Vreme čitanja: 6 minuta

“Naše društvo je razvaljeno po svim osnovama, pa i političkim. Bilo bi idealno kad bismo formirali jedinstvenu proevropsku kolonu kako bismo na narednim izborima formirali jedno organizovano društveno jezgro.”

Na srpskoj političkoj sceni otvoren je prostor za artikulisanje i pozicioniranje novih političkih opcija ili koalicija. Uzroci tome su mnogi – nepostojanje opcija koje zastupaju konkretne setove vrednosti i politika, kao i rastuća polarizacija u svim društvenim sferama – a najavljeni bojkot izbora dela opozicije povećava šanse za izborni uspeh ovih novih aktera.

Nikola Samardžić, redovni profesor na Filozofskom fakultetu, osnivač je novog političkog kluba „Glas – The Voice“, a ranije je najavio da će klub prerasti u stranku. U intervjuu za Talas, Samardžić je govorio o političkim ambicijama, privredi Srbije, tradiciji kulta ličnosti, kao i aktuelnim političkim dešavanjima u zemlji.

 

Šta se trenutno dešava sa političkim klubom Glas – da li je i dalje u opticaju formiranje stranke i kako napreduje taj proces?

Imam 58 godina i bilo bi prirodnije da ja Vama postavim ovakvo pitanje, misleći na Vašu generaciju. Dragoljub Mićunović imao je 60 kad je Zoran Đinđić postao predsednik Demokratske stranke. Napustio sam partijsku politiku pre više od deset godina, i usuđujem se da primetim da je od iste 2008, kad je nastupio niz finansijskih, društvenih i političkih poremećaja u Evropskoj uniji, politički poredak u Srbiji na konstantnoj liniji razaranja, koja je podudarna sa odsustvom realnih, kredibilnih i ostvarivih ideja za budućnost.

Ako su nam potrebne nove političke partije, meni izgleda da jesu, ako su nam potrebni novi politički lideri, a to tek jesu, mi se danas suočavamo s potrebom da osnivamo nove organizacije od ničega, sa ove spržene zemlje, a na toj zemlji nove generacije sve manje žele da žive. Naša početna namera bila je da pokušamo da motivišemo te ostatke ostataka našeg političkog društva da se organizuje u smislu poslednje odbrane ideje ulaska u EU i NATO, a pre svega ideje sistemskih reformi koje te procese prate. Da li ćemo mi postati stranka, ili ćemo uspeti da pomognemo postojećim organizacijama koje nameravaju da se kandiduju na nekima od predstojećih izbora, to je pitanje našeg rada koji predstoji.

 

Kako trenutno razmišljate o predstojećim izborima – da li ćete se kandidovati?

Na ovo pitanje mogu da odgovorim kao na prethodno, da li će se Vaša generacija kandidovati. Na poslednjim izborima na kojima sam učestvovao bio sam nosilac liste LDP-a na Vračaru 2008, i zaradili smo 13,5% glasova. Na izborima 2016. DS, koja je 2008. osvojila natpolovičnu većinu, nije prešla cenzus, a taj neuspeh je pre svega otkrio slabost političkih partija koje je Vučić targetirao kao svoje sistemske neprijatelje, pa ih je pre svega kompromitovao uvlačeći ih u svoj sistem klijentelizma, kronizma i korupcije. O predstojećim izborima razmišljam kao o debaklu koji će podstaći celo društvo da se menja, ili će podstaći celo društvo da nastavi putem suicida.

 

Sa kim biste, od postojećih opozicionih opcija u Srbiji, mogli da sarađujete, odnosno budete u koaliciji?

I ja sebi postavljam to pitanje, koje su to opcije, da li su opozicione, i kakve su njihove stvarne namere. Voleo bih da na ovo pitanje odgovorim kao da smo u Sloveniji ili Nemačkoj, pa imamo uređen politički sistem i ideološki se opredeljujemo. To ovde ne postoji, naše društvo je razvaljeno po svim osnovama, pa i političkim. Bilo bi idealno kad bismo formirali jedinstvenu proevropsku kolonu kako bismo na narednim izborima formirali jedno organizovano društveno jezgro koje bi tek krenulo da se bori ne samo za Evropu i reforme, nego i za opstanak svih, i ovih pet miliona koji su na političkoj putanji kolektivnog suicida.

 

Kako bi izgledala kampanja Glasa – koje teme biste izdvojili kao ključne za vaš politički identitet?

Naš politički prioritet jesu 35 tačaka u pregovorima sa EU, čija bi realizacija doprinela suštinskim reformama u svim vitalnim sektorima. Ali je stvarnost s kojom se suočavamo neuporedivo složenija. Na vlasti je koalicija SPS-a koji je osnovan pre 100 godina, i za njima je ogromno iskustvo manipulacija, laži, zločina, ali i iskustvo upravljanja razorenim, samoizolovanim sistemom, i SNS-a koji je nastao iz šešeljevske bande koju je osnovala državna bezbednost kako bi glumila ekstremnu opoziciju za račun istog SPS-a. Jedina opozicija koja može pokrenuti evropsku integraciju od koje je Vučić odustao, jer ne odgovara poslovnim kombinacijama sredine kojom je okružen, iz koje je potekao i u kojoj će završiti, jeste ona koja će ponovo postaviti ista ona pitanja koja su bila tako očigledna 5. oktobra ili 12. marta, kako razjuriti ovu udbaško-lopovsku bandu.

 

Deluje je da je dominantan odnos države Srbije prema privredi manje-više isti godinama. Srbija se i dalje rangira nisko kada su u pitanju ekonomske slobode i smatra se da je ekonomski delimično slobodna (Heritidž indeks ekonomskih sloboda). Zašto je to tako? Kako vi vidite taj odnos?

Vratili smo se na sistem kontigenata, tako da Vučić, kumovi i familija odlučuju ko će poslovati a ko neće, po ceni koja će nam tek biti uspostavljena drže visok kurs dinara tako da podstiče uvoznički lobi. Plitke, spore, neefikasne finansijske institucije, poreski sistem koji je funkcionalno u nekome od prethodnih vremena, sudovi koji su u senci sumnje da samo služe izvršnoj vlasti, i preslabi su da podrže i zaštite poslovna prava, a naročito inicijative, funkcionalno nepismeno društvo koje ništa ne akumulira niti troši, inovacije da ne pominjem, nesposobno da proizvede nove vrednosti, Brnabićkina sprdnja s digitalizacijom.

Vlada se trudi da dovuče strane investitore, koje izdržavamo iz budžeta, jer je to jedini realan podsticaj koji će ih zainteresovati, dok su domaći investitori marginalizovani, dok ih je tajkunska privatizacija usmerila na real estate. Mi smo finansijski samoizolovani tako da ne možete jednostavno izvesti kapital i investirati u inostranstvu. Udbaško-lopovska vlast štaviše sumnjiči svakog čija poslovna ili intelektualna aktivnost ne pripada njenom mainstreamu, posredstvom medija koji su izveštaji iz ludnice, a ne novine i televizije.

 

Zbog čega se iznova suočavamo sa izgradnjom kulta ličnosti? Po čemu je kult vladara danas sličan, a po čemu različit sa nekim ranijim periodima moderne srpske istorije?

Na takvo pitanje, koje jeste važno, ne mogu da odgovorim u nekoliko rečenica. U ovom trenutku važnije je raditi, u godinama koje su pred nama, na delegitimizaciji takvog oblika upravljanja. To je moguće samo sprovođenjem reformi, na koje smo pristali ugovorima sa EU, koje će ojačati institucije a deo nadležnosti države preneti na međunarodne institucije, na privatan biznis, na investitore, na institucije građanskog društva.

 

Kako ocenjujete političku situaciju u našim susednim državama?

Hrvatska je dva puta bogatija i bori se da uđe u Šengen. Crna Gora je ušla u NATO i posvećena je evropskoj integraciji. I Crna Gora i Hrvatska bile su pod pritiskom agentura iz Rusije i Srbije, i dalje su, ali pokušavaju, i zasad uspevaju, da zaključe strateške dogovore o pripadnosti evropskom svetu. Bosnu i Hercegovinu dodatno su razvalile Rusija i Turska, ali je i tamo otvorena perspektiva ulaska u NATO, i ako se savladaju lične prepreke koje su postavili Dodik i Izetbegović, možda i njima krene. Rumunija ulaže impresivne napore u borbi protiv korupcije, ali se suočava sa ekonomskom emigracijom, koja je obuhvatila i Srbiju. Nemačka će verovatno pacifikovati Orbanovu Mađarsku. Izveštaji Evropske komisije o Srbiji za 2018. su katastrofalni, a sastavljeni su u komunikacijama s našim ministarstvima.

 

Kako komentarišete najavu bojkota najvećeg opozicionog bloka Saveza za Srbiju?

Bojkot može biti snažno sredstvo pritiska na vlast da počne razmišljati o povlačenju, ne pred opozicijom koja je slaba, nego pred međunarodnim institucijama koje više neće tolerisati korupciju, bezakonje, političko nasilje i stratešku destabilizaciju susedstva koju vlast u Srbiji sprovodi za račun Rusije i Kine. Bojkot podrazumeva jasan plan, i ometanja izbora, i mirnih protesta koji će uslediti nakon izbora, ali masovnih i inteligentnih, kakvi se odvijaju u Hong Kongu.

Uspešan bojkot podrazumeva i kredibilno političko liderstvo. Savez za Srbiju uspeo je da uništi i obesmisli građanske proteste koji su krenuli krajem 2018. Političke poruke demonstranata sigurno nisu bile unisone, ali su zahtevi za reformama, evropeizacijom, slobodama, bili ubedljivo marginalni. Miting opozicije 13. aprila bio je mrak na mrak. Jednom smo prevarili Srbiju pa smo Koštunicom pobedili Miloševića, i nekako provukli neke od važnih odluka kojima smo se distancirali od prethodnog vremena, i isporučili Miloševića, ali toga 13. aprila nismo imali nijednu razumnu, optimističnu, inovativnu poruku poput onih koje su u tim najvažnijim danima oko 5. oktobra slali Zoran Đinđić i njegovi bliski saradnici, koje su snažno odjekivale u društvu.

U ovom trenutku, prva je Jeremićeva stranka donela odluku o bojkotu. Njegov politički kredibilitet ravan je kredibilitetu Miladina Kovačevića čije smo nasilje nad jednim Amerikancem platili milion dolara, a Jeremić mu je pomogao jer je Kovačević gotovo nasmrt pretukao jednog Amerikanca. Slično, ili isto, važi i za ostale političke lidere Saveza za Srbiju, važi i za Demokratsku stranku koja je postala sluškinja Dragana Đilasa, dok je u dužničkom ropstvu, a rukovodstvo skrpljeno u dogovorima sa službama, pritiscima i ucenama. Sva ova pitanja koja bi pratila kampanju bojkota važna su kao i sam bojkot koji može oslabiti Vučića samo ako se nakon izbora intenziviraju mirni protesti kao sredstvo pritiska. Važnije od pitanja bojkota je biti spreman na godine teških borbi, ogromnog truda i iskušenja koje su pred nama. Prva šansa biće tek predsednički izbori na koje je neophodno usmeriti svu kreativnu društvenu energiju, ukoliko je ima, i ukoliko bude mogla da se pokrene.

 

Kakav je vaš utisak o aktuelnom dijalogu koji se odvija na Fakultetu političkih nauka – kakvi mogu da budu rezultati?

Vredan je u onoj meri u kojoj su kredibilni organizatori i učesnici, i u onoj meri u kojoj taj dijalog, kad je u pitanju opozicija, nije odraz amaterizma i odsustva funkcionalnih vizija za budućnost.