Još loših vesti za demokratiju u Srbiji

Postdoktorand na Univerzitetu u Lajdenu

Vreme čitanja: 6 minuta

Foto: iStock 

Nakon šest godina dugog sna, poslanici su se probudili krajem maja da razgovaraju o Kosovu i Metohiji. U skladu sa redovnim protivustavnim delovanjem, Vlada i Predsednik su u međuvremenu vodili pregovore sa Prištinom o kojima nisu obaveštavali najviše zakonodavno telo na posebnim sednicama o Kosovu. Od 2013. do sada priča se transformisala od protivljenja priznanju Kosova pa sve do „priznanja realnosti na terenu“ pri čemu je Kosovo priznalo više od polovine država članica Ujedinjenih Nacija.

Nasuprot 2019, Skupština je umesto referata predsednika Srbije i stavljanja poslanika pred svršen čin nekada debatovala o Kosovu, ma koliko to bila samo puka formalnost. U novom ko-autorskom radu sam kompjuterski analizirao sadržaj 388 skupštinskih govora od strane 142 poslanika iz 22 stranke od 2001. do 2008. da bih pokazao generalnu podelu na retoričkom nebu Srbije.

Oblikovanje kroz skupštinsku debatu proizvodi posledice u stvarnom životu jer omogućuje prevlast određenih ideja nad drugim. Na primer, insistiranje na pregovorima i kompromisu proizvodi politiku koja se odriče upotrebe nasilja. Istovremeno, ovakva retorika postavlja stegu oko mogućeg delovanja političara jer se obavezuju prema javnosti i stranikmakterima da učestvuju u pregovorima. Korišćenjem analize sadržaja sam izdvojio dominantne reči u skupštinskom miljeu i pozicionirao stranke u zavisnosti od toga koliko su retorički bliske jedna drugoj.

 

Rekli su o Kosovu

Vremeplovom se vraćamo u period od 2001. do 2008. kada se debata vodila oko dva generalna pitanja: 1) kako definisati kosovski problem i 2) kako ga rešiti. Na stolu je bilo nebrojeno pitanja, od učešća Srba na izborima i albanskog pogroma iz 2004. do natezanja sa međunarodnim akterima oko „standarda pre statusa“ i pregovora o statusu. Uprkos kakofoniji tema, iskristalisala su se dve definicije kosovskog pitanja. Jedna se oslanjala na etničko tumačenje uz obilato korišćenje nacionalnih odrednica i upozoravanje na etničko čišćenje, nasilje i ekstremizam, dok je druga vodila više računa o teritorijalnim pravima Srbije. Dok je vezanost za etničku komponentu vezana za ustavni položaj i prava Srba na Kosovu, teritorijalni se obraća srpskim pravima prema međunarodnom pravu.

Etnički zasnovana retorika je često upozoravala na ugroženost Srba, kao i izloženost etničkom čišćenju i teroru. Ovakva retorika se posebno zahuktala nakon pogroma iz 2004. koji je doveo do uništvanja stotina nealbanskih domova kao i pravoslavnih crkava. Među zvaničnicima Srbije se moglo čuti da „Albanci žele ne samo nezavisno već i etnički čisto Kosovo i Metohiju“. Tadašnji ministar odbrane Srbije i Crbe Gore a kasnije i predsednik Srbije, Boris Tadić bio je još oštriji: „današnja akcija Albanaca osmišljena je sa ciljem eskalacije terorizma i rasizma, kako bi se do kraja uništio jedan narod koji na tom prostoru živi vekovima“.

Uporedo sa etničkom dimenzijom, retorički prostor je popunjavala teritorijalna definicija koja je isticala srpski integritet i suverenitet na Kosovu. Srpski lideri su obično upotrebljavali reči kao što su „teritorija“, „suverenitet“, „država“ i „rezolucija 1244“ da ukažu na pravni i politički aspekt kosovskog problema.

Etničko i teritorijalno shvatanje problema je usko povezano sa pogledima na način na koji bi ga trebalo rešiti. U ovom domenu sam identifikovao dva široka kampa: internacionaliste i suvereniste. Internacionalisti su isticali saradnju sa KFOR-om i UN, kao i pregovore sa Prištinom pod pokroviteljstvom EU. Internacionalisti obilato koriste reči kao što su „pregovori“, „međunarodna zajednica“, „sporazum“ i „rešenje“ da ukažu na okrenutost Srbije dijalogu sa Prištinom i stranim akterima u skladu sa međunarodnim obavezama. Najčešći slogan internacionalista je „i Kosovo i EU“, što znači da ne prihvataju nezavisnost Kosova ali žele članstvo Srbije u EU. Kako je istakao bivši predsednik Srbije Boris Tadić, „Srbija se neće odreći nijednog dela svoje teritorije, ni prava na članstvo u EU“.

S druge strane, suverenisti stavljaju akcenat na Ustav Srbije kao osnovu za bilo kakve pregovore o Kosovu. Na primer, bivši predsednik Vlade, Vojislav Koštunica, rekao je 2007. da status Kosova mora da se „zasniva na osnovnim principima međunarodnog prava, Povelji UN, Rezoluciji 1244 i Ustavu Srbije, a to je suštinska autonomija u okviru Srbije“. Nasuprot internacionalistima, suverenistička retorika vidi EU i NATO kao deo problema jer podržavaju nezavisnost Kosova. Suverenisti bi eventualno razmotrili članstvo u EU i saradnju sa NATO ako ove organizacije ne bi podržale nezavisnost Kosova nakon pregovora. Prema rečima bivšeg ministra spoljnih poslova Srbije, Vuka Jeremića, „Srbija ne bi, u tom slučaju, imala drugog izbora već da preispita odnose sa zemljama koje bi odlučile da naruše njen suverenitet i teritorijalni integritet“.

Etničko/teritorijalna i internacionalistička/suverenistička dimenzija su fluidne i isprepletane ali nisu crveno slovo. Vladajuće stranke bi trebalo da budu bliže teritorijalnoj i internacionalnoj dimenziji jer je Vlada dužna da održava interakciju sa međunarodnom zajednicom. Budući da opozicione stranke nisu suočene sa takvom odgovornošću, trebalo bi da više gravitiraju ka etničkoj i suverenističkoj dimenziji.

 

Dva lica skupštinske debate o Kosovu (2001-2008)

U analizi skupštinskih debata sam koristio stranke kao osnovnu jedinicu analize jer poslanici imaju veoma ograničenu autonomiju u odnosu na svoje partije, imajući u vidu da su izabrani na listi. Sve reči su očišćene od interpunkcijskih znakova, brojeva (osim u slučaju rezolucije 1244 i godine bombardovanja), a velika početna slova su transformisana u mala. Za analizu je korišćena korespondentna analiza koja je numerička metoda za opisno prikazivanje razlike u rasporedu teksta tako što izračunava blizinu reči ili stranaka u koordinatnom prostoru. Bilo koje dve reči ili stranke su slične ako su fizički bliske u koordinatnom prostoru i obrnuto. Ovde sam prikazao odvojene grafikone za reči i stranke da bih vam prikazao dve retoričke dimenzije, ali i blizinu ili udaljenost stranaka u istim.

Pošnimo od grafikona 1 u kome su predstavljeni rezultati za najčešće korišćene reči u skupštini.  Y osa (Dim 2) predstavlja raspored reči koje, po našem mišljenju, približno oslikavaju kosovki problem u etničkim (donji deo) naspram teritorijalnih odrednica (gornji deo). U etničkom delu su bliske jedna drugoj reči kao što su „jedinstvo“, „nacional[ni, nost]“, „narod“ i „živalj“. Uz narod su bliske i reči koje se odnose na konkretne etničke grupe na Kosovu kao što su „alban“, „srb“, „srp/srpsk“ ali i naglasak na samo Kosovo i Metohiju („kosmet“, „kos“, „kosovo“ i „metoh“). Uporedo sa etničkim referencama, obilata je i upotreba termina vezana za međunarodnu administraciju („unmik”, „medjunarodn”, „1244”). S druge strane, teritorijalna komponenta u gornjem delu y ose sadrži koncentraciju reči koje se odnose na teritoriju u fizičkom i pravnom smislu „teritorij[a]“, „teritorijal[ni]”, „zem[lja]”, „integrit[et]” i “suverenit[et]”).

 

Grafikon 1. Korespondentna analiza reči u skupštinskim debatama (2001-2008)

 

Nasuprot etno-nacionalističkoj retorici se nalazi visoka koncentracija reči koje ukazuju na pravni karakter kosovskog problema (x osa ili Dim 1) kao što su državne institucije („vlad[a]”, „predsednik”, „parlament”, „ustav”). Još jedna važna razlika između dve dimenzije je način na koji su oblikovani „ljudi“. U etno-nacionalističkom domenu se koristi reč „narod“ koja se vezuje za masu pojedinaca povezana zajedničkom kulturom, istorijom i običajima, dok je u internacionalističkom/suverenističkom domenu u upotrebi pojam „građa[ani]“ koja se vezuje za pravno-politički status pojedinca u zajednici.

Unutar x-ose razlikujemo suvereniste na desnoj strani i internacionaliste na levoj. Suverenistima su bliski pojmovi koji označavaju institucije kao što su Vlada („vlas[t]”, “vlad[a]”), Skupština (“skupsti[na]”, “parlament”) i poslanici (“poslani[k, ci]”). Osim toga u ovom prostoru su reči koje ukazuju na Ustav Srbije, Rezoluciju 1244 i deklaracije Skupštine Srbije kojima se naglašava srpski suverenitet na Kosovu. Leva, internacionalistička strana, je popunjena rečima kao što su pregovori i međunarodni akteri, interesi, pozicije, proces i rešenje, ali i obaveza i život ljudi kojima se ukazuje na neophodnost vođenja dijaloga.

Grafikon 2. Korespodentna analiza stranaka u skupštinskim debatama (2001-2008)

 

U grafikonu 2 sam razvrstao i stranke u koordinatnom prostoru. Kao što je i očekivano, vladajuće stranke su uglavnom koncentrisane u teritorijalnom retoričkom prostoru (gornji deo) i internacionalističkom delu (desna strana) dok su opozicione stranke dominantne u etno-nacionalističkom (donji deo) i suverenističkom (levi deo). Okosnica koalicije koja je srušila Miloševića je grupisana na uskom prostoru, što ukazuje na izuzetnu retoričku bliskost uprkos lomovima u DOS-u. Ova grupacija uključuje DS, DSS, G17 plus, Novu Srbiju, SDP i GSS. Sa druge strane su ostaci Miloševićevog režima pre 2000. koncentrisani oko SPS, SRS i JS koji su u velikoj meru okupljeni oko suverenistiške i etno-nacionalističke dimenzije i prilično su udaljeni od DOS-a.

Međutim, za razliku od gustog rasporeda DOS stranaka, SPS i SRS nisu toliko bliski, što je u korelaciji sa postepenim približavanjem SPS strankama DOS počev od podrške manjinskoj vladi od 2004, a potom i učestvovanja u Vladi Mirka Cvetkovića. Restauracija Miloševićeve stranke je verovatno uticala na način na koji SPS govori o Kosovu u Skupštini. Postoji nekoliko izuzetaka među bivšim članicama DOS-a kao što su LSV, SVM i DHSS, koje su završile na etno-nacionalističkoj strani retoričkog prostora. Budući da je ideologija ovih stranaka u suprotnosti sa dodeljenim retoričkim prostorom, moguće je da su u debatama njihovi poslanici ulazili u rasprave sa SRS i SPS, što ih je nagnalo da koriste etno-nacionalističke termine u ironičnom ili pežorativnom smislu da bi se ogradili od tog bloka.

 

Skupštinske debate nakon proglašenja nezavisnosti

Nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, Skupština je održala još nekoliko specijalnih sednica o KiM, ali je tok debate promenio svoj smer od pregovora ka pitanjima kako suzbiti priznanja i kakav treba da bude odnos prema EU. Sve do 2013. kada se sednice o Kosovu obustavljaju, a u međuvremenu se dešava cepanje SRS i stvaranje SNS 2008. godine. Na samom početku svog postojanja, SNS je zauzimao retorički prostor u neposrednoj blizini SPS, ali se dolaskom na vlast njihova retorika približava strankama nekadašnjeg DOS-a, prelazeći od etno-nacionalističke u teritorijalnu i od suverenističke u internacionalističku.