Foto: iStock
Kada dođe neka recesija, postavi se pitanje: a šta sada da se radi da bi se privreda pokrenula? Biti u recesiji nije nimalo prijatno: nezaposlenost vrtoglavo raste, plate i kupovna moć stanovništva se smanjuju, kao i državni prihodi od kojih se finansiraju plate zaposlenih u javnom sektoru i penzije. Ovo utiče i na celokupno društveno okruženje: društvena situacija je potpuno drugačija u zemljama u kojima su plate rasle već skoro 3 decenije od početka tranzicije, i u zemljama u kojima su one dugo stagnirale, kao što je Srbija.
Kejnzijanci
Kako kejnzijanci smatraju da do krize dolazi pre svega zbog smanjenja agregatne (ukupne) tražnje, oni smatraju da je ključ ekonomskog oporavka njeno povećanje. Ako privatni sektor smanjuje svoju potrošnju (investitori usled nesigurnosti poslovanja manje investiraju u vreme krize, kao i domaćinstva jer se suočavaju sa gubitkom radnih mesta ili smanjenjem plata) onda umesto njih država treba da poveća svoju potrošnju. Pored toga, kamatne stope za vreme krize rastu jer ljudi povlače svoje depozite iz banaka, pa je i investiranje sada skuplje nego pre – mnogi projekti se ne realizuju jer su sa višim kamatnim stopama neprofitabilni. Zato kejnzijanci žele da se smanje kamatne stope ekspanzivnom monetarnom politikom gde će se više novca pojaviti u privredi.
Ovakva ekonomska politika bila je mejnstrim tokom skoro pola veka, od 1930-ih do 1970-ih, kada se odjednom pokazala nemoćnom da reši pitanje visoke inflacije i stagflacije. Do tada je bilo rašireno uverenje da je njihova zajednička pojava nemoguća, jer su međusobno zamenljive: kada se pojavi nezaposlenost, pusti se novac u privredu pa se ona smanji ali umesto nje se pojavi inflacija i obrnuto, međutim odjednom to više nije bio slučaj.
Drugi problem je taj što su kejnzijanci olako posezali za fiskalnom politikom – Kejnz je tvrdio da je prvo najbolje oboriti kamatne stope, pa tek kada njih nije moguće dalje oboriti jer su blizu nule, posegnuti za fiskalnom politikom. Druga strana medalje kejnzijanske politike tokom krize jer to što ona preporučuje da se u godinama rasta privrede štedi, da bi se iz tih rezervi finansirala povećana potrošnja tokom krize. Ispostavilo se da to ide malo teže jer političari ne vole da štede tuđe pare, već da ih troše, pa su javni dugovi velikog broja zemalja postali visoki.
Monetaristi
Nova ekonomska škola monetarista se razlikovala u svom pristupu krizi u tome što je odbacila fiskalnu stranu ekonomske politike. Za to su imali nekoliko argumenta. Prvi, da političari ne znaju kako je najbolje potrošiti novac za razliku od investitora, dok banke imaju dobar mehanizam odabira investicionih poduhvata jer im od toga zavisi opstanak. Prema tome, pametnije je samo smanjiti kamatne stope pa da banke dodeljivanjem kredita određuju u šta je potrebno ulagati, umesto to da radi neki državni komitet političara i činovnika koji verovatno ne znaju ništa o privredi, a neće iskusiti nikakvu štetu ako pogreše. Drugi, da državne investicije sa finansijskog tržišta istiskuju privatne investicije, što produžava probleme. Kada se poveća tražnja za kreditima dolazi do rasta kamatne stope, a pošto je država kroz deficitarnu potrošnju veliki tražilac kredita, ovo povećava kamatnu stopu za privatne investicije koje potom ostanu neostvarene. Treći, da zamka likvidnosti u kojoj je kamata nula te posle koje monetarna politika više ne funkcioniše zapravo ne postoji, jer država može da ubacuje svež novac u sistem na druge načine, pa i bacanjem iz helikoptera ako zatreba (kako je rekao Ben Bernanke, jedan od guvernera FED-a).
Ovakav pristup krizi uspeo je da reši probleme nakon 1970-ih na koje kejzijanski pristup nije imao odgovor, i uglavnom je ostao dominantan pristup do danas.
Austrijska ekonomska škola
Pristup ove škole je jako interesantan, pošto kriza ne smatra uzrokom, već posledicom. Teorija poslovnih ciklusa ove škole tvrdi da je monetarni impuls, usled koga je došlo do rasta privredne aktivnosti kada su kamatne stope monetarnom politikom centralne državne banke ispod svog prirodnog nivoa, doveo do prevelikog investiranja i to u pogrešne stvari (jer kao svaka cena prenosi informacije o tome šta i kako proizvoditi, tako i kamata prenosi informaciju kako treba upotrebljavati novac). Kada je usled pregrejanosti privrede došlo do inflacije, kamatne stope su porasle, pa je sada veliki broj preduzetničkih projekata koji su ranije bili profitabilni sa niskim kamatama sada postali neisplativi, što je okidač krize. Kriza, dakle, nije problem, već je to prethodna monetarna ekspanzija, a kriza je lek, pošto dolazi do identifikovanja neuspešnih projekata, njihovog čišćenja i prebacivanja loše iskorišćenih faktora proizvodnje (rad, kapital) u druge industrije. Ali kako ovo nije ni lak ni brz proces, dok se ovaj proces ne završi, cena prethodnog rasta je kriza. Zagovornici ove teorije stoga odustaju od bilo kakve državne intervencije jer tvrde da bi to usporilo alokaciju resursa, što samo produžava i produbljuje krizu.
Mali broj privreda je pristupio merama koje bi u nekom obliku preporučivala austrijska škola, od kojih bismo mogli da izdvojimo smanjenje državne potrošnje prilikom pojave deficita, izbegavanje nacionalizacije propalih banaka, itd. Neke od zemalja koje su se države sličnih preporuka i relativno brzo izašle iz krize su Island, Estonija, Letonija i Litvanija.
Automatski stabilizatori
Kako se u praksi pokazalo da nije baš najbolja ideja da političari imaju preveliku moć odlučivanja o tome kada i na koji način voditi kontracikličnu politiku, došlo se na ideju da se uvedu određene mere koje bi automatski, bez učešće političara, dovodile do kontraciklične fiskalne politike. Drugim rečima, da u trenutku recesije potrošnja raste da bi to podsticalo privredne aktivnosti, i suprotno tome da je u trenutku buma smanjuje. Najčešće spominjani programi u ovom kontekstu su progresivno oporezivanje i beneficije za nezaposlene. U trenutku recesije, ljudi koji izgube posao bi pomoću beneficija održali deo svoje kupovne moći, a time i potrošnje, dok bi u trenutku ekspanzije i rasta zarada potrošnja bila snižena time što bi ulaskom u naredni poreski red bila aktivirana viša poreska stopa.
Pouke za Srbiju
Kakav pristup bi Srbija trebalo da primeni kada naša privreda bude ponovo ušla u recesiju? Usled određenih strukturnih faktora u Srbiji ni kejnzijanska ni monetaristička politika neće dati očekivane rezultate, jer su kanali transmisije i monetarne i fiskalne politike zagušeni.
Monetarna politika trebalo bi da preko smanjenja kamatnih stopa ohrabri investicije. Međutim, kako je dinar izgubio poverenje i privrednika i domaćinstava, pa čak i neke od osnovnih funkcija novca zbog hiperinflacije 1990-ih i kasnijih proklizavanja, naša privreda je visoko evroizovana. Dinar je samo zakonsko sredstvo plaćanja, dok sve ostale funkcije novca vrši evro – građani štede u devizama (samo 5% štednje u bankama je u julu 2019. bilo u diarima), krediti se daju u devizama tj. imaju valutnu klauzulu, a na kamatne stope u evrima nadležnost nema Narodna banka Srbije u Beogradu, već Evropska centralna banka u Frankfurtu. Samim tim, ekspanzivna monetarna politika NBS imala bi mali uticaj na privredna kretanja u zemlji.
Fiskalna politika trebalo bi da povećanjem državne potronje podstiče agregatnu tražnju. Međutim, kako je javni dug u Srbiji i dalje relativno visok (skoro 54% u 2018, prema podacima NBS) nema puno mogućnosti za povećanje javne potrošnje – samo nekoliko godina visokih deficita i dospeli bismo na veoma opasan teren održivosti javnih finansija. Takođe, kako je Srbija mala i otvorena privreda, povećanje javne potrošnje preliće se u značajnoj meri na uvoz; time bi javni dug ostao nama, ali bi rast proizvodnje otišao u Nemačku. Ovome smo već prisustvovali u periodu od 2008. do 2014. godine.
Šta nam onda ostaje? Naizgled, gotovo ništa. Međutim, na drugi pogled prestaje nam baš puno. Kada pogledamo međunarodne indekse koji mere nivo korupcije, kvalitet državne uprave, nivo vladavine prava i kvalitet poslovnog okružena, videćemo da se Srbija uvek nalazi na začelju evropskih zemalja. Možda ovo neće biti lak ni brz put, ali poboljšanje u ovoj oblasti imalo bi značajan efekat na privredu. Tu je i pitanje izgradnje infrastrukture, pošto tu uglavnom kuburimo, a i veći je uticaj na lokalnu privredu, pod uslovom da postoje spremni projekti sa dokumentacijom i da se rade preko transparentnih tendera.