Foto: iStock
Petak, 20. septembar 2019. godine – jutarnji program Pink televizije, gost predsednik Srbije Aleksandar Vučić. Razgovor vodi, pardon, u razgovoru učestvuje, voditeljski par Sarapa (Predrag) i Dea (Đurđević).
Tema emisije – slobodna, to jest sve ili šta gost, u ovom slučaju Aleksandar Vučić, poželi da ispriča, preciznije, da zamaže oči narodu ili ga umiri…
Nekog možda „umiri“, ali nekome sigurno digne pritisak. Kao na primer meni.
U jednom delu svog, po običaju, dugog izlaganja, predsednik izgovara:
„E imamo, prodaje se oružje?“
„Pa dobro i… ?“
„Hoćete da ne prodajemo oružje? Hoćete da ugasimo našu namensku industriju?“
„Pa znate u tome je učestvovao otac ministra Stefanovića? JE L’ VI TO ZNATE ILI NAGAĐATE?“
„Je l’ imate bilo kakav dokaz da je počinjeno bilo kakvo krivično delo? Ako imate, pa dajte da uhapsimo čoveka. Ako nemate, šta bezveze pričate.“
Da, znamo, i to baš tako kao što predsednik Vučić kaže – učestvovao je otac ministra policije Nebojše Stefanovića.
BIRN, redakcija u kojoj radim, zna i ima dokaze za to i objavila ih je. Sa druge strane, BIRN nikada nije pisao, a kamoli tvrdio da je prodaja oružja krivično delo niti da je Stefanović senior vlasnik firme koja ima privilegovan status u kupovini oružja. Dakle, još jedan ingeniozan Vučićev spin.
Od besa mi je došlo da lomim brave po BIRN-u, kao onomad kad je Vučić, tada tek prvi potpredsednik Vlade (PPV), od besa polomio bravu na vratima svog kabineta jer mu je rukovodstvo Agencije za kontrolu letenja tražilo dozvolu da isplate 13. platu zaposlenima.
Da, došlo mi je da lomim brave, ali ne bih to ni u ludilu uradila – ne zato što nema ko da ide za mnom i popravlja moje dečje hirove, kao što je domar tada momentalno popravio tu polomljenu bravu, nego zato što bi me, iskreno, bilo sramota.
Pričalo se po Vladi, a svi mediji su pisali kako se PPV Vučić tada ozbiljno naljutio, da je vikao i izbacivao direktore Agencije iz svog kabineta i to rečima: „bando lopovska, marš napolje! Kako vas nije sramota! Napolje, da vas nikad više nisam video! Nikad vam nije dosta para, a imate najveće plate u Srbiji…“
Bilo je to krajem, sada već, daleke 2013. godine, pa bih rekla da su javne lekcije i postrojavanje Drobnjaka, Babića ili čak cele Vlade, samo istrošena verzija jednog samoprozvanog „boga i batine“.
Elem, da se vratim na priču o trgovini oružjem. Šta se tačno dogodilo, pa se digla tolika prašina, uznemirili se i javnost i ministar Stefanović i predsednik Vučić, prvi među jednakim građanima Srbije.
Pre dve nedelje, 15. septembra, portal „Arms Watch“ objavio je treći nastavak priče bugarske novinarke o izvozu oružja iz Srbije. U tom tekstu objavljeno je, uz priložene dokaze, da je firma GIM – povezana sa Brankom Stefanovićem, ocem srpskog ministra policije, kupovala oružje po povlašćenim cenama u odnosu na državno preduzeće SDPR.
Skoro godinu dana pre toga BIRN je objavio priču u kojoj je pokazano i dokazano da Branko Stefanović učestvuje u trgovini oružjem, kao predstavnik (ne vlasnik) gore pomenute firme GIM, zatim da je na pregovore i u razgledanje vojne robe u fabriku Krušik, od koje je kupovao oružje po povlašćenim cenama, odlazio sa vlasnikom GIM-a i Saudijcima, poslovnim partnerima.
Ustaljeni scenario, nadležni, a i oni nenadležni ali koji se za sve pitaju, pravili su se mrtvi, ćutali i prebrojavali ovce. Ako se pitate što ovce sad, pa zato što su se pastiri opustili, dremaju, brljaju i srljaju, ne paze stado kako treba – pa se neka ovca izgubila, a bogami neka se odvažila i pobegla. A šta je moto ove vlasti – svaki čovek, svaki glas, pa i svaka ovca.
Uprkos tome, nije ta priča baš prošla ispod radara, ali se dževa u Srbiji digla kada je ista stvar objavljena na internacionalnom portalu na engleskom jeziku.
Sutradan nakon objave tog teksta, oglasila se fabrika Krušik da demantuje bugarsku novinarku, a Ministarstvo odbrane da velikodušno prosledi njihov demanti medijima. Krušik je pokušao da se opravda objavljivanjem podataka iz jednog ugovora koji je potpisao sa firmom GIM 2018. godine i pride usporedio sve što je dogovoreno sa SDPR-om i sa GIM-om, ne bi li pokazali da GIM nije povlašćen.
Ali, ne lezi vraže… BIRN je dva dana nakon toga pokazao da je Krušik ispalio ćorak. Kolege su ne samo analizirale, već i javno objavile, još sedam ekskluzivnih ugovora koje je Krušik sklopio sa GIM-om i SDPR-om, a koje je sakrio zarad uspešnog demantija i na taj način svesno manipulisao i obmanjivao javnost.
Nećete o ovome čuti ništa na javnom servisu, nećete ni na velikim televizijama sa nacionalnom frekvencijom ni u visokotiražnim novinama. Neće suština doći ni do vaše tetke ni komšinice, a kamoli do dede na selu. Zato je prošlonedeljni Utisak nedelje u kom je Olja ugostila istraživačke novinare BIRN-a, CINS-a i KRIK-a posebno dragocen. Razgovarali su o tome kako rade istraživački novinari, šta su izazovi, kako oni reaguju kada nema reakcije nadležnih posle dokazanih priča o korupciji.
To je pitanje koje čujem svaki drugi dan od kolega, porodice i prijatelja – jesi li frustrirana kada tužilaštvo i policija ne reaguju na ono što vi objavljujete, vi svi objavite i dokaze i ništa se posle toga ne dogodi?
Da budem fer i iskrena, reagovali su pre ili kasnije – a uglavnom kasnije. U slučaju BIRN-a, reagovanja nadležnih državnih organa, nakon objavljenih priča – kojih je more, mogu na prste jedne ruke da nabrojim, a svaki tekst i vest koju objavimo je i potkrepljen dokazima.
A frustracija? Kakva crna frustracija zbog nereagovanja, kad me do trenutka kada objavim priču svaki dan dočeka nova frustracija. Od toga „šta će zaboga meni javni dokument – izveštaj, ugovor ili presuda“, preko „neću“ ili sve češće „ne smem da razgovaram sa tobom“, do potpunog igorisanja mog postojanja kao novinarke.
Novinari nisu ni inspektori, ni policajci, ni tužioci. Novinari rade isključivo u interesu javnosti. Policija i tužilaštvo bi morali da rade u istom interesu. Poražavajuće je što, očigledno, rade u interesu vlasti, a ne građana.
Svedoci smo ustaljene matrice vlasti po kojoj ona demantuje ono što nije ni napisano ni izrečeno, a prećutkuje i ignoriše sve priče i navode za koje postoje jasni i provereni dokazi, braćo moja, dokazi, a ne zvona i praporci.
No, što da se vlast sekira kad istraživački novinari malih portala dokazuju korupciju i malverzacije na najvišem nivou, kad u šaci imaju velike bezglave medije u kojima vode glavnu reč, nameću teme i uređuju novinarska pitanja.
*Stavovi izneti u ovom tekstu ne predstavljaju stavove Balkanske istraživačke mreže (BIRN Srbija)