Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: Puerto Rico

Neke lekcije za Srbiju mogu se naći i na neobičnim mestima. Portoriko, teritorija Sjedinjenih Američkih Država, za SAD po mnogo čemu predstavlja sličan izazov kao onaj koji siromašni delovi Srbije predstavljaju za Srbiju. Amerika je krizi pristupila na inovativan način, a Srbija bi mogla da bude inspirisana ovim primerom.

 

Portoriko, siromaštvo i kriza

Portoriko predstavlja jedan od najsiromašnijih delova SAD – preko 45% stanovnika živi ispod granice siromaštva onako kako je ta granica definisana u SAD. Kroz istoriju, Portoriko je bio kolonija različitih sila u poslednjih 500 godina, uglavnom Španije i SAD, a u okviru Sjedinjenih Američkih Država nema status federalne jedinice, već samo teritorije, što u većini slučajeva ograničava autonomiju lokalne vlasti.

Uragan Maria koji je 2017. godine razrušio ostrvo samo je produbio krizu. Procenjuje se da je preko 3000 ljudi izgubilo život od uragana a šteta koja je načinjena prelazi 90 milijardi dolara – preko dva BDP Srbije, što je značajan novac čak i u SAD. Procena je da je od uragana, dakle za samo dve godine, preko 130000 stanovnika napustilo ovo ostrvo. Primera radi, Portoriko ima više od duplo manje stanovnika od Srbije – ovo je slično kao kada bi za dve godine preko 250000 ljudi otišlo iz Srbije – gotovo ceo jedan Novi Sad.

U otprilike isto vreme, u Americi je donet zakon koji otvara prostor da se u siromašnim krajevima SAD odrede tzv. „Opportunity zones“, odnosno „Zone mogućnosti“ gde bi se raznovrsnim olakšicama privukli investitori u siromašne krajeve. Ovaj novi okvir pokazao se posebno značajnim za Portoriko – koji nije jedna od saveznih država SAD, već ima rang teritorije.

 

Portoriko kao „Zona mogućnosti“

Svesni da samo obnova i upumpavanje pomoći neće rešiti ključne probleme na terenu, lokalne vlasti Portorika, u saradnji sa ekspertima, poslovnim ljudima, kao i akademskim centrima u SAD razvili su novu ideju, koju su zatim prihvatili donosioci odluka u Vašingtonu.

Umesto slanja velikih količina novca na Portoriko, ideja je da se uklone prepreke koje sprečavaju razvoj i da se, više nego do sada, stimuliše dolazak novih investitora na Portoriko. Ako zanemarimo uragane, Portoriko se nalazi na relativno povoljnoj lokaciji, stanovništvo želi da radi i ima raznovrsne kvalifikacije. Pored toga, Portorikanci su spremni da uče – ostrvo ima veoma veliki broj školovanih inženjera koji postaju respektabilni radnici širom Amerike i sveta – jedini problem je što moraju da napuste ostrvo da bi se ostvarili.

Zbog posebnog statusa Portorika i siromaštva na ostrvu, koncept „Zona mogućnost“ dobio je neke nove dimenzije.

Čak i sama najava projekta bila je dovoljno značajna da je objave svetski mediji, da se njome bave poznate konsultantske firme i da se dobije pažnja investitora. Kroz ovaj projekat, Portoriko na 98% svoje teritorije uspostavlja specijalne zone gde se investitorima nude posebne povlastice ukoliko svoj kapital usmere u zone. Umesto subvencija, za koje ni nema novca, Portoriko investitorima u svoje siromašne predele nudi velika izuzeća od poreza koja značajno smanjuju troškove investitora. Uz to, investitor zadržava poslovanje u pravnom sistemu SAD koji se smatra veoma povoljnim za biznis.

Ukoliko određeni pojedinac ili kompanija želi da investira u Portoriko dobija gotovo kompletno izuzeće od poreza i taksi vezanih za građevinske poslove, upola manji porez na ostvareni prihod od investicija u prvih 15 godina, neoporezovanu raspodelu dividendi, upola manje poreze na patente i imovinu, i nekoliko drugih povlastica.

 

Šta Srbija može da nauči iz ovoga

Srbija definitivno nije SAD, ali ni SAD nisu jedine koje su se okrenule ovakvom pristupu da bi ekonomski razvile privrede svojih nerazvijenih delova. Specijalne zone ove vrste mogu se naći širom sveta – od Hondurasa i Paname, do Kine i Južne Koreje. A pojedini primeri specijalnih zona razvoja, sa pogodnostima u vidu pravne sigurnosti, niskih poreza, efikasne administracije i minimalne birokratije, doveli su do rapidnog rasta privrede i standarda građana, kao što je to bio slučaj u Dubaiju, Singapuru, Kini ili Hong Kongu.

Siromašni delovi Srbije nemaju mnogo toga da izgube. Stanovništvo je veoma siromašno i već odlazi prema bogatijim delovima Srbije, odnosno zapadnoj Evropi i drugim razvijenim zemljama.

Proglašavanje specijalnih zona u ovim krajevima – mahom južne Srbije, može doprineti ekonomskom razvoju i potencijalno obrtanju trenda odlaska ljudi. Za razliku od Portorika, južna Srbija nema problem sa uraganima, već samo sa lošim politikama koje sputavaju privredne inicijative.

Srbija je već donekle pokušala da dovede investicije u ove krajeve, ali se to uglavnom radilo kroz pogrešnu politiku subvencija i zakulisne dogovore sa pojedinim investitorima. Umesto toga, potrebno je izgraditi okvir koji će sami investitori prepoznati i u koji će sami želeti da investiraju bez povlačenja za rukav i subvencionisanja.

 

Šta bi Srbija mogla da uradi

Za početak, Srbija bi mogla da odredi 10 opština u kojima bi pokrenula eksperiment. Jedini uslov bi bio da su ispod određenog praga siromaštva i da postoji određeni minimum infrastrukture i blizina nekog većeg grada. Na primer, prve specijalne zone mogle bi biti u blizini Vranja, Pirota, Trstenika, i sličnih mesta.

Srbija je i u prošlosti nudila razne olakšice investitorima i sa ovim se može nastaviti, uz još veće povlastice u specijalnim zonama. Ove mere nije komplikovano sprovesti.  Ono gde se Srbija razlikuje od SAD je njen pravni sistem i znatno manje poverenje biznisa u sposobnost institucija da efikasno i nezavisno sude, kao i kompleksne regulacije i birokratija koji opterećuju privredu. Osiguravanje pravne sigurnosti i redukcija birokratije i nepotrebnih regulacija bi za Srbiju bile veći izazov od poreskih olakšica i ukidanja nepotrebnih taksi.

Sa druge strane, i za ovo postoji rešenje. U praksi specijalnih jurisdikcija poznat je uspešan primer Dubaija, koji je na jednom delu svoje teritorije, baš da bi ponudio veću sigurnost investitorima, proglasio važenje britanskog prava, koje je prijateljski nastrojeno prema biznisu, za građanske i poslovne sporove. Dubai je načinio još jedan bitan korak da bi se ova ideja sprovela u delo – platio je britanskim sudijama da se presele i rade za Dubai. Danas je ova specijalna zona, Dubai International Financial Centre poznati deo Dubaija koje se za 15 godina brzo razvio zahvaljujući kombinaciji povoljnog poreskog sistema, efikasne administracije, pouzdanog i efikasnog pravnog sistema i pravne sigurnosti obezbeđene na ovaj način.

Ne treba očekivati da će se manje razvijeni delovi Srbije razvijati poput Dubaija, ali je realno očekivati da mogu da ostvare značajan privredni rast ukoliko se stvori pravi ambijent. Takođe, Srbija bi mogla da testira ovaj model na pojedinim opštinama, a da najuspešnije prakse produbljuje i kopira i na drugim mestima. Na ovaj način, veliki broj siromašnih bi mogao da se izdigne iz siromaštva na brži način, dok bi građani Srbije, kao i strani investitori, dobili mogućnost da svoj potencijal ostvare u povoljnijem okruženju i više profitiraju od toga. Detalji ovakvih predloga se mogu razrađivati dalje među stručnjacima, ali primer SAD je još jedan podsetnik da se kreativnim razmišljanjem o razvoju problem siromaštva može efikasno smanjiti.