Glavni urednik Talasa

Vreme čitanja: 3 minuta

Foto: iStock

Vlast se hvali velikim padom nezaposlenosti od 2012. godine, sa preko 24% na trenutnih oko 12%. To je na prvi pogled zaista impresivan rezultat, međutim to ni izdaleka nije dovoljno. Da sve nije tako ružičasto kako se čini, potvrđuje i rasprava između Fiskalnog saveta i Zavoda za statistiku (koji je inače zadužen za prikupljane i obradu podataka o tržištu rada), pošto je Fiskalni savet javno posumnjao u toliki pad nezaposlenosti koliki je prijavio RZS jer se to ne slaže sa drugim podacima, pre svega o rastu ekonomskih aktivnosti i javnih prihoda od poreza na zarade i socijalnih doprinosa. Ovome je naravno pomoglo i to što se menjala metodologija praćenja putem Ankete o radnoj snazi, pa se i ne mogu porediti podaci pre 2014. sa današnjima.

Prvo, treba razlikovati broj nezaposlenih od broja ljudi koji su prijavljeni na birou. Kod nas postoji velika razlika u tome što veliki broj radnika radi neprijavljeno, a na birou se nalaze više ako im iskoči neka bolja ponuda, ili da bi na taj način lakše obezbedili zdravstveno osiguranje. Takođe, veliki broj ljudi se ne prijavljuje na biro, iako traga za poslom, jer ne očekuje da će posao dobiti preko Nacionalne službe za zapošljavanje. Takođe, sam biro automatski skida sa svoje evidencije ljude koji ne dođu na tromesečni razgovor sa svojim savetnikom za karijeru. Broj ljudi prijavljenih na birou je u 2018. godini iznosio 302,300, dok je broj nezaposlenih prema Anketi o radnoj snazi bio 412,200.

Drugo, normalno je da u svakoj privredi postoji određeni broj nezaposlenih; ljudi koji su tek završili školovanje pa se po prvi put pojave na tržištu rada, potom ljudi koji izgube posao pa dok ne nađu novi, itd. Koliko iznosi ova prirodna stopa nezaposlenosti zavisi od privrede do privrede, ali je otprilike neka orijentaciona vrednost u Evropi oko 5%. Prema tome, deluje da bi trebalo da se otvori još oko 240,000 radnih mesta da bi u Srbiji stanje bilo u normali.

Međutim, ovo nije kraj priče, jer prema Anketi o radnoj snazi 979,000 ispitanika iskazalo je kao svoj subjektivni osećaj to da se smatraju nezaposlenima. Otkuda ovolika razlika?

Prvo, deo radnika je obeshrabren da traži posao – od ukupnog broja nezaposlenih, samo 162,700 ljudi u Srbiji posao traži manje od godinu dana, dok ostali traže duže od toga, što ih stavlja u kategoriju dugoročno nezaposlenih (čak 72,500 ljudi traži posao duže od 7 godina). Drugo, deo radnika samo povremeno radi(35,400 ljudi) ili radi privremeni sezonski posao (30,700 ljudi) – deo njih bi radije stalan posao. Treće, tu su takođe i brojni ljudi (198,400) koji žele i mogli bi da rade, ali su neaktivni tj. nezaposleni su i ne traže aktivno posao. Ovi ljudi ili su obeshrabreni jer dugo nisu mogli da nađu posao, ili usled porodičnih obaveza – staranje o deci, bolesnim ili starijim licima, ne mogu lako da počnu da rade.

Četvrto, možda i najvažnije, jeste to da u zemlji radi neformalno radi čak 553,800 ljudi. Da bi vas statistika smatrala neformalno zaposlenim, dovoljno je samo da ste tokom prethodne nedelje barem jedan sat obavljali neki posao za novčanu ili naknadu u naturi, ili radili na porodičnom imanju/firmi bez naknade. Dakle, student ETF-a koji je održao dva časa matematike nekom srednjoškolcu, ili koji je pomogao komšinici da obere jabuke u bašti i za to dobio kesu jabuka – smatrao bi se zaposlenim, iako njegov angažman i prihod nemaju puno veze sa nekim ko radi pravi posao. Dok većina ljudi kada se spomene rad na crno prvo pomisli na radnike u fabrikama, najveći deo ovih radnika zapravo su članovi porodice koji su pomagali na porodičnom imanju tokom sezone (157,600 ljudi), a potom idu ostali sezonski radnici, pre svega u poljoprivredi i građevini.

Kada bi ovaj subjektivni osećaj nezaposlenosti uzeli kao relevantan parametar, to bi skoro dupliralo broj nezaposlenih sa već spomenutih 412,200 na 979,000 ljudi, i pomerilo stopu nezaposlenosti sa 12,7% na 28,6%. Prema tome, da bi se stopa nezaposlenosti smanjila na tih magičnih 5%, bilo bi potrebno otvoriti ne 240,000, već čak 800,000 radnih mesta. Zbog ovoga treba biti oprezan kada se priča o velikim uspesima kreatora ekonomske politike i velikom broju novootvorenih radnih mesta, kao i o smanjenju stope nezaposlenosti. Jer kao i svaki novčić, i ovaj ima drugu stranu.

Imajući u vidu da se prošle godine zaposlenost povećala za 38,300 ljudi, ovakvim tempom do smanjenja stope nezaposlenosti na neki prihvatljiv nivo ne može doći ni u kakvoj doglednoj budućnosti. Zato možemo da očekujemo i nastavak emigracije mladih iz zemlje – koji pored radnog mesta (gle čuda!), traže i pristojnu zaradu i funkcionalan sistem u kome mogu da planiraju život.