Zašto moramo da razlikujemo nejednakost i siromaštvo?

Glavni urednik Talasa

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock 

Nejednakost u Srbiji, uprkos uvreženom mišljenju, nije toliko visoka kao što se čini na prvi pogled, usled metodoloških problema pri merenju. Nejednakost je možda važna za društva koja su iskorenila siromaštvo – a ono je kod nas i dalje veoma prisutno. Najbolji instrument za smanjenje siromaštva i nejednakosti su nova radna mesta.

 

Siromaštvo i nejednakost nisu isto

Postoje dve vrste siromaštva koje se prate – apsolutno i relativno siromaštvo. Apsolutno siromaštvo je ono što bi svako pomislio kada pričamo o siromaštvu – to je nemogućnost da se podmire najbazičnije ljudske potrebe, kao što su uslovni krov nad glavom, osnovna higijena i ishrana. Mera koja se koristi za ocenu apsolutnog siromaštva je broj ljudi koji živi sa manje od određene sume novca; u Srbiji ova granica iznosi oko 12.000 dinara na mesečnom nivou po potrošačkoj jedinici (prema OECD skali, prvi odrasli član domaćinstva računa se kao jedna potrošačka jedinica, naredni odrasli kao 0,5 a deca do 14 godina života kao 0,2). Na primer, trošlana porodica (par sa jednim detetom) bi trebalo da ima potrošnju manju od 20.400 dinara mesečno da bi se smatrala siromašnom.

Sa prihodom nižim od ovog, u apsolutnom siromaštvu u Srbiji živi oko 500.000 ljudi ili 7,2% celokupnog stanovništva.

Relativno siromaštvo, sa druge strane, nije mera siromaštva, već nejednakosti – ono meri koliko ljudi živi sa prihodima koji su ispod 60% medijalnog. Medijalni prihod je onaj iznos koji se nalazi na polovini raspodele – pa jedna polovina stanovnika ima viši, a druga polovina niži prihod od toga. To da li je neko siromašan u smislu relativnog siromaštva nam ne govori ništa o standardu te osobe – u kakvim uslovima stanuje, da li može da zadovoljava svoje osnovne potrebe itd.

Prostim jezikom rečeno, ljudi koji žive u apsolutnom siromaštvu su gladni, dok oni koji žive u relativnom siromaštvu ne idu na letovanje i muče se da kupe novi frižider kada se stari pokvari.

 

Tržišna i netržišna nejednakost

U tržišnoj privredi plate ljudi koji obavljaju različite poslove razlikuju se usled razlike u produktivnosti. Pošto programer za isto vreme napravi proizvod koji ima veću vrednost od krojača, programer ima i veću platu. Kako je Srbija prilično siromašna i nerazvijena zemlja, najveći deo razlike u dohotku nastaje u domenu plata – ako se izuzmu najbogatiji ljudi koji su vlasnici velikih firmi, najveći deo prihoda svih u Srbiji su plate i penzije, pa se i preko 90% nejednakosti kod nas objašnjava razlikama u platama, a najveći deo te nejednakosti razlikama u obrazovanju (CEVES, 2018). U proseku, neko sa srednjom školom ima veću platu od nekoga sa osnovnom školom, a manju od nekoga sa fakultetom. Nejednakost u prihodima nastala na tržištu stoga ima elemente meritokratije.

Nivo tržišne nejednakosti u Srbiji sa GINI od 55, gotovo je identičan tržišnoj nejednakosti u EU (GINI je mera nejednakosti prihoda, na skali 0-100, gde 0 označava potpunu jednakost u prihodu – svi imaju isti dohodak, a 100 potpunu nejednakost – jedna osoba ostvaruje sav dohodak). Međutim, nejednakost nakon državnih programa raspodele znatno je manje umanjena u Srbiji (GINI 37,8) nego u većini zemalja EU (prosek 30,7). Sa jedne strane, razlog tome je relativno niska progresivnost oporezivanja dohotka – kod nas je poreska stopa 10%, uz relativno nizak neoporezivi deo. Pitanje preraspodele dohotka je u Srbiji značajno manje važno nego u razvijenim evropskim zemljama, uglavnom zbog toga što i nema puno šta da se deli: da biste dospeli u top 1% po prihodima u Srbiji, ne morate da budete milioner, dovoljno je da vam je plata veća od 913 evra. Sa druge strane, tu je pitanje socijalne politike – socijalna pomoć, dečji dodatak itd, gde Srbija troši upola manje od zemalja u Evropi, tek 0,6% BDP-a u odnosu na evropskih 1,1%.

Ali mnogo veći problem predstavlja pitanje dostupnosti državnih usluga: u Srbiji 260.000 ljudi prima socijalnu pomoć – što je tek polovina ukupnog broja siromašnih, a dostupnost zdravstva i školstva je takođe upitna.

 

Nejednakost ishoda vs nejednakost prilika

Nejednakost ishoda je prirodna – svi imamo različite veštine, znanja i preferencije – neko je spreman da radi posao koji ga ispunjava za malu platu, dok je nego drugi spreman da radi danonoćno posao koji mrzi za visoku zaradu. Umesto toga, problem predstavlja nejednakost prilika, a to je nemogućnost da se uz trud i zalaganje uspne uz lestvicu prihoda. Drugim rečima, da dete zanatlije postane lekar ili inženjer.

Nažalost, postoje dokazi da je socijalna mobilnost u Srbiji jako niska. A do toga dovode i pojedini državni programi koji su naštelovani tako da perpetuiraju nejednakost, umesto da dovode do socijalne pokretljivosti. Na primeru obrazovanja – udeo funkcionalno nepismenih najviši je među đacima koji dolaze iz najsiromašnijih porodica; a tek 45% đaka iz donjih 20% domaćinstava po prihodima završi srednju školu. Prema istraživanju Svetske banke, pojedinačno najveći uticaj na postignuća đaka u Srbiji na PISA testovima ima obrazovanje majke. Stanje na fakultetima još je gore, jer finansiranje prema školskom uspehu a ne prema socijalnom stanju studenata ograničava dostupnost univerzitetskog obrazovanja onima koji ne pripadaju srednjoj klasi.

Ono po čemu se Srbija posebno izdvaja od drugih, malo srećnijih zemalja, jeste i dominacija netržišnih principa u kreiranju bogatstva. Dok na tržištu neko može da zaradi samo tako što drugima pruži onaj proizvod koji ta druga strana želi i po ceni koja joj odgovara, ovo ne mora da važi u situacijama gde su tržišne transakcije zamenjene netržišnim. U situaciji kada su državna preduzeća partijski plen koji služi zapošljavanju lojalnih kadrova i isisavanju para za finansiranje političkih aktivnosti i korupciju, a biznisi rastu ili nestaju u zavisnosti od njihovih veza sa političarima na vlasti; gde je država pod praktično potpunom kontrolom jedne partije, a do radnog mesta u javnom sektoru se dolazi preko partijske knjižice ili drugih kanala nepotizma, a ne prema svojim sposobnostima i znanju; pitanje nejednakosti u prihodima postaje sekundarno u odnosu na bazične principe funkcionisanja države.

 

Glavno pitanje nije kako nastaje siromaštvo

Najveće nejednakosti nastaju u oblasti prihoda od rada. Kada se pogledaju karakteristike 20% najsiromašnijih domaćinstava, u oči upada to da u njima živi mnogo manje zaposlenih, a mnogo više nezaposlenih ili neaktivnih nego što je to slučaj u opštoj populaciji. Među prvih 20% nalazi se tek 17,8% zaposlenih, a u opštoj populaciji 29,2%; dok nezaposlenih ima 26,1% u odnosu na 13,7% u opštoj populaciji. Osim toga, veliki broj domaćinstava sa najnižim dohotkom spada u ona gde niko ne radi, ili u domaćinstva sa niskim intenzitetom rada (zaposlena osoba radi manje od 2,5 meseca na godišnjem nivou, i to uglavnom u neformalnom sektoru). Samim tim, najveći deo nejednakosti u prihodima ali i siromaštvu bi se smanjio povećanjem zaposlenosti. Stara kineska poslovica da je bolje naučiti čoveka da peca nego dati mu ribu izgleda posebno važno u našim uslovima.

Siromaštvo je osnovno ljudsko stanje i polazište ljudske civilizacije. Tek pre nekoliko vekova, sa pojavom Industrijske revolucije, raste produktivnost a time i dohodak, brže od rasta stanovništva, i ljudi prestaju da žive u udžericama od blata na korak od gladi. Glavno pitanje na koje treba da odgovorimo jeste: šta kreira prosperitet?

 

Neusaglašenost u merenju nejednakosti

Nejednakost se može pratiti preko ostvarenih prihoda ili potrošnje. U Srbiji se potrošnja meri godišnjom Anketom o potrošnji domaćinstava (APD), dok se regionalno u Evropi prihodi prate preko SILC ankete (Survey on Income and Living Conditions). Iako ove ankete imaju različitu metodologiju i uzorak, i zato što prihod i potrošnja nisu isto (npr. domaćinstvo može i bez prihoda da finansira potrošnju iz štednje ili kredita, ili da deo svojih prihoda odlaže i štedi; u domaćinstvima sa niskim dohotkom veliku ulogu može da igra i naturalna potrošnja), očekivali bismo da mere nejednakosti budu relativno slične. Međutim, dok SILC prikazuje nejednakost najvišu u Evropu sa GINI od 38,6 (prosek EU iznosi 31) dotle APD pokazuje i dalje visoku, ali nejednakost koja se ne razlikuje od regiona, sa GINI od oko 30.

Problem leži u tome što SILC anketa uzima sve prijavljene prihode kao date: na primer, poljoprivredno gazdinstvo zbog suše prijavi gubitak od 500.000 dinara u prošloj godini, i njihov prihod se ne računa kao 0, već kao -500 000. Ovo samim tim vuče celu raspodelu prihoda veštački naniže, i uz neke druge metodološke korake pri merenju, dovodi do potcenjivanja prihoda, te prema SILC ispada da je prosečni mesečni prihod 10% domaćinstava sa najnižim prihodima tek malo iznad 2.500 dinara mesečno, što je svakako prenisko. Usled toga, trebalo bi veću pažnju posvetiti rezultatima APD (UNDP 2018).