Foto: Manfred Werner
Tokom svoje karijere uspela je da neverovatno polarizuje javnost, a njena dela su započela raspravu o tome šta je sve umetnost i šta ona može biti. Marina Abramović, jedna od najpoznatijih, ali i najkontroverznijih, umetnica savremenog doba svečano će 21. septembra u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu otvoriti izložbu „Čistač“. Ova izložba će uključivati preko 120 radova, a tom prilikom biće predstavljane sve faze njenog umetničkog opusa.
Abramović je poslednji put u Beogradu izlagala pre 45 godina, a ovo će biti poslednja retrospektivna izložba za koju umetnica kaže da joj je najvažnija na svojevrsnoj turneji kroz Evropu. Neke od njenih performansa će izvesti srpski izvođači a da bi se značaj njene umetnosti razumeo važno je imati na umu njenu biografiju i umetničku filozofiju.
„Balkanski barok“ – performans o ratu
Marina Abramović je rođena u Beogradu 1946. godine, a studirala je na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu. Nakon slikarskih početaka, Abramović je postala intrigirana performansom kao vidom umetničkog izražaja. Ova forma umetnosti je postala sve prisutnija tokom 1960-ih, a umetničku logiku iza nje je najbolje opisala umetnica Joko Ono citatom: „Ja sam mislila da je umetnost glagol, a ne imenica“.
Prvi performansi koje je izvela u centru su imali njeno telo i njegove fizičke granice. U performansu pod nazivom Ritam 10 koji je izvela 1973. godine ona je pažljivo nožem ubadala prostor između svojih prstiju, zbog čega je nekoliko puta i krvarila.
Prvi performans kojim je privukla pažnju javnosti na sebe nosi naziv Ritam 0, a prvi put ga je izvela 1974. godine. Ona je tom prilikom nepomično stajala 6 sati, a na stolu pored nje se nalazilo 72 predmeta, uključujući pištolj sa metkom, makaze i metalne žice. Tokom trajanja performansa ona je dopustila publici da joj rade šta god žele sa tim predmetima, što je publika i iskoristila do kraja. Napravili su joj posekotinu na vratu, pocepali potpuno odeću, a u jednom trenutku su joj i stavili pištolj sa metkom u ruku.
Važna faza u njenom radu počela je u trenutku kad je upoznala nemačkog umetnika koji je postao poznat po nadimku Ulaj. Oni su kasnije započeli i romantični odnos, koji je postao tema nekoliko zajedničkih performansa. Jedan od njih je uključivao spajanje njihovih kosa, i gledanje u suprotnom smeru 16 sati, a naziv performansa je Odnos u vremenu.
U performansu Udah i izdah njih dvoje su 20 minuta potpunosti zavisili jedno od drugog za snabdevanje kiseonikom, pre nego što su se oboje onesvestili. Najpoznatiji performans koji su izveli Ulaj i Abramović je onaj iz 1988. godine kada su krenuli sa suprotnih strana Kineskog zida i nakon 3 meseca se susreli u sredini, čime su simbolično obeležili i kraj njihove veze.
Bez obzira na to što je svoju profesionalnu karijeru nastavila izvan Srbije, Abramović nikada nije zaboravila Balkan, što je i dokazala performansom 1997. godine u Veneciji. U ovom periodu građanski rat u bivšoj Jugoslaviji je uveliko buktao, a Abramović je tom prilikom izvela performans Balkanski barok. Ona je tada 6 sati tokom 4 dana metalnom četkom, sapunom i vodom čistila i skidala poslednje ostatke mesa sa kravljih kostiju, simbolično prikazujući ritual duhovnog čišćenja i žalosti nad ratom koji se događa u njenoj domovini.
View this post on Instagram
The iconic “Balkan Baroque” performance from the Venice Biennale in 1997.
Performans uključuje i delove u kojima Abramović glumi zoologa i tipičnu „ženu sa Balkana“, kao i deo posvećen njenim roditeljima koji su se odrekli pravoslavlja kako bi se priključili Komunističkoj partiji Jugoslavije.
Umetnik je prisutan – promena u viđenju svrhe performansa
Tokom najvećeg dela karijere Marine Abramović njena umetnost je nailazila na kritike i neshvaćenost, što od strane publike, što od strane drugih umetnika koji njen vid umetničkog izražaja nisu videli kao legitiman i dovoljno „umetnički“. Međutim, u poslednjih 20 godina ona je uspela da se izbori za svoje mesto pod umetničkim suncem, što je simbolično označeno i njenom prvom retrospektivnom izložbom 2010. godine u muzeju MOMA, najpoznatijem muzeju savremene umetnosti koji se nalazi u Njujorku. Ovo je svojevrsno priznanje jednom umetniku, a Abramović je povodom te izložbe izvela performans Umetnik je prisutan.
Tokom tri meseca, po sedam sati, šest dana u nedelji, Marina Abramović je sedela u stolici potpuno mirno, a preko puta nje stajala je stolica na kojoj je mogao da sedne bilo ko od posetilaca izložbe. Tokom trajanja performansa Abramović je direktno u oči gledala poznate ličnosti, neke od njenih bivših saradnika i prijatelja, ali i veliki broj slučajnih posetilaca izložbe. Ona je tada rekla da tokom performansa učesnici gledaju u njene oči, ali su posmatrani i od strane drugih posetilaca izložbe, zbog čega ne mogu da pobegnu od svojih emocija. Da bi mogla da izvede ovakav performans Abramović se mesecima fizički pripremala, a tim povodom je snimljen i HBO dokumentarac Umetnik je prisutan.
Nakon ovog performansa Abramović je rekla da kao umetnica više nije ista. „Kada sam ustala iz stolice više nisam bila ista, transformacija je bila ogromna, nešto se dogodilo. Razumela sam potrebu javnosti da ne gledaju u nešto, već da budu deo nečega. Razumela sam da je naš život toliko brz da moramo da učinimo našu umetnost što sporijom“, rekla je Abramović. Kroz ovaj performans Abramović je primenila minimalistički pristup performansu u kom gotovo ništa nije potrebno za performans, osim umetnika i publike.
Upravo ova gotovo meditativna potreba da se bude prisutan negde inspirisala je i njene buduće radove. Performans „512 sati“ u Serpentinskoj galeriji u Londonu bio je njen najradikalniji umetnički potez do sada. Pre ulaska u galeriju posetioci su ostavljali svoje satove i telefone, a unutra ih je dočekivala umetnica koja nije imala nikakav scenario za sam performans, pa je gotovo svaki dan izgledao drugačije. Posetioci su koristili slušalice kako bi blokirali svaki spoljni zvuk, brojali su zrna pirinča, gledali u boje na zidu, a neke je sama Marina Abramović pokrivala i ušuškala u krevete koji su se nalazili u galeriji.
„Niko ne radi ovo u svom životu, niko ne sedi kod kuće u stolici i ne radi ništa, uvek radimo nešto. Uvek želimo da ubacimo informacije u svoj sistem, gledamo u telefon ili televizor, čitamo vesti, ali ovo je ispražnjavanje sebe. Ništa se ne događa, ne postižeš ništa trenutno, samo si prisutan ovde i sada“, izjavila je Abramović povodom ovog performansa.
Šta odbija ljude od performansa i Marine?
Iako je deo umetničke scene skoro 60 godina, deluje da je performans i dalje neshvaćena i potcenjena umetnička forma, a sve negativne konotacije sa performansom povezuju se i sa Marinom Abramović, koja za sebe kaže da je „baka performansa“. Međutim, ukoliko se pogleda malo dublje, performans ima specifičnu energiju koja se retko pronalazi u drugim formama. Interaktivnost i uključenost posetioca, duboke simboličke poruke o ratu i ljubavi, neverovatna fizička izdržljivost i spremnost da se trpi zarad umetnosti su atributi njenih performansa čime je ona zacementirala svoju umetničku zaostavštinu.
Žena koja je u jednom performansu sebi žiletom urezala petokraku na stomak je u pismu koje je objavio Nedeljnik izjavila: „Da sam obraćala pažnju na to šta se sve o performansu i meni pisalo sedamdesetih godina, ne verujem da bih uopšte htela da izađem iz kuće, a još manje da nastavim dalje“. Ono što je sigurno jeste da performans ne bi bio isti bez smelosti koju je Marina Abramović pokazala, a njen dolazak u Beograd ima za cilj i da podstakne druge umetnike na slične rizike. „Htela bih kroz svoj rad da osete koliko je važno rizikovati, kao i koliko je važno sagledati širu sliku i imati velike snove bez obzira na sve“, u pismu je navela Abramović, a koliko od njenih snova će biti uključeno u izložbi „Čistač“ ostaje da vidimo 21. septembra.