10 godina od srpskog „rušenja Šengenskog zida“ – šta je donela vizna liberalizacija sa EU?

Docent na FPN-u

Vreme čitanja: 7 minuta

Foto: iStock 

Pre trideset godina u novembru mesecu pao je Berlinski zid, simbol hladnoratovske podeljenosti Evrope. U duhu krilatice Ivana Čolovića: „zid je mrtav – živeli zidovi“, u godinama nakon ovog događaja na prostorima nekadašnje SFRJ podignute su brojne barijere – fizičke i mentalne. Između ostalog, barijere sastavljene od čitavog niza restrikcija i sankcija izolovale su Srbiju (odnosno SRJ) od ostatka sveta. Jedna od restrikcija koje je Srbiji uvedena od strane EU, a koja je najduže bila na snazi, jeste uvođenje prilično striktnog viznog režima, kog je nekadašnja SFRJ bila oslobođena. Ovaj „Šengenski zid“ i formalno je „oboren“ na Svetog Nikolu 2009. godine, kada je započeo bezvizni režim za građane Srbije koji turistički borave u EU u trajanju do 90 dana.

Skeptici unutar EU su kritikovali moguće političke posledice. Zagovornici „tvrđeg pristupa“ smatrali su da će ovakva „preuranjena“ liberalizacija smanjiti delotvorni potencijal politike uslovljavanja EU prema Srbiji, te da će Srbi masovno preplaviti zemlje EU i tamo se ilegalno trajno nastaniti, ili, pak, zatražiti azil. Takođe, i pojedini domaći evroskeptici su govorili o tome kako će nam Zapad ukrasti kadrove, ali su ovu tezu potvrđivali i oni radikalno nezadovoljni situacijom u Srbiji, zahtevajući da „ko poslednji izađe“ nakon 19. decembra 2009. godine iz Srbije – „ugasi svetlo“. Sa druge strane, optimisti iz EU su naglašavali kako će otvaranje granica dodatno podstaći evrooptimizam i orijentaciju ka članstvu u EU kod građana Srbije, sa čime su se slagali i domaći optimisti iz redova vlasti, koji su pritom verovali i da će im ovo ostvarenje biti i važan faktor u mobilizaciji podrške birača na izborima.

Ovaj tekst svakako ne namerava da pruži temeljnu analizu svih posledica, koja bi zahtevala i ozbiljnu migracionu, sociološku i ekonomsku komponentu, ali će nastojati da ukratko ispita koliko su se navedene ključne tvrdnje domaćih i evropskih optimista i pesimista ostvarile kao tačne.

 

Tvrdnja 1: Ukidanjem viza za građane Srbije, EU će izgubiti važnu „šargarepu“ za uslovljavanje Srbije

Do uvođenja bezviznog režima, ova tema je bila jedan od osnovnih dobitaka koju su srpske vlasti želele da obezbede za svoje građane. Dobijanje ove nagrade („šargarepe“) korišćeno je kao jedan od mehanizama za uslovljavanje Srbije u različitim domenima, a najviše za reformu čitavog sistema unutrašnjih poslova u vezi sa ovom temom, kao i za saradnju sa Tribunalom u Hagu.

Nakon ukidanja viza, nesporno je jedna od mnoštva „šargarepa“ koje su nuđene kao podsticaj Srbiji – nestala. Međutim, to nije dovelo do manje efektivnosti politike uslovljavanja EU prema Srbiji. Naprotiv – uslovljavanje dobijanja statusa kandidata okončanjem saradnje sa Tribunalom i početkom dijaloga sa Prištinom, kao i potonje uslovljavanje početka pristupnih pregovora postizanjem (Briselskog) sporazuma u pomenutom dijalogu – primeri su kako su nove „šargarepe“ zamenile stare i, očigledno, davale rezultate koje je EU želela. Dakle, očigledno je da ucenjivački kapaciteti EU nisu nimalo narušeni ovakvim potezom.

 

“Ovaj „štap“ i dalje predstavlja jednu od hipotetičkih pretnji Srbiji, ukoliko odstupa od normi EU ili politički krene u nekom drugom pravcu”

 

Takođe, tema vizne liberalizacije je i dalje – mada u daleko manjoj meri – ostala na širem radaru politike uslovljavanja, ali ne više kao „šaragarepa“, već kao mogući „štap“. Naime, u kontekstu migrantske krize, a pre svega zbog srpskog ukidanja viza prema određenim trećim državama kao što je Iran – pojavile su se prethodnih godina spekulacije i neformalne pretnje o tome kako će bezvizni režim prema Srbiji biti suspendovan. Dakle, ovaj „štap“ i dalje predstavlja jednu od hipotetičkih pretnji Srbiji, ukoliko odstupa od normi EU ili politički krene u nekom drugom pravcu. No, imajući u vidu komplikovanu institucionalnu proceduru potrebnu za realizaciju ovakve pretnje, kao i činjenicu da ona nikada nije došla sa zvaničnog nivoa – veličina ove teme kao „štapa“ daleko je manja nego što je bila dok je predstavljala „šargarepu“, te se može reći da je ova tema danas daleko manje bitna za odnose Srbije i EU nego što je bila pre više od deset godina.

 

Tvrdnja 2: Čim se otvore granice – svi će pobeći iz Srbije i preplaviti zemlje EU

Stopa emigracije iz Srbije prilično je velika, a pored tradicionalnog bežanja „trbuhom za kruhom“ vidno je i ono što je vladika Grigorije nedavno nazvao bežanjem „mozgom za dostojanstvom“. Koji god motivi bili za emigraciju, ne može se reći da je ovaj proces radikalno podstaknut viznom liberalizacijom sa EU – ali jeste olakšan. Naime, vizna liberalizacija ograničena je na turističke boravke (90 dana), a za zaposlenje i preseljenje neophodno je dobiti poseban drugi tip vize. Međutim, mogućnost da se bez vize otputuje u zemlje EU daleko je olakšala različite prakse „rada na crno“, kao i boravak u svrhu potrage za legalnim zaposlenjem na teritoriji EU, što olakšava i zaposlenje ljudi u inostranstvu. Takođe, dovela je i do porasta broja zahteva za azil ljudi poreklom iz Srbije, koji su redom odbijani.

Ipak, apokaliptični scenariji po EU definitivno se nisu desili. Naprotiv – deluje da su evropske zemlje od ovakvog priliva uglavnom profitirale, naročito imajući u vidu dolazak velikog broja stručnih i visokoobrazovanih građana Srbije. Zbog toga i Nemačka u velikoj meri otvara tržište rada za naše državljane od naredne godine.

Sa druge strane, Srbija kao država gubi od ove emigracije, te su srpski skeptici donekle bili u pravu. To, naravno, ne znači da bi bilo bolje da je Srbija zatvorena – već da Srbija mora da bude mnogo bolja da bi ubedila ljude da u njoj ostanu, ili da se u nju vrate. Ovakav „beg“, na jedan bizaran način, trenutno doprinosi i dobrobiti i dostojanstvu ljudi koji bi ovde bili nezaposleni ili nezadovoljni društvenom klimom i vlastima: ovakva praksa smanjuje broj nezaposlenih u Srbiji, ali i ukupan broj glasača i time ojačava relativni uticaj baze birača vlasti, pa čak i državi u određenoj meri – jer ovi emigranti šalju doznake iz inostranstva u Srbiju.

Naravno, troškovi države od odlaska ljudi su daleko veći i zbog toga je u nacionalnom interesu obrtanje ovog trenda i to, kako unapređivanjem srpske privrede, tako i promenom društvenih okolnosti u pravcu otvorenijeg, pluralističnijeg i društva tolerantnijeg na različita mišljenja i politička opredeljenja.

 

Tvrdnja 3: Vizna liberalizacija povećaće podršku građana evropskim integracijama

Optimisti u pogledu političkih efekata bezviznog režima verovali su da će ovakav ustupak EU povećati proevropsko opredeljenje građana Srbije, koje će učvrstiti i prilika da građani lakše iz prve ruke vide kako se živi u EU. Međutim, ova predviđanja se nisu ostvarila. Prema istraživanjima sprovedenim za potrebe Kancelarije za evropske integracije (danas Ministarstva za evropske integracije), veći procenat građana Srbije se izjasnio da bi podržao članstvo u EU u predvečerje vizne liberalizacije (novembar 2009. godine – 73% građana za, a 12% protiv članstva), nego što je to bilo godinu dana nakon vizne liberalizacije (decembar 2010. godine – 58% za, 25% protiv) ili dve godine kasnije (decembar 2011. godine – 51% za, 33% protiv).

 

“U godinama neposredno nakon vizne liberalizacije, jasan je trend pada podrške čiji će minimum biti dosegnut u decembru 2012. godine – sa 41% građana koji su se izjasnili da bi na referendumu glasali za članstvo u EU i 31% onih koji su rekli kako bi glasali protiv”

Dakle, u godinama neposredno nakon vizne liberalizacije, jasan je trend pada podrške čiji će minimum biti dosegnut u decembru 2012. godine – sa 41% građana koji su se izjasnili da bi na referendumu glasali za članstvo u EU i 31% onih koji su rekli kako bi glasali protiv članstva. Svakako, ne može se reći da je trend pada posledica vizne liberalizacije i nekakvog „razočaranja“ građana onim što su videli, ali je očigledno i da nije postojao ukupan pozitivni efekat ove promene.

Iz postojećih podataka ne može sa sigurnošću da govorimo o efektima na populaciju koja intenzivnije putuje usled „belog Šengena“, odnosno da li je to podiglo nivo podrške za članstvo u EU unutar ove grupe, ali verovatnoća za to nije naročito velika imajući u vidu predstavljeni relativno veliki pad na nivou čitave populacije Srbije.

 

Tvrdnja 4: “Partije koje obezbede bezvizni režim biće nagrađene od naroda za ovo ostvarenje”

Od 2000. godine do danas, određeni dobici u procesu evropskih integracija bili su veoma važan adut u najvećem broju izbornih procesa – pa su na osnovu toga optimisti u vlasti verovali da će tako biti slučaj i sa „belim Šengenom“. Svakako najpoznatiji primer političke upotrebe dobitaka na evropskom putu u izbornom kontekstu jeste uspeh koalicije „Za evropsku Srbiju“ koja je 2008. godine branila i promovisala potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju kao ključni dobitak za Srbiju (DSS i radikali su napadali ovaj potpis kao akt izdaje).

Na sličan način je pokušao da profitira i tadašnji predsednik Boris Tadić kada je sebi „skratio mandat“ i povezao predsedničke sa parlamentarnim izborima 2012. godine na krilima „trijumfa“ u vidu formalnog dobijanja statusa kandidata za članstvo u EU, kao i tadašnji prvi potpredsednik Vlade Aleksandar Vučić kada je želeo da kapitalizuje formalno otvaranje pristupnih pregovora sa EU u predvečerje izbora 2014. godine. Dakle – dobici iz procesa evrointegracija bili su važni u izbornim procesima (mada 2016. i 2017. godina donekle odudaraju od ovog pravila).

Na prvi pogled, deluje da ova tema nije mnogo pomogla partijama na vlasti – jer je DS nakon sledećih izbora ostala u opoziciji, a njen predsednik više nije bio predsednik države. Međutim, često se zaboravlja da su partije koje su činile Vladu od 2008. do 2012. zapravo skupno osvojile veći broj mandata 2008. nego 2012. godine – a da stara-nova Vlada nije formirana samo zbog „preokretanja“ SPS i URS ka SNS-u. Naročito je na izborima dobro prošla partija koja je i prisvajala najviše zasluga za viznu liberalizaciju u javnosti – SPS ministra unutrašnjih poslova Ivice Dačića.

No, ne može se reći sa sigurnošću koliki je uticaj ove teme bio na pridobijanje podrške, a po porazu Borisa Tadića definitivno se vidi da ovo ipak nije bio u tolikoj meri „epohalan“ dobitak koji bi sam po sebi mobilisao biračko telo i dve i po godine kasnije. Deluje da je ova tema već bila zastarela 2012. godine. Možda bi današnja vlast „skratila sebi mandat“ odmah posle ovakvog dobitka i time na njemu politički profitirala – ali treba imati na umu da je kontekst današnje vlasti ipak bitno drugačiji. Dakle, ova tema jeste bila prisutna, ali, zbog vremenske distance, nije bila presudna ni 2012. godine i bila je u drugom planu u odnosu na skoriji dobitak na putu ka EU – sticanje statusa kandidata.

 

Zaključak

Argumenti skeptika unutar EU protiv vizne liberalizacije očigledno nisu bili tačni – ne može se reći da je Evropa snosila bilo kakve negativne posledice ovakvog poteza, a pozitivnih je, svakako, bilo. Domaći skeptici jesu donekle u pravu oko uvećane emigracije iz Srbije – ali se nikako ne može reći da je zbog nje „beli Šengen“ loš i da je on njen uzrok.

Sa druge strane – ni optimisti u pogledu političkih posledica nisu bili potpuno u pravu – niti je ovo ostvarenje povećalo, ili barem stabilizovalo, podršku članstvu u EU, niti je predstavljalo ključno ostvarenje za pobedu na narednim izborima, iako svakako jeste doprinelo stabilizaciji podrške vladi i jeste tumačeno kao pozitivan ishod među građanima.