Foto: Wikimedia Commons
Ovogodišnji veliki vašar u De Mojnu u Ajovi bio je magnet kako za brojne posetioce, tako i za skoro sve kandidate na unutarpartijskim izborima kod američkih demokrata. Velike avgustovske vrućine nisu sprečile potencijalne predsedničke kandidate da se slikaju sa biračima, drže mitinge na binama pored baliranog sena ili okreću hamburgere na roštilju. U čitavom metežu i paradi američkih političkih klišea, jedan kandidat slao je u potpunosti različite poruke od svih svojih partijskih kolega.
„Realna rešenja, a ne neostvariva obećanja“, pisalo je na kampanjskom autobusu bivšeg kongresmena Džona Dilejnija. U uključenju za CNBC objasnio je i svoj pristup politici: „Za bilo koji predlog je potrebno postaviti tri pitanja: Da li je ta ideja dobra? Kako ćemo to da platimo? Kako ćemo to da sprovedemo?“. U brojnim gostovanjima objašnjavao je po ovom modelu svoje planove od zdravstvene zaštite, preko zelene energije do infrastrukture.
Međutim, američki birači nisu naročito reagovali na to. Dilejni se u proseku kreće na oko 0,5% rejtinga u istraživanjima. Iako ovakav pristup može zvučati zdravorazumski i zapravo logičan, ovo nije nešto što je karakteristično za današnju američku politiku. Trendovi su čak suprotni i prelili su se na anglosaksonski svet.
Uspon demagoga
Da je američka politika slična politici kontinentalne Evrope, verovatno bi protivkandidati na američkim izborima bili neki ljudi poput spomenutog Džona Dilejnija sa levog centra i neko poput Džona Kejsika sa desnog centra. Bila bi to još jedna dosadna, ali racionalna i učtiva TV debata, dva kandidata između kojih vlada konsenzus oko 80% pitanja. Teme bi se ticale ekonomije, zaposlenosti i zdravstva. Tramp i Ted Kruz bi vrebali sa desnopopulističke strane, a neko poput Elizabet Voren ili Aleksandrije Okasio Kortez bi vrebao sa levopopulističke strane. Umerene partije bi napravile vlast, a populisti bi ostali kao pretnja ili u najboljem slučaju kao manjinska podrška nekoj od umerenih partija.
Međutim, trendovi u anglosaksonskom svetu idu u suprotnom pravcu. Ekstremni ideološki polovi su blizu da u potpunosti zauzmu obe američke partije, a slična tendencija prelila se i na ostale. Debate su sve manje racionalne, a sve više bazirane na emocijama i verbalnoj agresiji. Konsenzus između partija gotovo da ne postoji, a polarizacija je takva da dolazi do uličnog nasilja sa smrtnim ishodima. Političke platforme su izgubile realnu crtu i sadašnji programi u suštini jesu spiskovi lepih želja bez merljivih stvarnih efekata. Neretke su i ekstremne reakcije na ekstremne predloge. Teoretičari zavere i lažne vesti imaju nesrazmerno veći uticaj danas nego ranije.
U takvim političkim okolnostima je neko sa realnom platformom i zdravorazumskim pristupom isto što su bili današnji populisti pre 15 godina. Retke i neobične pojave koje niko nije shvatao ozbiljno. Tako je danas percipiran neko poput Dilejnija ili Kejsika.
Nerealnost platformi
Na jednoj strani, aktuelni predsednik i njegova administracija sproveli su seču poreza najbogatijima koja je povećala javni dug za 10%, a efekat je procenjeni rast ispod 2% u narednim godinama. Budžetski deficiti su toliki, da po podacima poreske uprave SAD-a (IRS) ne bi moglo da ih nadoknadi oporezivanje svih prihoda preko milion dolara sa 100%. Tramp vodi i trgovinski rat koji košta američke građane, a koji utiče na globalno ekonomsko usporavanje. Takođe kinji tradicionalne saveznike. Podilazi i rasističkim sentimentima u društvu tako što poziva članice kongresa stranog porekla i druge boje kože da se vrate u „svoje zemlje“. Ima želju da u potpunosti ukine postojeće elemente državnog zdravstva čime bi ostavio nekoliko desetina miliona ljudi bez ikakve zaštite. Bavi se i potpunim negiranjem nauke u sferi klimatskih promena. Satanizuje čitave grupe imigranata kao kriminalce ili teroriste, a kao rešenje predstavlja srednjevekovni zid.
Na drugoj strani, opozicija ovom predsedniku su ljudi koji zastupaju planove gigantske redistribucije bez ikakvog finansijskog utemeljenja i upitnih efekata. Političari poput Sandersa ili Elizabet Voren žele da ukinu ceo sistem privatnog osiguranja i da ga zamene državnim „Medicare for all“ za koji ne nude održiv plan finansiranja. Ovako sastavljen plan, podigao bi već veliki američki javni dug za oko 1/3 u prvih 10 godina primene, a oduzeo bi privatno osiguranje od preko 100 miliona građana. Takođe, zloupotrebljavaju se klimatske promene kroz „Green New Deal“, koji u svojoj strukturi obuhvata najmanje zelenih mera i koji košta između 50.000 i 90.000 milijardi dolara u prvih deset godina primene i bio bi katastrofalan po javne finansije. Dobar deo političara sa ove strane ne gadi se upotrebe identitetske politike na oduran način. Jedini konsenzus koji imaju sa drugom stranom je protekcionizam i protivljenje slobodnoj trgovini. Na ekstreman napad na imigraciju, reaguju dekriminalizovanjem ilegalnog prelaska granice protiv čega je ubedljiva većina građana.
Dve ekstremne sukobljene strane zastupaju u potpunosti suprotne i međusobno isključive verzije sveta, što ozbiljno razdire ovo društvo. Slična situacija prelila se i u UK, kao i Kanadu i Australiju, dok se države kontinentalne Evrope još drže kao relativno imune.
Gde je nestala realističnost?
Za početak, informisanje je vremenom fragmentisano i tribalizovano. Birači se informišu iz medija koji su visoko pristrasni i ljudi žive u svojim ideološkim mehurima, dok je rast internet informisanja omogućio lako širenje lažnih vesti koje dižu paniku i gađaju skrivene nesigurnosti kod birača. Većina savremenih birača nema uvid u realan svet izvan svog mikro kosmosa. Informisanje u onlajn svetu, koji je pretrpan i brz, svodi se na pojednostavljene poruke i slogane koje mediji prenose, te i nema vremena za ozbiljnu razgradnju demagogije.
Takođe, kod građana na Zapadu javio se neki vid „kosmopolitskog prezasićenja“, kako je to čuveni Entoni Gidens definisao. Ukoliko se pogledaju istraživanja koja obuhvataju različiti broj država širom sveta, može se videti potvrda ove teze. Po istraživanju YouGov iz 2017, vidi se drastična razlika u stavovima između država Zapada i „država u razvoju“ po pitanjima poput: globalizacije, slobodne trgovine i imigracije. Dok je značajan broj građana na Zapadu skeptičan i pesimističan po ovim pitanjima više nego ranije, u državama u razvoju vladaju pozitivni stavovi i entuzijazam.
U svetu visokih rizika i velikih prilika, neodogovorni političari u prethodnim decenijama nisu građanima predočili rizike koji proizilaze iz ovih procesa. Mnogi političari nisu išli u susret globalnim promenama i ova društva nisu reformisana dok je za to moglo biti političke podrške. Građani razvijenih država Zapada navikli su na visok stepen benificija uspostavljen na neodrživim osnovama i tokom boljih vremena, a vreme globalnog dinamičnog razvoja nije iskorišćeno sa korekciju. Danas su te reforme naročito nepopularne među biračima, a ekonomije Zapada usporavaju i gube relativnu snagu u odnosu na Kinu, Indiju i druge velike ekonomije u razvoju.
U takvim okolnostima, političari koji se zalažu za zatvaranje u odnosu na svet ili koji gađaju ljudske nesigurnosti, imaju čist teren. Sa jedne strane, teme se sa ekonomije prebacuju na kulturološka i identitetska pitanja i te debate dele društvo i mobilišu ljude, a mogu trajati godinama bez ishoda. Sa druge strane, ako se razgovara o ekonomiji, razgovara se paternalistički i demagoški, gde se neisgurnim i zbunjenim građanima nudi neki vid nerealne zaštite kroz protekcionizam ili neodrživu „poklon ekonomiju“.
Anglosaksonski svet se pokazao značajno ranjivijim
Anglosaksonski izborni sistemi gde „pobednik uzima sve“ pokazali su se značajno više ranjivi na demagoge nego evropski proporcionalni sistemi. Ekstremi koji širenjem straha ili lažnim obećanjima zauzmu kontrolu nad jednom od dve stranke, što je najčešće slučaj u anglosaksonskim državama, onda imaju lakši pristup institucijama i kreiranju politika.
Fragmentisane i ideološki šarenolike partijske ponude u kontinentalnoj Evropi efikasno su suzbile rast populista i demagoga, te su u najrazvijenijim državama kontinentalnog dela Zapadne Evrope ili neutralizovani u opoziciji ili uništeni kroz manjinska partnerstva. Tramp, Boris Džonson ili Džeremi Korbin zauzeli su komandne visove svojih stranaka u gotovo dvopartijskom sistemu i samim tim nametnuli svoj diskurs karijerističkoj većini u svojim strankama, gde izlazak iz jedne od dve stranke često znači kraj karijere.
Na drugoj strani, potpuna nefunkcionalnost italijanskog političkog sistema, onemogućila je i funkcionalnost populističke vlade. Takođe, kada Makron nije bio zadovoljan kretanjima u Socijalističkoj partiji, napravio je svoju stranku, privukao umerene kadrove iz obe stranke establišmenta i pobedio. U anglosaksonskim sistemima je ovaj scenario nemoguć i Makron bi verovatno bio prinuđen da zbog političkog opstanka trpi demagoško skretanje socijalista sa Benoa Amonom.
Da li će se umerenost i realističnost vratiti?
U kontinentalnoj Evropi, desni populisti su mahom neutralizovani. Umerene partije izbegavale su kulturološke rasprave koje populisti kandiduju da bi zamaskirali negativne ekonomske efekte svojih mera. Izbori za Evropski parlament su potvrdili da ovi ekstremi zajedno ne predstavljaju ni petinu biračkog tela, te je okvir sa „oni osvajaju Evropsku uniju“ promenjen na „peta po snazi grupa u parlamentu“. Takođe, zbog rasvetljavanja konkretnih efekata njihovih mera, sami populisti blede, te su odustali od mera poput: izlaska iz EU, izlaska iz Šengena i napuštanja evra, te više nisu tolika pretnja po sistem. Oni još mogu pobeđivati u devastiranim zonama, ali teško na nacionalnom nivou.
Na drugoj strani, u anglosaksonskim zemljama razlike se povećavaju i trenutna istraživanja govore da je utisak građana da građanski rat nikada nije bio bliži. Bregzit glasanje i izbor Donalda Trampa ogolilo je ranjivost anglosaksonskih sistema na demagoge, a umerene demokrate i umereni republikanci nazivaju se nekim vidom izdajnika od svojih ekstremnijih partijskih kolega.
Međutim, demagozi neće biti večna pojava ni u anglosaksonskom svetu. Redovni izbori za američki Kongres (Midterms) pokazali su da bez umerenih kandidata nema pobede. Od 40 izbornih jedinica koje su demokrate preuzele od republikanaca, 35 preuzeli su centristi poput Dilejnija. Iako medijima odgovara da prenose izjave Okasio Kortez ili Elizabet Voren, sa njihovim pristupom demokate nisu pobedile ni u jednoj zoni gde žive umereni birači koji su ključni za pobedu. Čak naprotiv, umereni Beto O’Rurk umalo je u ultra crvenoj državi Teksas pobedio ultra konzervativnog Teda Kruza. Uz brojne pokušaje i pogreške, demokrate će verovatno biti prvi koji će jednog dana sa umerenom platformom pobediti republikance. U međuvremenu, demagozi će nastaviti svoju dominaciju u političkom polju, sa posledicama koje će se osetiti u narednim godinama.