Gray
  • Scenario: James Gray, Ethan Gross
  • Uloge: Brad Pitt, Tommy Lee Jones, Ruth Negga, Liv Tyler, Donald Sutherland
  • Muzika: Max Richter
  • Kinematografija: Hoyte van Hoytema
  • Premijera: 29. 08. 2019.

Stavovi izraženi u kolumnama na Slobodnom uglu predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.