Foto: Wikimedia Commons
Rasprava o statusu Kosova je možda jedina rasprava koja u Srbiji nikada ne prestaje, a nedavno je o njoj ponovo progovorio i Vojislav Koštunica, bivši premijer Srbije.
Koštunica je u izjavi za list Kurir rekao da je on svojevremeno imao predlog rešenja za pitanje Kosova i da ga je podržala tadašnja vlada. U pitanju je rešenje koje je Koštunica opisao kao „nadgledana autonomija“, što bi bio „kompromis koji isključuje sve ekstremne opcije“. Koštunica je dodao i da je ovo suštinski model uređenja koji se sada primenjuje u Hongkongu i da bi mogao biti primenjen i na Kosovu.
Ipak, rešenje iz Hongkonga je daleko od primenjivog u Srbiji, a čak i da je moguće njegova stabilnost bi prema svemu sudeći bila upitna.
Šta znači nadgledana autonomija?
U izjavi za Kurir Koštunica je nadgledanu autonomija opisao kao suprotnost nadgledanoj nezavisnosti. „Time bi bilo omogućeno Albancima da u AP KiM sami upravljaju svojom vlastitom budućnošću i ostvaruju svoje interese, a s druge strane, Srbija bi saglasno Povelji UN zadržala svoj suverenitet i teritorijalni integritet“, rekao je Koštunica.
Ovo bi suštinski značilo da pitanja finansija, spoljne politike i odbrane i dalje ostaju u nadležnosti vlasti u Beogradu, dok bi u ostalim oblastima vlasti na Kosovu samostalno donosile odluke. Koštunica je izjavio tada i da bi ovakvo rešenje bilo u skladu sa Ustavom Srbije i Poveljom UN, a da primer Hongkonga pokazuje da ovo nije neizvodljivo.
Kako zapravo izgleda sistem vlasti u Hongkongu?
Hongkong od 1997. godine ima poseban sistem vladavine koji garantuje građanima značajno šire slobode nego što je to slučaj u ostatku Kine. Ovaj sistem je stvoren ugovorom između Kine i Velike Britanije, koja je do tada upravljala ovom teritorijom.
„Jedna zemlja, dva sistema“ je naziv ovog sistema, u kom stanovnici Hongkonga imaju slobode koje ne postoje u ostatku Kine. Za uzvrat, vlast u Hongkongu, na čijem je čelu „izvršni direktor“, priznaje vlast u Pekingu i nema nikakvu autonomiju u oblastima odbrane i spoljne politike. O tome ko će biti na poziciji izvršnog direktora odlučuje skupština od oko 1200 delegata, a svi kandidati moraju biti odobreni od strane Kineske komunističke partije. Hongkong ima svoju skupštinu, a u ovom gradu se primenjuje anglosaksonsko pravo(Common Law).
Ovaj način vladavine prema ugovoru iz 1997. godine trajaće 50 godina, ali nije jasno šta se događa 2047. godine nakon isteka ovog ugovora.
Da li je sistem u Hongkongu bio uspešan?
Ukoliko pogledamo parametre poput BDP-a i stanja demokratije Hongkong izgleda kao uspešan primer onoga što bi Koštunica nazvao „nadgledana autonomija“, ali ako pogledamo izbliza slika nije toliko ružičasta.
Od samog početka sistema „Jedna zemlja, dva sistema“ 1997. godine stanovnici Hongkonga suočavaju se sa brojnim pokušajima kineske vlasti da i pre 2047. godine stvori veći uticaj u ovom gradu i suzbija potencijalne ideje o proglašenju nezavisnosti Hongkonga. Zbog sličnih strahova veliki protesti pod nazivom „Žuti kišobrani“ bili su u punom jeku 2014. godine, kada je kineska Komunistička partija i pristala na određene ustupke kako bi se protesti okončali.
Protesti su počeli i u julu ove godine zbog kontroverznog zakona o ekstradiciji, koji bi omogućio kineskim vlastima da traže izručenje građana koji se sumnjiče za ozbiljna krivična dela pred sudovima u Kini. Iako se u ovom predlogu zakona jasno navodi da osnov za izručenje ne sme biti neki politički prekršaj, javnost u Hongkongu, uključujući i predstavnike pravosuđa, burno je odreagovala na ovaj predlog. Zakon o ekstradiciji viđen je kao još jedan pokušaj Kineske komunističke partije da poveća pritiske na Hongkong i ograniči slobode u njemu.
Demonstranti su organizovali marševe na kojima je učestvovalo preko milion ljudi, a u jednom trenutku su blokirali i aerodrom, što govori u prilog frustraciji koju osećaju stanovnici Hongkonga.
Da li bi Kosovo moglo da ima sistem iz Hongkonga?
Kada su predsednika Vučića pitali šta misli o planu koji je predložio Koštunica rekao je da je spreman da “sutra” podnese ostavku ako dobije garancije da neko može da sprovede u delo predlog rešenja za Kosovo.
„A ko će to da prihvati od Albanaca? Što im to tad niste rekli i proveli u delo? U vreme kada je Koštunica bio predsednik imali smo pogrom Srba na Kosovu, a dok je bio premijer proglašena je nezavisnost. Šta je tad bila naša reakcija, Hongkong ili saopštenje?“ izjavio je Vučić u obraćanju novinarima u Beogradu.
Iako je očito bio revoltiran izjavama Koštunice, predsednik Vučić je ispravno ukazao na problem ideje o Hongkong sistemu na Kosovu. Ono što se nije promenilo od kada je Koštunica bio premijer jeste to da kosovski političari ne žele samo šira ovlašćenja, nego državnost koja uključuje i sve one nadležnosti koje bi bile isključene pod Koštuničinim planom – spoljna politika i odbrana.
Dodatno, 92% stanovnika u Hongkongu su Han Kinezi, zbog čega je sasvim razumljivo zašto bi prihvatili ograničenu vlast Pekinga. Ako uporedimo to sa Kosovom razlika je jasna – većinu na Kosovu čine kosovski Albanci koji ne osećaju nikakvu povezanost sa vlastima u Beogradu i koji žele nacionalnu državu. Ukoliko se u obzir uzme i podrška koju su sa Zapada kosovski političari imali za stvaranje nacionalne države, jasno je zašto bi odbili svaku ideju o sistemu u kom nemaju punu autonomiju.
Poslednji problem sa idejom o primeni sistema iz Hongkonga na Kosovu je što bi ovo i dalje bilo samo privremeno rešenje, bez obzira da li je u pitanju ugovor na 50 ili 100 godina. Tenzije oko status Kosova verovatno bi počele i pre nego što bi došao datum isteka ugovora, što suštinski znači da se rešenje pitanja Kosova samo odlaže i ostavlja za „neke bolje dane“.
Iako predsednik Vučić ni sam i dalje nije uspeo da pronađe adekvatno rešenje za status Kosova, jasno je da predlog bivšeg premijer Koštunice daleko od realističnog i ostvarivog.