Vrste psihoterapije – kako da razlikujete pristupe u psihoterapiji?

Autorka

Vreme čitanja: 3 minuta

Foto: iStock

Za razliku od pre nekoliko decenija, psihoterapija više nije tabu i nešto što „normalni“ ljudi treba da izbegavaju. Kroz povećanje svesti o značaju mentalnog zdravlja sve više ljudi odlučuje se da poseti psihoterapeuta, ali ono što se često javlja kao prepreka je neizvesnost oko toga kakav će biti sadržaj seanse.

Psihoterapija je termin za različite načine rada između terapeuta i pacijenta, a ovi pristupi se mogu drastično razlikovati prema sadržaju i metodama. Ove razlike su važne upravo zato što će različite metode drugačije delovati u zavisnosti od potreba pacijenta. Iako postoji mnogo podela i drugačijih načina klasifikovanja, narednih nekoliko vrsta pristupa psihoterapiji mogu pružiti određene smernice svima koji planiraju da odu na terapiju.

 

1. Psihodinamička terapija

Ova vrsta terapije je dosta povezana sa psihoanalizom, koju je prvi sprovodio Sigmund Frojd. Fokus je na tome da pacijent otvoreno razgovara o svojim osećanjima, ali i o snovima i fantazijama. Takođe je značajno utvrditi kako su prošla iskustva, naročito u detinjstvu, uticala na obrasce ponašanja u sadašnjosti, kao i na stvaranje različitih negativnih odbrambenih mehanizama.

Psihodinamička terapija se bavi i odnosima pacijenta sa drugim ljudima, gde terapeut pokušava da ukaže na različite probleme u komunikaciji i potrebe koje pacijent pokušava da zadovolji u tom odnosu. Kroz veću svest o korenima nekih mentalnih obrazaca i veza između prošlih događaja i sadašnjosti, pacijentu je lakše da promeni ponašanje i usvoji zdravije načine razmišljanja.

 

2. Kognitivno-bihejvioralna terapija (KBT)

Jedan od najčešćih pristupa danas je upravo kognitivno-bihejvioralna terapija, koja se bazira na premisi da promena misli i načina razmišljanja može da utiče i na promenu ponašanja.

Negativne misli, poput sumnje u sopstvenu vrednosti ili prevelika samokritika, često ograničavaju i sputavaju ljude u poslovnim naporima ili emotivnim odnosima. Ove negativne misli često nemaju nikakav osnov u realnosti, a kognitivno-bihejvioralni pristup upravo ima jasan cilj da promeni način na koji unutrašnji monolog pacijenta funkcioniše. Iracionalna uverenja se kroz proces terapije polako zamenjuju pozitivnim i konstruktivnim, što dovodi do toga se pacijent oseća bolje u situacijama koje su ranije izazivale anksioznost ili neugodnost.

Ovaj pristup često uključuje dosta praktičnih vežbi, pacijent aktivno učestvuje u psihoterapiji, a čitav program seansi najčešće ima specifične ciljeve i ograničeno trajanje.

 

3. Geštalt terapija

„Geštalt“ na nemačkom označava celinu ili formu, a u kontekstu terapije ovo znači da se pacijent posmatra u celosti, i da se pažnja pridaje ne samo onome što je rečeno, već i gestikulaciji i drugim ponašanjima. Umesto interpretacije prošlih iskustava kroz pokušaj dolaženja do nekih odgovora i generalizovanje, fokus je na tome da pacijent osvesti kako se oseća u sadašnjem trenutku, kao i da kroz oživljavanje prošlih situacija iznova oseti emocije koje su tada bile prisutne. Ovo se postiže kroz igranje uloga ili dramsko predstavljanje prošlih situacija, kao i kroz česta pitanja psihoterapeuta koja se odnose na trenutna osećanja pacijenta.

Umesto pukog razgovora o emocijama, pacijent ih ponovo proživljava na seansi, a cilj je da vremenom pacijent preuzme odgovornost za svoje ponašanje i počne da bude više svestan svojih osećanja. Za razliku od psihodinamičke ili kognitivno-bihejvioralne terapije, terapeut ovde ne tumači emocije pacijenta, već mu pomaže da ih sam postane svestan. Frederik Perls je tvorac ovog pristupa, a geštalt terapija je nastala 1940-ih godina.

4. Interpersonalna terapija

Kao što se može zaključiti prema njenom nazivu, ova vrsta terapije se fokusira na međuljudske odnose, najčešće kod osoba koje pate od depresije. Ovaj pristup  uključuje nekoliko elemenata, od kojih je prvi identifikacija emocija, gde terapeut pokušava da uvidi stanje međuljudskih odnosa i na taj način osvesti emocije koje su prisutne. Zatim se radi na ispoljavanju emocija i poboljšanju problematičnih odnosa.

Interpersonalna terapija je strukturirana, vremenski ograničena, a pacijent često ima „domaći“, kako bi se rad nastavio i van seansi. Ova vrsta terapije se često povezuje i sa grupnom terapijom, pošto na taj način pacijent može da vežba svoje komunikativne sposobnosti i veštine koje je stekao na individualnoj terapiji.

 

5. Grupna terapija

Iako ideja o deljenju intimnih detalja sa nekoliko stranaca može delovati strašno, grupna terapija ima nekoliko jedinstvenih prednosti koje ne postoje u individualnom radu.

Kroz grupnu terapiju moguće je dobiti različitu perspektivu od drugih učesnika, koji su se suočili sa sličnim problemima ili samo imaju jedinstven uvid. Takođe, pacijent razvija osećaj da nije usamljen u svojim nedoumicama i strahovima, jer se grupna terapija temelji upravo na deljenju iskustava i problema. Terapeut usmerava teme razgovora i pomaže kreiranju grupne dinamike, a kroz odnose koji se stvore na grupnoj terapiji učesnici mogu da izvlače poruke i o drugim emotivnim odnosima u njihovom životu.

 

Ne postoji jedinstven recept za psihoterapiju

Dugačka je lista različitih podela psihoterapije, postoje i manje podele unutar različitih pravaca, a jedan psihoterapeut često će kombinovati više pristupa u zavisnosti od vrste problema sa kojima se pacijent suočava.

Pored samog pristupa, jako je značajan odnos poverenja i razumevanja između terapeuta i pacijenta, kao i da pacijent istraje u procesu psihoterapije. Često na samom početku psihoterapije nema očiglednog napretka, sam razgovor o emocijama zna da bude neprijatan i težak, ali ukoliko se ove prve prepreke prevaziđu psihoterapija može značajno doprineti poboljšanju kvalitetu života i mentalnog stanja.