Foto: iStock
Slučajevi vršnjačkog nasilja u srpskim školama su toliko česti da nikoga nije preterano iznenadio najnoviji primer iz škole u Barajevu. U dvorištu osnovne škole u Barajevu dve učenice su tukle i šamarale svoju vršnjakinju, a sve ovo su ostali đaci snimali.
Kada se snimak našao na društvenim mrežama mnogi su ga zgroženo delili, ali ono što je izostalo jeste rasprava o tome kako određena deca postaju nasilnici, a druga žrtve. Takođe, deluje da i dalje nemamo odgovor na vršnjačko nasilje koje ozbiljno psihički obeležava osobu tokom njenog daljeg života, i utiče na osećaj sopstvene vrednosti.
Zašto nasilnici postaju nasilnici?
Nakon objave snimka na kom dve devojčice fizički maltretiraju drugu učenicu u medijima nije bilo velike rasprave o tome kako se dogodilo da dve devojčice od 15 godina misle da je takvo ponašanje u redu. Umesto simplistične teze da su neka deca prosto „jako okrutna“, treba u obzir uzeti veliki broj istraživanja koja govore o faktorima koji utiču na pojavu nasilnog ponašanja. Prema rezultatima istraživanja koje je uključivalo preko 8000 ljudi uzrasta od 12 do 20 godina, oni koji su priznali da su nekada maltretirali nekog vršnjaka kao razloge su najčešće navodili lošu porodičnu situaciju i stres prouzrokovan porodičnim svađama.
Faktor koji utiče na pojavu nasilja nad drugim vršnjacima je takođe i stresan doživljaj kod kuće, kao što je smrt nekog člana porodice. Ovo istraživanje je pokazalo i da deca koja su bila žrtve nasilja u nekoj formi imaju duplo veće šanse da i sami postanu nasilnici. Dodatno, s obzirom da dečaci čine većinu vršnjačkog nasilja treba uzeti u obzir i vrednosti koje se u njih usađuju od malena. Toksična muževnost često sprečava dečake da otvoreno pokazuju svoje emocije, koje se stoga pretvore u agresiju prema drugima.
Da bismo mogli efikasnije da se nosimo sa pojavom vršnjačkog nasilja bitno je da razumemo i kako nasilnici zaista izgledaju i kako se ponašaju. Usled stereotipnog predstavljanja u medijima i na filmu najčešće zamišljamo nasilnike kao fizički snažne, ali neinteligentne učenike. Nasuprot tome, prema istraživanju jednog britanskog univerziteta nasilnici su češće deca sa odličnim socijalnim sposobnostima i sklonosti ka manipulaciji, koja kroz nasilje žele da potvrde svoj osećaj moći i dominacije.
Društvene mreže povećale, ali i pokazale problem nasilja u školama
Nekada se vršnjačko nasilje manje-više ograničavalo na vreme provedeno u školi, ali se zbog pojave društvenih mreža ono prenosi i u intimnu sferu, pa se čini kao da nema izlaza. Iako nekima podsmevanje i ruganje preko društvenih mreža može izgledati bezazleno, ovakve stvari ostavljaju dubok trag na psihu i samopouzdanje. Različite studije pokazuju da je veliki broj dece u nekom trenutku bio žrtva maltretiranja na društvenim mrežama, što govori o veličini problema.
Ono što su društvene mreže dobro donele jesu upravo dokazi o vršnjačkom nasilju. Odrasli, naročito zaposleni u školama koji se plaše odgovornosti, često odbijaju da poveruju deci ili ih ne shvataju ozbiljno kada im se obrate zbog nasilja koje trpe. Društvene mreže donose i viralne snimke, od kojih je nemoguće pobeći i negirati njihovu verodostojnost. Na ovaj način problem vršnjačkog nasilja je postao nešto što se ne negira, već se traži njegovo rešenje.
Ipak, treba biti oprezan i sa reakcijama na snimke poput onog iz Barajeva. Određen broj ljudi je nakon što je snimak objavljen pozvao na nasilje protiv devojčica, potpuno zaboravljajući da se na taj način samo produžava ciklus nasilja bez nekog konkretnog rešenja. Deci koja su nasilnici, kao i deci koja su žrtve ovoga, potrebno je pristupiti pedagoški i raditi na otklanjanju uzroke agresije, koja se gotovo nikada ne rađa sama od sebe.
Šta su rešenja za vršnjačko nasilje u školama?
Iako je ova tema već godinama aktuelna u Srbiji, očigledno je da ne postoji magično rešenje problema vršnjačkog nasilja. Ono što je sigurno potrebno jeste bliža saradnja roditelja i nastavnika, jer se čini trenutno da roditelji postanu jako defanzivni kada iz škole pokušaju da ukažu na problematično ponašanje deteta, zbog čega nastavnici i izbegavaju da se upuštaju u ovakvu raspravu.
Takođe, kroz različite aktivnosti potrebno je podsticati decu da govore o tome kako se osećaju, a zatim specifično raditi sa decom koja imaju porodične probleme, jer su oni u većem riziku da postanu nasilnici. Umesto da se deca koja su pokazala nasilno ponašanje automatski izbacuju iz škole, što se događa sada u velikom broju slučajeva, potrebno je ukazati im pomoć psihologa i pedagoga koji moraju da postoje u školi.
Dodatno, potrebno je da odrasli preuzmu odgovornost za primer koji pružaju deci sopstvenim ponašanjem. Iako tokom socijalizacije većina nas usvoji da je fizičko nasilje pogrešno, verbalno nasilje i psihološko zlostavljanje je i dalje jako često, čak i normalizovano. Deca često vide određeni obrazac ponašanja odraslih, od načina kako pričamo o drugim ljudima do toga kako se ophodimo jedni prema drugima, i usvoje ga kao potpuno normalan i očekivan. Nasilnička kultura i način komunikacije među odraslima proizvodi dalje takvo ponašanje, i ukoliko ne obratimo pažnju na to ignorišemo deo rešenja na kompleksan problem vršnjačkog nasilja.
Rijalitiji sigurno nisu odgovorni za vršnjačko nasilje
Iako je sasvim jasno da je nemoguće da zaposleni u nekoj školi snose krivicu zbog svakog čina vršnjačkog nasilja, sramotno je koliko često nadležni neće da preuzmu ni delić odgovornosti. U slučajevu iz Barajeva bežanje od odgovornosti je otišlo dosta daleko, jer su za nasilje okrivljeni rijaliti programi.
“Sve ono što vide u rijaliti programima, one to reprodukuju“, naveo je za N1 Dobrivoje Jelić, direktor srednje škole u Barajevu. Ovakva izjava je skandalozna jer potpuno ignoriše činjenicu da vršnjačko nasilje postoji od kada postoje škole. Ne postoji nijedna jedina studija koja pokazuje jaku vezu između nasilnih video igrica i nasilja u stvarnom životu, a o vezi rijalitija i vršnjačkog nasilja tek nema nikakvih empirijskih dokaza.
Ako ovako nešto misli neko ko upravlja obrazovnom ustanovom, dosta je jasno koliko je truda i napora ta škola uložila u borbu protiv vršnjačkog nasilja. Jelić je ubrzo nakon ove izjave smenjen, ali je neizvesno da li će nova osoba na mestu direktora škola ozbiljno shvatiti problem vršnjačkog nasilja. Problem vršnjačkog nasilja je očito „vruć krompir“ koji svi prebacuju nekom drugom, a dok svi beže od odgovornosti školska dvorišta se pune nasilnicima i žrtvama vršnjačkog nasilja.